Sporenje oko te direktive ukazuje na to da digitalizacija ne mijenja samo poslovne modele, nego i ukupne društvene odnose. Kako takvi globalni procesi izgledaju iz hrvatske perspektive, odnosno iz perspektive hrvatskih stručnjaka koji imaju višegodišnje iskustvo sudjelovanja u različitim europskim i međunarodnim organizacijama i forumima, čitajte u nastavku.

Prijedlog pregovaračkog stajališta, koji je predložila Europska komisija, a 12. rujna usvojio Europski parlament, o zaštiti autorskih prava (Direktive o autorskim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu) otvara niz, kako tehničkih pitanja njene provedbe, tako i suprotstavljenih interesnih zahtjeva različitih strana. Pregovaračko je stajalište u Parlamentu EU usvojeno iz drugog pokušaja, jer u srpnju nije bilo većine za njegovo usvajanje. Proceduralno sada se pravni stručnjaci članica EU dogovaraju oko konačne verzije teksta Direktive, a, kako je najavljeno, završna će verzija doći pred europarlamentarce u prvoj polovici siječnja 2019. godine. Terminološki, kako ne bi bilo zabune, pregovaračko će stajalište, tek ako bude izglasana u siječnju, nakon usuglašavanja, postati Direktivom, premda se i sada za prijedlog pregovaračkog stajališta s članicama EU koristi taj naziv.

Suprotstavljene strane

Suprotstavljene strane oko Direktive o autorskim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu spore se prije svega oko pitanja donosi li ona rješenje za kršenje prava autora u EU, odnosno naplatu njihovih autorskih prava, te ograničava li se njome sloboda govora i izražavanja na Internetu.

No, ključno je da je ona zoran primjer kako digitalna tehnologija, ne samo da donosi disruptivne modele u poslovanju, nego narušava tradicionalne interesne podjele u društvu.

Svaka dosadašnja industrijska revolucija donosila je sa sobom i nova društvena preslagivanja. Digitalna revolucija, odnosno njena inačica Industrija 4.0, koja je tek u začetku (u zrelijoj fazi uslijedit će razvoj i utjecaj naprednih 5G mreža, strojnog učenja, deep learninga, umjetne inteligencije, Big Data, robotizacije, Interneta stvari...) urušava tradicionalne interesne odnose, donosi nove društvene obrasce.

O disruptivnim poslovnim modelima često se govori i raspravlja, vidljivo je i često nesnalaženje vlasti i regulatora na promjene koje donosi digitalizacija. No, o utjecaju digitalne revolucije na društvene odnose vrlo se malo govori, za sada se uglavnom tek nagađa o tome kako i koliko će roboti zamijeniti ljude na radnim mjestima. Primjer Direktive o zaštiti autorskih prava na jedinstvenom digitalnom tržištu EU ukazuje na dubinu i sveobuhvatnost, ne samo poslovnih, nego i ukupnih društvenih promjena koje donosi digitalna tehnologija.

U najopćenitijem smislu, svijet se dijeli prema opredjeljenju za oprezniji model digitalizacije, u kojem se nastoji zaštititi pravo i integritet pojedinca, kao i glavne društvene vrijednosti (model EU) i znatno manje regulirani pristup (SAD, Kina...) u kojem je u prvom planu razvoj i prihod. Europski se model za sada pokazuje poslovno neučinkovitijim. Podjele čak prijete tolikim razlikama da se kao opcija predviđa i mogućnost podjele Interneta, odnosno ograničavanja u određene regionalne okvire prema društveno vrijednosnim podjelama.

Propisi drumom, primjena šumom

Potvrda takve mogućnosti je i u činjenici da, kako kaže predsjednik Udruge UBIK (Udruga za blockchain i kriptovalute), odvjetnik koji se u svom profesionalnom i znanstvenom radu fokusira na fintech, blockchain i kriptovalute Vlaho Hrdalo, Google i Facebook i dalje žive od prikupljanja korisničkih podataka, i GDPR (General Data Protection Regulation) to nije promijenio, a otežao je život europskom malom i srednjem poduzetniku.

Hrdalo smatra kako je prvi problem regulative EU to što se uporno koncentrira na podatke, a ne na privatnost. “Podaci su način kako se privatnost zapisuje, ali samu privatnost ne štitimo. Ustav RH, kao uostalom i ustavi većine razvijenih zemalja, s izuzetkom Švicarske, ne štiti privatnost per se. Upravo zbog toga mogu nam se dogoditi ograničenja u dosegu GDPR-a kao što je, primjerice, ono koje se tiče situacije u kojoj osobni podaci “pobjegnu” GDPR-u. Naime, GDPR obvezuje i kompanije izvan EU, pod uvjetom da svoje proizvode ili usluge nude pojedincu u EU. GDPR, međutim, ne vrijedi za kompanije izvan EU koje podatke o građanima EU prikupljaju bez nuđenja svojih proizvoda ili usluga.

Tako je prikupljanje radi prodaje trećima, što je najgori oblik zloupotrebe osobnih podataka, a kojim se uglavnom bave tvrtke izvan EU, ostalo izvan dosega GDPR-a, i time se GDPR zapravo okrenuo protiv europskih poduzetnika”, objašnjava Hrdalo, dodajući kako je manje problem u sadržaju propisa, a više u provedbi. Navodi primjer Zagreba, koji je premrežen kamerama koje konstantno snimaju sve što se događa, a nije propisano gotovo ništa o načinu korištenja tih snimki, i Agenciju za zaštitu osobnih podataka to ne zanima. Agencija vam sedam godina neće odgovoriti na zahtjev za utvrđivanje povrede prava jer mobitel bilježi vašu lokaciju, čak i kad su lokacijske usluge isključene, pa kako onda očekivati da će provoditi GDPR u Hrvatskoj protiv, recimo, Facebooka? “GDPR je na snazi već šest mjeseci i Agencija ga u teoriji provodi, a Instagram i dalje bez suglasnosti preuzima kontrolu nad mikrofonom vašeg smartfona da nauči što vas zanima kako bi vam servirao prilagođene reklame”, upozorava predsjednik UBIK-a.

Podjela mimo tradicionalnih ideoloških i interesnih grupacija

Suprotstavljanja oko Direktive o autorskim pravima potvrđuje da su digitalna tehnologija, a i digitalno poslovanje, iako još u ranoj fazi, prouzročili novo preslagivanje socijalnih komponenti koje se ne podudaraju s tradicionalnim podjelama temeljenim na tradicionalnim društvenim i poslovnim obrascima.

“Podjele društva izvan tradicionalnih ideoloških i interesnih grupacija proistječu iz promjene konteksta koje nove tehnologije i nova društvena rješenja generiraju. Tradicionalne podjele vrlo su neproduktivne i bespotrebno otežavaju traženje adekvatnih rješenja na nove izazove. Netradicionalni saveznici i povećani društveni dijalog među njima i njihovim protivnicima poželjni su, a olakšavaju i izlaz iz te situacije. Mislim da je primjer Direktive EU o reformi autorskog prava samo jedan od više sličnih novih izazova koji se odvijaju izvan utabanih obrazaca.

Moramo biti svjesni činjenice da je, usprkos svemu, kvaliteta ovih rasprava unutar EU na višoj razini nego u velikom dijelu svijeta, te kako iako pogled izbliza na te komplicirane rasprave može obeshrabriti, u usporedbi s mnogim drugim dijelovima svijeta, naše je iskustvo vrlo napredno i rješenja su vrlo kvalitetna”, smatra stručnjak za pravo intelektualnog vlasništva, član niza međunarodnih pravnih organizacija Mladen Vukmir.

Metodološki doprinos

Snažno interesno suprotstavljanje oko Direktive o autorskim pravima nameće i pitanje iznalaženja mogućeg konsenzusa između tih interesnih grupacija u Europskoj uniji, pitanje koliko takvo široko iznalaženje konsenzusa onemogućuju digitalni razvoj na Starom kontinentu, kakav je prisutan u jednostavnijim društvenim modelima u Kini, Južnoj Koreji, ali i u SAD-u.

Usto, otvara se i globalno pitanje: je li potrebno postići društveni, globalni konsenzus o neutralnosti, slobodama, osnovnim načelima na Internetu, u digitalnom svijetu globalno, pa tek onda rješavati pojedinačna neslaganja, kakav je slučaj s autorskim pravima u Europskoj uniji, ili je bolje rješavati pojedinačne probleme pa tek onda izgrađivati neki okvirni globalni konsenzus.

Takvo pitanje u suštini nije novo, jer je prisutno od ranije u pojedinim praktičnim društvenim kontekstima, i još više u znanstvenim raspravama u socijalnim znanostima. Naime, u društvenim je pitanjima konsenzus nešto što nadilazi normativne odluke. Za društveni je diskurs poželjno, a nerijetko i nužno, postići konsenzus, bilo na mikrorazini (lokalne jedinice, gradovi...), međurazini (nacija, država, regija) ili, pak, na globalnoj razini, poput pitanja o korištenju nuklearnog oružja, emisijama štetnih plinova...

Digitalizacija je, pak, taj metodički obrazac iz teorijskog diskursa značajno približila više stvarnim društvenim procesima, ali i sama otvorila niz novih pitanja koja zahtijevaju upravo takva konsenzusna rješenja.

“Mislim da smo dostigli trenutak u kojem bi postizanje globalnog konsenzusa o neutralnosti, slobodama i drugim osnovnim načelima na Internetu u digitalnoj domeni bio itekako poželjan. Put do toga teško da će biti lagan, kao što smo vidjeli iz recentnog primjera o konvenciji o sigurnosti kibernetičkog prostora, koju je svjetska zajednica dogovorila, ali joj nisu pristupili SAD, Kina, Rusija, Izrael, Sjeverna Koreja, Iran i druge zemlje. Činjenica je da je globalni sustav multilateralnog dogovaranja raskliman te ako se posljednjih godina uspijeva postići samo rijetki globalni konsenzus, a previše pitanja rješava se bilateralno, u nemogućnosti postizanja šire suglasnosti. Ne vjerujem da je pitanje reguliranja Interneta drugačije, tako da ne očekujem nagli pomak. Uslijed važnosti Interneta, očekujem da će pitanje rasti prema značenju i ostati na vrhu pregovaračke agende, i da će se prije ili kasnije nova, cjelovitija pravila Interneta kakav je potreban čovječanstvu ipak iskristalizirati i regulirati na odgovarajući način”, rekao nam je Vukmir.

“Društvo nije ni najmanje podijeljeno, podijeljeni su lobiji. Digitalna tehnologija ne mari za zastarjele koncepte, i kada to prihvatimo, moći ćemo krenuti ukorak s ostatkom svijeta. Problem nastaje kada ljudi dvadesetog stoljeća, to jest oni koji se grčevito drže zastarjelih modela i dogmi, reguliraju dvadeset i prvo stoljeće. Pritom ne pokušavaju tehnologiju iskoristiti (blockchain je, primjerice, idealno rješenje i za autorska prava i za osobne podatke), već se protiv nje luditski bore”, mišljenja je Vlaho Hrdalo.

Regulator će uvijek kaskati za tehnologijom

“Što se Direktive tiče, mislim da je tu sada već poprilično jasno što će se dogoditi u pogledu pravnog okvira za autorsko pravo te se nazire promjena odnosa, tako da će dio financijskog kolača od korištenja kreativnih i kulturnih sadržaja ipak otići u ruke onih koji su zaslužni za njihovo stvaranje. Mislim da će se malo pomalo Internet i u drugim područjima sve više regulirati te kako će vrijeme neograničenih sloboda polako prolaziti.

Taj će proces trajati neko vrijeme, ali jasna je tendencija u Europskoj uniji da se Internet barem donekle uredi i stvore bolji i pravedniji uvjeti za održivi razvoj Jedinstvenog digitalnog tržišta (Digital Single Market) te da se zaštite ugrožene skupine od negativnih utjecaja i govora mržnje. No, zbog naravi tehnologija koje stoje u pozadini i mogućnosti koje te tehnologije daju, mislim da će Internet ostati uvijek bitno manje reguliran nego tradicionalni svijet jednostavno zato što pravo uvijek kaska za razvojem tehnologija”, mišljenja je profesorica s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, specijalizirana za područje intelektualnog vlasništva, Romana Matanovac Vučković.

“Polariziranje političara i običnih ljudi oko Direktive potaknuli su u prvome redu Google i s njime povezana društva svojom intenzivnom kampanjom na društvenim mrežama, na Wikipediji i uopće na Internetu. Njima je to jednostavno i lako pošlo za rukom jer raspolažu ogromnim resursima i pristupom svakome od nas pojedinačno, od trenutka kad se priključimo na mrežu. Nemojmo zaboraviti da Google ima monopol na Internetu u pogledu usluga koje daje te kako svake godine plati nekoliko milijardi eura kazne u Europskoj uniji zbog zloporabe svog monopola. Svojim porukama i djelovanjem on sasvim sigurno utječe na stajališta i svijest pojedinaca a da oni toga nisu svjesni”, ističe Matanovac Vučković, upozoravajući da velike tehnološke kompanije imaju snagu i resurse veće od mnogih država u svijetu te time ugrožavaju i njihov suverenitet.

Digitalna (ne)konkurentnost EU

Informatički stručnjak za sigurnost Lucijan Carić, pak, smatra da “Europska unija Direktivom pokušava zaštititi zastarjele tehnološke i ekonomske modele, što će se katastrofalno odraziti na europsku informatičku scenu te zatrti bilo kakvu mogućnost da ona u budućnosti konkurira onoj u SAD-u, ali i Kini, Indiji i drugima”.

“Oblici dijeljenja informacija koji se tom Direktivom štite jednostavno ne mogu komercijalno opstati u 21. stoljeću, odnosno za svoj opstanak moraju tražiti nove poslovne modele”, smatra Carić, koji je mišljenja da se autorska prava trebaju štititi kroz pravni sustav država, a ne tu “svoju odgovornost prebaciti na poslovne subjekte i pritom forsirati poznato loše i nepouzdane tehnologije automatskog filtriranja”.

Loša posljedica, upozorava Carić, jest to što će Direktiva svima u EU donijeti bitno lošiju kvalitetu usluge, i pritom povećati njenu cijenu, zato što će internetski divovi svoje eventualne troškove gotovo sigurno prebaciti na krajnje korisnike. Apsurdnim smatra i to što se uredbom “uvodi masovna cenzura, kojom će svi u EU vrlo vjerojatno doživjeti informacijski slom, jer postoji vjerojatnost da u ratu EU i internetskih divova, ostanu bez većine informacija, a tražilice i društvene mreže jednostavno mogu ignorirati sadržaje iz EU kako bi izbjegle plaćanje poreza na linkove”.

Mladen Vukmir također smatra kako postoji opasnost od svojevrsnog izoliranja Europe od velikih internetskih platformi, ali ukazuje i na to da je u posljednjem desetljeću pojačana mogućnost razdvajanja Interneta u odvojene domene, odnosno grupe domena, kao, primjerice, domenu .eu i sve pripadajuće domene članica EU.

“Ne bi mi bilo drago da inicijative EU daljnje pridonesu takvom razvoju, ali istovremeno sam spreman podržati zakonodavca EU u traženju rješenja koja će svijetu donijeti blagodati koje bismo željeli da proizlaze iz europskih vrijednosti, poput očuvanja privatnosti i ravnoteže interesa koji pomažu očuvanju društvene kohezije. Naravno, svi imamo razloga prigovarati ako taj zakonodavac pogrešnim odlukama i lošim propisima, u nastojanju da ostvari plemenite ciljeve, pokaže poslovično europsko nerazumijevanje uloge industrije i njezina doprinosa društvenim reformama i ubrzanju razvoja, te time istodobno blokira pozitivne globalizacijske procese. Dakle, i s GDPR-om i s reformama autorskog prava, zakonodavac EU podigao je letvicu projiciranja europskih vrijednosti u globalnoj areni, što je dobro, ali nejasna vizija ishoda dovodi u pitanje njegovu uspješnost u tim nastojanjima, što nije dobro”, kaže Vukmir.

Hrdalo, pak, kaže kako, za razliku od prodornijeg pristupa zemalja poput SAD-a ili Kine, Europska unija ima humanizam, uređenost, socijalne države i institucije: “Nije ni profit sve u životu pa možda tako i tehnologija (za koju se sada ponajviše zanimamo radi zarade) jednog dana padne u drugi plan”.

Zaštita autora, ali i poticaji za startupe

Stajalište za pregovore s državama članicama, odnosno Direktiva o autorskim pravima, usuglašena je u rujnu u Europskom parlamentu s 438 glasa za, 226 protiv, te 39 suzdržanih. Kada je Europski parlament prihvatio pregovaračko stajalište zbog pritiska brojnih zagovaratelja slobode izražavanja na Internetu i protivnika bilo kakvih radnji koje mogu biti tumačene kao cenzuriranje (European Digital Rights – Defending rights and freedoms online EDRi, Copyright for Creativity, C4C) i lobiranja u Europskom parlamentu, najviše preko zastupnice Julie Reda (Klub zastupnika Zelenih/Europskog slobodnog saveza, potpredsjednica Piratenpartei Deutschland), dodani su mu, među ostalim, određeni mehanizmi zaštite za male i srednje tvrtke (Small and medium-sized enterprises, SME) te za slobodu govora.

Usvojena verzija uključila je značajne izmjene prijedloga pregovaračkog stajališta o autorskim pravima u digitalnim medijima, koji je Odbor za pravna pitanja Europskog parlamenta prvotno predstavio u lipnju, a koji je Europski parlament odbio u srpnju.

Usvajanjem Direktive, zastupnici Europskog parlamenta podržali su mandat Europskoj komisiji za otvaranje pregovora s državama članicama o novim usklađenim pravilima o autorskim i srodnim pravima koja bi trebala osigurati da umjetnici i novinari, odnosno stvaraoci, budu, kako su naveli, pošteno plaćeni za svoj rad.

Osnovni cilj Direktive je osigurati da umjetnici, prije svega glazbenici, izvođači i autori tekstova, novinari i novinski izdavači, budu plaćeni za rad kada ih koriste platforme kao što su YouTube ili Facebook, ili servisi za prikupljanje vijesti, kao što je Google News.

“Vrlo sam zadovoljan zbog toga što, unatoč zaista velikoj lobističkoj kampanji koju su vodili internetski divovi, sada imamo većinu u Parlamentu koja je poduprla potrebu zaštite principa pravednog plaćanja za europske kreativce. Vodila se žustra rasprava o Direktivi, i vjerujem da je Parlament pomno slušao upozorenja zabrinutih. Uzeli smo tako u obzir primjedbe oko inovativnosti – pa smo od obveze primjene Direktive izuzeli male i mikro platforme ili servise.

Uvjeren sam da će, kada se prašina slegne, Internet biti jednako slobodan kao što je i sada, stvaratelji i novinari zarađivat će pravedniji dio od prihoda koji se generiraju njihovim radom. I pitat ćemo se tada, zbog čega se uopće dizala takva strka”, ustvrdio je izvjestitelj o pregovaračkom stajalištu, njemački zastupnik Axel Voss.

Direktiva Europskog parlamenta dodatno jača planove Europske komisije da se internetske platforme i servisi prikupljanja digitalnog sadržaja učine odgovornima za povrede autorskih prava. U praksi, ta odgovornost zahtijeva od tih strana da plate prava nositelja materijala zaštićenog autorskim pravima, koje stavljaju na raspolaganje. Direktiva također posebno zahtijeva da novinari, a ne samo njihovi nakladnici, imaju koristi od naknada koje proizlaze iz te obveze.

Istodobno, u pokušaju poticanja startupa i inovacija, stajalište sada izuzima male i mikro platforme iz obveze plaćanja autorskih prava.

Urušavanje kreativnosti?

Platforme koje svoje poslovanje temelje na sadržaju koji su na njih prenijeli krajnji korisnici, poput YouTubea, Facebooka, SoundClouda, Dailymotiona itd., glavna su točka pristupa autorskim djelima na Internetu, a tako za sebe stvaraju ogromni marketinški potencijal – oglašivački prostor koji svesrdno monetiziraju.

Međutim, smatraju zagovornici Direktive, neprihvatljivo je da mnoge od njih autorima ne plaćaju za takvo korištenje njihovih djela, ili im daju tek mrvice. Taj prijenos vrijednosti (jer vrijednost od korištenja autorskog djela te platforme zadržavaju za sebe, umjesto da je ona usmjerena prema onima koji su ta djela svojim radom, znanjem i ulaganjem stvorili, pa su i njihovi vlasnici) stvara tržišne nepravilnosti. Takve nepravilnosti, upozoravaju zagovornici Direktive, dugoročno vode tržište u urušavanje, prijete opstojnosti kulturnih i kreativnih industrija, koje su dokazano jedan od najvećih gospodarskih potencijala EU i svijeta. 

Internetske platforme na sadržaju koji na njega stavljaju autori, grade vlastita financijska carstva. Radi se o hostingu, odnosno internetske platforme samo su tehnički posrednici te vlastitim djelovanjem ne utječu na sadržaj koji se na njima nalazi, kao niti na njegovu konzumaciju. Stoga bi internetske platforme trebale od autora dobiti poštene i primjerene licence (odobrenja za korištenje) i s autorima surađivati tako da osiguraju tehničke mjere, kako bi se odredbe licence mogle i provesti te kako bi se osiguralo da se na platformama ne može postavljati neodobreni sadržaj, smatraju zagovornici Direktive.

Pristalice Direktive tvrde kako njen Članak 13. osigurava za krajnje korisnike pristup većem broju djela s pravnom sigurnošću da svojim djelovanjem ne krše propise o autorskom pravu.

“U praksi će se dogoditi da ćete neprestano morati dokazivati zašto koristite određeni sadržaj, braniti svoje pravo na iskazivanje mišljenja, satiru, preradu ili doradu sadržaja koja je napravljena legalno, a to nije ništa drugo nego uvođenja cenzure u EU na velika vrata”, upozorava Lucijan Carić.

“Uredbu besmislenom čini i VPN (Virtual Private Network), mogućnost da jednostavno sakrijete svoj identitet na Internetu i da mu pristupate s bilo koje (virtualne) lokacije na svijetu. Već sada mnogi od nas koriste mogućnost kako bi pristupili web-stranicama koje zbog GDPR-a nisu dostupne u EU, te kako bi smanjili količinu raznih GDPR-a i cookie obavijesti koje prisilno dobivaju”, kaže Carić.

Hrdalo, pak, smatra da je pogreška Direktive to što hoće zaštititi autorska prava, a ne autora.

“To nikako nije isto, jer sustav autorskih prava definiran u Direktivi štiti svakoga (izdavači, posrednici kao ZAMP, menadžeri...) osim autora. Najbolji primjer za to je tipičan ugovor koji mladim glazbenicima nude izdavačke kuće, a koji redovito sadrži dvije klauzule: 1) nakladniku pripada 100% autorskog honorara s naslova prodaje fonograma, 100% autorskog honorara ostvarenog stavljanjem djela na raspolaganje javnosti, i 100% autorskog honorara na temelju korištenja djela u okviru filmskih i drugih audiovizualnih produkcija, a jedino što pripada autoru je 50% (dakle, drugih 50% opet ide nakladniku) honorara od nastupa uživo; 2) bez obzira na trajanje i eventualni raskid ugovora s nakladnikom, prijenos autorskih prava na nakladnika teritorijalno je neograničen, trajan i ireverzibilan, kao i ovlaštenje za ubiranje autorskih prava od društava za kolektivno ostvarivanje”, ističe Hrdalo, dodajući kako je drugi razlog njegova protivljenja Direktivi “u činjenici kako ne postoji znanstveno utemeljenje za tvrdnju da besplatno dijeljenje sadržaja (piratstvo) negativno utječe na prodaju tih sadržaja.

Štoviše, studija koju je Europska komisija naručila od tvrtke Ecory (i platila 360.000 eura) pokazala je da ne postoje statistički podaci koji bi ukazivali na to da dijeljenje sadržaja smanjuje prihode od prodaje tog sadržaja, već (za, primjerice, videoigre) tu prodaju čak i potiče”.

Pregovaračka prava autora i izvođača

“Pregovaračko stajalište također osnažuje pregovaračka prava autora i izvođača, omogućujući im da zatraže dodatnu naknadu od strane koja iskorištava njihova prava, kad je prvobitno dogovorena pristojba nerazmjerno niska u usporedbi s ostvarenim dobicima.

Direktiva dodaje da te pogodnosti trebaju uključivati neizravne prihode. Također bi osnažio autore i izvođače da opozovu ili ukinu ekskluzivnost licence za iskorištavanje svog rada ako se smatra da strana koja posjeduje prava eksploatacije ne ostvaruje to pravo”, naglašava Axel Voss, dodajući: “Želimo zaštititi i ojačati pravo kreativaca: autora, izvođača, pjevača, tekstopisaca, novinara... svih vlasnika autorskih prava. Oni su svi u očajnoj situaciji: njihov rad koriste velike platforme i zarađuju ogroman profit. Međutim, vlasnici autorskih prava često ne dobiju nikakav udio te zarade... Ogromne američke platforme zarađuju novac dok naši kreativci izumiru. Zato moramo osnažiti njihova prava i učiniti platforme odgovornima”. Naglasio je kako internetski memovi i derivativni umjetnički radovi korisnika obožavatelja nisu u opasnosti od Direktive koju je usvojio Europski parlament.

“Oni spadaju pod iznimke o autorskim pravima u nacionalnim zakonima. Korisnici nisu oštećeni tom reformom. Platforme trebaju biti odgovorne. Sada velike platforme koriste novinarski sadržaj te zarađuju novac, a da dio tog novca ne ode izdavačima. Članak 11. Direktive daje pravo izdavačima da mogu tražiti naplatu za korištenje njihova sadržaja. I dalje se mogu koristiti poveznice i privatni sadržaj. To nije pokriveno Člankom 11., i to mogu sve platforme, poput Wikipedije”, objasnio je Axel Voss.

“Novinar i fotograf od tog prihoda neće dobiti gotovo ništa jer će se kao ekonomski slabija strana odreći autorskih prava, jednako kao što ih se odrekao glazbenik u uobičajenim ugovorima s nakladnikom kojem potonjem pripada 100% autorskog honorara u svim oblicima izvođenja djela, osim u slučaju živog izvođenja, gdje autoru pripada samo polovica autorskog honorara. Načelno je vrlo teško pronaći ozbiljnog sugovornika koji smatra da bi netko trebao zarađivati na tuđem sadržaju koji je besplatno pribavio (istraživanje koje je proveo Rockwool Foundation, dapače, dokazalo je kako od ispitanika koji smatraju da je piratstvo moralno ispravno, njih 75% smatra neprihvatljivim korištenje tako dobivenog sadržaja radi zarade). Takvog sam stava i ja. Stvarni svijet, međutim, funkcionira tako da veliki zarađuju na besplatnom sadržaju malih, a veliki velikima ionako oduvijek plaćaju.

Autori neće dobiti ništa, samo biramo hoće li ubuduće više zarađivati Sony, Universal i Warner s jedne strane, ili Google i Facebook s druge”, kaže Hrdalo, dodajući da je mislio kako je nemoguće da se zbog svojih stavova o privatnosti ikada nađe na strani Googlea ili Facebooka, ali oni su u ovom slučaju barem nešto isporučili – platforme zbog kojih je sadržaj lakše dostupan i time na pladnju servirali rješenje nakladničkim dinosaurima koji su se posljednjih 20 godina bavili isključivo borbom protiv pirata, umjesto ulaganjem u tehnološka rješenja.

Zaštita slobode izražavanja

Direktiva, koju je usvojio Europski parlament, sadrži odredbe kojima bi se osiguralo poštivanje zakona o autorskim pravima na Internetu, bez nepravednog ometanja slobode izražavanja koja definira Internet, tvrde njeni autori, dodajući kako to podrazumijeva da samo dijeljenje poveznica s člancima, s vlastitim popratnim komentarima za njihov opis, bude slobodno od ograničenja za zaštitu autorskih prava. Pri tome sve aktivnosti platformi za provjeru kršenja autorskih prava moraju biti dizajnirane tako da se izbjegne uklanjanje sadržaja koji ne krši autorska prava. Te platforme također će biti potrebne za uspostavu brzih sustava za ispravak (kojima upravlja osoblje platforme, a ne algoritmi) preko kojih se mogu podnijeti pritužbe kada se određeni sadržaj pogrešno ukloni. Direktiva također propisuje kako će se nekomercijalni prijenos na online enciklopedije, kao što su Wikipedija ili open source platforma GitHub, automatski isključiti iz zahtjeva za pridržavanje pravila o autorskim pravima.

Sasvim suprotno mišljenje ima Vlaho Hrdalo: “Uvijek je potrebno izvagati koje je pravo važnije ako situacija traži da se bira između pojedinih prava. Europska unija odlučila je veću važnost dati pravu nakladnika i posrednika da povećaju zaradu na temelju mita nazvanog vrijednosni jaz (value gap) nego pravu svojih građana na slobodno izražavanje. Slobodno izražavanje, međutim, nije samo izražavanje lišeno zabrane, već nepomućeno izražavanje. Jedan od vodećih autoriteta za privatnost Bruce Schneier dokazao je da nadzor ima tzv. chilling effect, odnosno da rezultira autocenzurom – odnosno da se ljudi drukčije ponašaju kad znaju da ih se prati, i zbog toga je njihova sloboda ograničena. Nadzor i na još jedan način guši slobodu, tako što zatire eksperimentiranje – upuštanje u eksperimentiranje bilo kakve vrste moguće je samo ako ne postoji strah od posljedica. Kao što je rekao autor Signal protokola za kriptiranu komunikaciju Moxie Marlinspike – nikada ne bismo došli do razgovora o legalizaciji marihuane da je postojao savršeno učinkovit sustav koji bi spriječio eksperimentiranje. Mora biti moguće prekršiti zakon, jer je to nekad jedini način da se nepravedni zakoni promijene”.

Mladen Vukmir, pak, smatra da su zamjerke protivnika Direktive o ugrožavanju slobode izražavanja na Internetu pretjerane te ako se ne radi o tako velikoj opasnosti kako u dosadašnjoj, polariziranoj diskusiji proizlazi iz stavova protivnika Direktive.

“Čitav diskurs zajednice koja se protivi predloženim reformama čini mi se dodatno kompromitiran aktivističkom jednostranošću, te simultanim potpadanjem pod interese dijela internetske industrije, koja svojim instrumentaliziranjem strahova pojačava tu aktivističku jednostranost iz vlastitih interesnih, lobističkih razloga, suprotstavljenih tradicionalnim medijskim izdavačima.

Mnogi aktivisti, vjerujući da zastupaju interese obrane slobode izražavanja, tako, nesvjesno zastupaju interese jednog dijela internetske industrije. Ne znači da su interesi internetske industrije povoljniji za društva kojima pripadamo i da samom činjenicom da dolaze od internetske industrije predstavljaju povoljnije rješenje za postizanje ravnoteže društvenih interesa na Internetu. Istovremeno, ne mislim niti da se radi o potpuno neopravdanim zamjerkama koje ističe zajednica protivnika reformi, iako su možda pretjerane, i strah je prenaglašen”, kaže Vukmir, dodajući kako bi borba za slobodu izražavanja i slobodni protok ideja trebali svima biti među najvažnijim ciljevima te da je potrebno te primjedbe uzeti s dužnom ozbiljnošću.

“Protivnici Direktive ističu da će ona promijeniti Internet kakav poznajemo, kako će zaustaviti slobode i uvesti cenzuru na Internetu, što nije točno. Sadržaj Direktive usmjeren je prije svega na stvaranje odgovornosti internetskih platformi koje bi trebale početi primjereni dio svojih prihoda od reklama i sl., koji ostvaruju korištenjem kreativnih i kulturnih sadržaja, uključujući i medijske sadržaje, dati onima koji su zaslužni za stvaranje takvog sadržaja. Za samog malog korisnika, pojedinca, Direktivom se neće promijeniti baš ništa”, smatra Romana Matanovac Vučković, dodajući kako nitko malog korisnika neće nadzirati više no što ga nadzire sada, niti će ga itko sprečavati u korištenju Internetom više no što je do sada bio slučaj, odnosno kako neće biti podvrgnut niti ikakvoj cenzuri kojoj nije bio podvrgnut do sada.

Potrošački new deal

Kako nam je objasnila Matanovac Vučković, “Direktiva o autorskom pravu na Jedinstvenom digitalnom tržištu dio je reforme autorskog prava na razini Europske unije, kako bi se ‘autorsko pravo moderniziralo u svjetlu digitalne revolucije i promijenjenog ponašanja potrošača’ (kako je naveo predsjednik Europske komisije Jean Claude Juncker). Europska unija donosi niz propisa i u drugim područjima, kojima nastoji poboljšati pravni okvir za razmjenu vrijednosti preko Interneta, kao što je, primjerice, paket pravnih propisa o zaštiti potrošača na Internetu, pod nazivom New Deal for Consumers. Autorsko pravo dio je toga velikog procesa”.

“Najvažniji učinak Direktive o autorskom pravu o kojem se najviše govori, sastoji se u tome da se odgovornost s pojedinačnih korisnika glazbenih, audiovizualnih i drugih kreativnih i kulturnih sadržaja prebacuje na velike digitalne platforme za dijeljenje takve vrste sadržaja, kakav je YouTube”, ističe Matanovac Vučković, dodajući kako o tome govori Članak 13., koji bi trebao biti pravna podloga za rješavanje vrijednosnog jaza (value gap) između onoga što zarađuje takva platforma i onoga što na takvim platformama zarade autori i ukupna kreativna i kulturna industrija.

“Članak 11. Direktive odnosi se na izdavače tiskanih medija, kojima se osigurava posebno pravo na temelju kojega mogu zahtijevati plaćanje naknade za korištenje svojih medijskih sadržaja na Internetu, prije svega od tzv. medijskih agregatora kao što je Google News. I tu se ističe da takvi medijski agregatori nepošteno zarađuju od reklama koje stavljaju uz tuđe medijske sadržaje, a da pritom stvaratelji tih sadržaja ne dobivaju pravičnu naknadu”, objašnjava Matanovac Vučković.

“Istina jest da za ovu Direktivu vrlo intenzivno lobira kreativna i kulturna industrija, uključujući i medijsku industriju tzv. tradicionalnih medija, a da protiv Direktive lobiraju velike internetske platforme poput Googlea, koji je vlasnik i YouTubea. Govori se da je riječ o nezapamćenom intenzitetu lobiranja, što znači da je riječ o velikim interesima, u prvome redu financijskim”, kaže Matanovac Vučković, dodajući kako joj se čini da je intenzitet lobiranja tako jak zato što su kreativne i kulturne industrije (uključujući medijsku) pokazale da mogu biti dostojan protivnik, kakvog u mnogim drugim područjima Google, zbog svoje veličine i financijske snage, nije imao, pa je puno lakše ostvario dominantan položaj na digitalnom tržištu.

Kako će reagirati telekomi?

Na pitanje kako mogu reagirati telekom operatori prilikom provođenja Direktive, odnosno ima li opasnosti za povećanjem cijena usluga, kako upozoravaju protivnici Direktive, Vukmir je mišljenja da će se poslovni modeli monetariziranja korištenja Interneta sigurno i dalje mijenjati te kako je moguće da će dijelovi dosadašnje besplatne usluge postajati naplativi, baš kao što je moguće da će simultani poslovni modeli nastojati učiniti ih besplatnima, a zaradu ostvariti na drugi način.

“Zbog Direktive o autorskom pravu sasvim sigurno neće doći do tehničkog usporavanja Interneta i dodatnih naplata za krajnje korisnike. To su zlonamjerni i lažni argumenti, kojima se nastoje obezvrijediti ciljevi Direktive. Direktiva ne propisuje niti jednu mjeru koja bi mogla postići učinak usporavanja Interneta i poskupljenje pristupa Internetu. Tzv. filteri, koji će se vjerojatno primjenjivati u onim slučajevima u kojima internetska platforma za neke sadržaje nije sklopila ugovor o licenciranju, moraju biti razmjerni i razumni. Ti se filteri mogu postaviti samo i isključivo u sporazumu između platforme i nositelja prava na takvim sadržajima. Međutim, nositeljima prava primarni je interes da se njihovi sadržaji što više koriste i razmjenjuju, kako bi bili što popularniji, što prisutniji u domovima svojih ljubitelja, obožavatelja i drugih korisnika, te kako bi posljedično više zarađivali od svog kreativnog rada. Zašto bi uopće željeli stavljanje filtera koji će onemogućiti njihove primarne ciljeve i usporiti Internet?”, mišljenja je Matanovac Vučković.

“Čini mi se vjerojatnim da će Internet uspjeti zadržati veliki dio poslovanja nenaplativim, ali mislim da ne možemo isključiti niti pojavu novih naplatnih usluga te drugih pitanja naplate korištenja mreže uslijed pritisaka na net neutrality. Jedan od najvećih problema u dosadašnjoj raspravi o reformama Interneta EU jest upravo da nedostaju jasno razloženi modeli poslovanja mogućih nakon regulatornih promjena. Čitava je situacija u toj mjeri kompleksna i volatilna da je predviđanje otežano, i upravo je to razlog tako nekvalitetnoj raspravi kakvoj svjedočimo”, kaže Vukmir.

Vukmir se ne slaže s onima koji su mišljenja da će Direktiva negativno utjecati na poslovanje europskih malih i srednjih tvrtki, odnosno ograničavati tehnološki razvoj Europe.

“Bojazni da su tehnologije preskupe i time nedostupne SME subjektima prenaglašene su. Istina je da su filterske tehnologije skupe i nepouzdane, ali može se očekivati da će se potrebni proizvodi filterskih usluga pojaviti na tržištu prvo u skupljim inačicama, a potom i dostupnijim, pa, naravno, i u open source varijantama koje će SME moći koristiti. Mislim da je taj argument oko cijene tehnologija dio strategije plašenja koju koriste protivnici reforme, koji sami takvu tehnologiju razvijaju”, smatra Vukmir, naglašavajući kako se slaže da tehnologije filtriranja sadržaja doista mogu dovesti do pojedinih nepoželjnih situacija u filtriranju i zaustavljanju određenih sadržaja, koje bi valjalo propustiti u javnu domenu.

“Ne vidim kako bi Google i slični prestali poslovati u Europskoj uniji i odreći se tržišta koje ima više od 500 milijuna stanovnika, i koje mu donosi ogromnu zaradu. Oni će se morati prilagoditi tome tržištu i njegovim pravilima. Istraživanja su pokazala da su kulturne i kreativne industrije u 2014. godini pridonijele 535,9 milijardi eura europskom gospodarstvu, što je 4,2% europskog BDP-a, te su zapošljavale 3,3% radno aktivnog stanovništva (Ernst&Young, Creating growth – Measuring cultural and creative markets in the EU). Nemam takve podatke za Google, ali bilo bi dobro i to usporediti kada procjenjuje štete koje bi mogla izazvati Direktiva o autorskom pravu za gospodarstvo EU”, kaže Matanovac Vučković.

“Istina jest da u slučaju kada morate poštovati tuđa prava, pa i tuđa autorska prava, ne smijete raditi što hoćete, i ne smijete nepošteno zarađivati na tuđem sadržaju. Oni mali poduzetnici koji su svoj poslovni model temeljili na tome da jednostavno uzmu tuđi sadržaj i na njemu grade svoju zaradu, a da pritom nisu uredili prava, vjerojatno će lošije poslovati. Internet u kojem postoji učinkovita zaštita autorskog prava, kao i djelotvorna zaštita drugih prava, sigurno nije takva sigurna luka za poduzetnike koji bi se obogatili na brzinu, zloupotrijebivši slobodu i mogućnosti koje taj digitalni svijet daje. Međutim, sloboda na Internetu ne može značiti istodobno ugrožavanje drugih. Utoliko Direktiva može utjecati na poslovanje mikro, malih i srednjih poduzetnika. Ali, znate, mnogi pojedinci i tvrtke u kreativnim i kulturnim industrijama upravo su mikro i mali poduzetnici te će njima ova Direktiva omogućiti lakše i bolje poslovanje”, smatra Matanovac Vučković.

Sukob koncepcija

Bitka oko predložene Direktive o autorskim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu uoči glasovanja u Europskom parlamentu, 12. rujna, bila je posebno žestoka, no lobističko se sukobljavanje nastavilo i nakon prihvaćanja Direktive. Lobistički analitičari nisu iznenađeni širinom i žestinom lobiranja suprotstavljenih strana, jer u pitanju je svakako golem novac.

Ključno sukobljavanje lobističkih strana bilo je oko dva članka prijedloga Direktive.

Prvi od spornih je članak 13., prema kojem bi internetske platforme koje prenose sadržaj bile zakonski odgovorne za kontrolu korištenja sadržaja zaštićenog autorskim pravima, kako bi se spriječilo potkradanje njihovih autora. Platforme bi bile odgovorne za postavljanje automatskih filtera za blokiranje prijenosa fotografija, videozapisa i tekstova koje korisnici prenose na web-stranice u slučaju sumnje na kršenje autorskih prava.

“Tehnologije filtriranja sada si mogu priuštiti samo YouTube i Facebook”, upozorava pokretačica prve hrvatske udruge za digitalna prava Digitalna Demokroacija (Digital DemoCroatia), aktivna i u organizaciji European digital rights (EDRi), koja će predvoditi kampanju nevladinih organizacija u naporima za zadržavanje neutralnosti na Internetu (net neutrality), što će biti tema europskih institucija u prvom dijelu iduće godine, Leina Meštrović, dodajući kako bi filtriranje onoga što se uploada na Internet, prema članku 13. Direktive, moralo biti apsolutno originalno, a filteri temeljeni na softveru koji prepoznaje ponavljanje sadržaja sada ne mogu razlikovati satiru, parodiju, citate, remikse i slične stvari od njihove originalne upotrebe.

Drugi je članak 11., ili kolokvijalno nazvan porez na linkove, prema kojem bi novine, časopisi i novinske agencije morali dobivati naknadu za autorska prava kada bi internetske platforme dijelile poveznice na njihove članke, uključujući čak i kratke isječke sadržaja članaka, odnosno naslov i podnaslov, odnosno snippet.

No, najmanje se u lobiranju govorilo o usmjerenju regulative o autorskim pravima na Jedinstvenom digitalnom tržištu. Modernizacija autorskih prava prema toj koncepciji, usto što će europskim autorima u digitalnom okruženju otvoriti mogućnosti pravne sigurnosti, treba pridonijeti kulturnoj raznolikosti u Europi i kroz dostupnost takvih sadržaja na Internetu. Kako bi, primjerice, autorski sadržaj kulture iz jedne članice EU bio dostupan u drugim članicama, nužno je donošenje jasnih propisa za sve dionike tržišta. Usto, cilj je Europske komisije osigurati inovativne alate namijenjene obrazovanju, istraživanju i aktivnostima institucija kulturne baštine. Iz Europske komisije naznačili su tri glavna prioriteta svojeg prijedloga Direktive o zaštiti autorskih prava: Bolji izbor internetskog i prekograničnog sadržaja te pristup takvom sadržaja; Poboljšanje propisa o autorskom pravu u području istraživanja, obrazovanja i uključivanja osoba s invaliditetom; te Pravednije i održivije tržište za autore i tiskovine.

NAPOMENA: Ovaj tekst je izvorno objavljen u časopisu Mreža.