Da je Sydneyju Newmanu, C. E. Webberu i Donaldu Wilsonu 1963. godine netko rekao da će Doktor Who (Doctor Who) opstati sve do danas, zacijelo bi ga zatražili da im časkom pozajmi TARDIS – čisto zato da i sami provjere tu nevjerojatnu tvrdnju.

A ipak upravo to se na kraju dogodilo jer najdugovječnija znanstveno-fantastična serija u povijesti još uvijek ne posustaje. Drži se, ne predaje se, ne daje se godinama baš kao što to ne čini ni heroina one čuvene Dedićeve pjesme koju je proslavio Rade Šerbedžija.

Na to se, naravno, nimalo ne žalimo jer premda se ne ubrajamo među pripadnike ponosnog plemena whovijanaca, za Doktora Whoa ipak smo uvijek drage volje odvajali vrijeme. Od prve epizode s Christopherom Ecclestonom, preko onih s Davidom Tennantom i Mattom Smithom, pa sve do posljednje sezone s Peterom Capaldijem, a nakon koje smo izgubili svaki interes za eskapade Gospodara vremena.

Ili nam se to barem tada tako činilo jer kada je ove godine jubilarna četrdeseta sezona (ili četrnaesta, ili prva, ovisi kako računate) došla na Disney+, znatiželji se ipak nismo uspjeli oduprijeti. Tim više što je stijeg showrunnera opet dograbio Russell T. Davies, čovo najzaslužniji za ponajbolje sezone ove neumiruće franšize koja je upravo doživjela još jedan soft reboot.

Sve isto je...

Gledajući bilo The Church on Ruby Road (tradicionalni Božićni specijal), bilo prvu proper epizodu, u prvi mah moglo bi vam se učiniti da se ništa bitno nije promijenilo jer svi nezaobilazni elementi serije i dalje su tu.

Tu je, prije svega, posljednji Mohi... Galifrejanac, ovog puta nastao novokomponiranom bi-generacijom, a putem koje se iz Tennantovog Doktora „izrodio” aktualni, 15. Doktor kojeg tumači Ncuti Gatwa.

Tu je potom i Doktorova nova, nezaobilazna suputnica – stripovski nazvana Ruby Sunday (Millie Gibson), inače posvojenica kojoj vlastito porijeklo ne predstavlja ništa manji misterij nego li gledateljima.

Tu je, dakako, i ikonični TARDIS s kojim naši junaci jurcaju amo-tamo kroz wibbly-wobblasto prostor-vrijeme, nesvjesni činjenice da bi im, ako se već drže velikim avanturistima, daleko nezaboravnije putničko iskustvo mogao priuštiti naš HŽ. Baš kao i prokušani monster of the week format „učahuren” u overarching narativ (čiju će okosnicu, kladimo se, činiti tajna Rubyjinog porijekla) ili, primjerice, izvrsni Murray Gold u ulozi kompozitora.

Ma sve je tu, uključujući i ono najvažnije od svih oruđa najslavnijeg doktora koji to nije – famozni sonični šrafciger, genijalnu napravicu pomoću koje...

Khm, da...

Dakle, ovo je navodno i dalje odvijač, ali redizajniran tako da više nalikuje daljinskom upravljaču/preklopnom mobitelu, a sve zato što se Daviesu učinilo kako su ranije inačice isuviše podsjećale na pištolj!?

Međutim, nije redizajn soničnog odvijača jedina, pa čak ni najveća novina koja vas u tekućoj sezoni očekuje jer lukavi showrunner ubogim gledateljima odlučio je pripremiti još poneko iznenađenje.

...ali ništa isto nije

Jesu li Daleci nenadano postali pobornici flower powera? Jesu li Cybermeni najednom spoznali da posjeduju osjećaje? Je li se The Master jednoga jutra probudio i zaprepašteno ustanovio da je zapravo Margarita?

Nisu, nisu i nije. Uostalom, nitko se od netom navedenih zasada uopće ne pojavljuje. Dapače, čak se ni ne spominje (ispravite nas ako griješimo). No, ono što se ipak jest promijenilo jest žanrovsko određenje serije.

Naime, Davies je napravio svojevrsnu žanrovsku rokadu, pa se tako Doktor Who sada identificira kao znanstvena fantazija (ako već ne kao čisti fantasy), prije nego li kao kakva-takva znanstvena fantastika. Drugim riječima, u novome Whoniverzumu sada odjednom ima mjesta i za čudovište napravljeno od bebačkih šmrkljića (prva epizoda), i za hobitovskog Kralja Goblina (Božićni specijal), i za Maestra – zlog gutača glazbe nadnaravnog porijekla, u tematskom smislu na tragu slabije poznatog Batmanovog zlikovca The Music Meistera (druga epizoda).

Izmijenio je Davies, potom, seriju i u tonalnom smislu, pa stoga komotno možete zaboraviti na nekadašnje vješto žongliranje vedrim i mračnim/strašnim elementima (npr. Weeping Angels), a koje je znalo uroditi nekim uistinu dirljivim trenutcima kao što je Van Goghov posjet muzeju d'Orsay (Vincent and the Doctor).

Vidite, premda je Doktor Who oduvijek više bio jedan šarmantno campy nego li ozbiljan ZF, sada je, pod (ne)pogrešivim vodstvom novog-starog kormilara, pak, duboko zaglibio u nekim laganijim (light hearted) te osjetno plićim vodama.

Vodama u kojima se dragocjena minutaža bezrazložno trati na zamorne glazbeno-plesne brojeve (Božićni specijal i druga epizoda), u kojima setting prve epizode čini napuštena svemirska farma ništa manje svemirskih beba (Gle tko to govori!) i u kojima vrhunac infantilnog humora predstavljaju – pokakane pelene.

Vodama u kojima su, nažalost, također zaglibili i 15. Doktor te njegova odana supatnica Ruby...

Doktor Tko?

Kad bismo Gatwinog Doktora morali opisati jednom riječju, posegnuli bismo za epitetom „prpošan”. U dvije, za „flambojantan” i „prpošan”. U tri za „flambojantan”, „prpošan” i „neuvjerljiv”.

Ne znamo koliko je za ovo kriv Gatwa, koliko već propisno oklevetani Davies, a koliko je do naših osobnih preferencija (Tennant FTW), ali gledajući novu sezonu nismo se uspijevali othrvati dojmu da 15. Doktor naprosto ne djeluje kao, pa... Doktor.

Naime, unatoč tome što je dotičnoga dosada tumačilo preko tuce glumaca krojeći ga pritom sukladno svojim mjerama, Doktor je uvijek mahom istovremeno ispadao i inteligentan, i znatiželjan, i tragičan, i lajav, i ekscentričan i, više od svega, posramljujuće čovječan za jednog vanzemaljca.

Ovaj Gatwin, pak, ispada tek prpošan poput školarke koja se sprema za nadolazeću ekskurziju te se kao takav jedva razlikuje od Ruby, a čime se opasno sužava prostor rezerviran za međuigru između upravo onih likova koji bi trebali činiti (emocionalnu) osovinu serije.

Ne samo to, već i neporeciva kemija između glavnih glumaca također počinje ubrzano kopniti, pa bi vam se tako dok gledate Gatwu i Gibson kako razdragano tumače dva neraspisana i nezanimljiva lika, u konačnici moglo učiniti da se dotični mnogo bolje zabavljaju nego vi.

Mnogo vike nizašto

Razgrnemo li na trenutak pompozne najave i koliko raskošne, toliko i bajkovite vizuale kakve si galaktičko carstvo Mikija Mausa (inače novog vlasnika međunarodnog prava na prikazivanje serije) definitivno može priuštiti, novi Doktor Who gledateljima nije u stanju ponuditi gotovo ništa.

Da, druga epizoda, smještena u alternativne šezdesete u kojima su svi, pa čak i (katastrofalno castani) The Beatlesi, izgubili ljubav prema glazbi, nemjerljivo je maštovitija od prve. Pa čak i podosta interesantnija i to ponajviše zbog Jinkx Monsoon, a koja u ulozi Maestra žvače scenografiju kao da sutra ne postoji svaki put kad iskoči iz pijanina. No nekako ipak sumnjamo u to da će Davies „novog, novog” Doktora Whoa u nadolazećih svega šest epizoda uspjeti bi-generirati u prijemčivu seriju koja se ne propušta.

Tim više što tekuća sezona također pati i od nekih drugih, nezanemarivih kroničnih boljki kao što su zamorni prodori tzv. političke korektnosti (svemirska farma dojenčadi kao plošna alegorija imigrantske, tj. abortusne problematike) ili munjevita montaža koju, valjda, potpisuje sam Usain Bolt.

Ljepši nego ikada, nabrijaniji nego ikada, novi Doktor Who ujedno je i jednostavniji nego ikada te bi se kao takav mogao svidjeti ponajprije djeci i svima onima koji se tako osjećaju, ali teško da će mu poći za rukom povratiti dušu koju je putem ispustio.

Možda, a možda smo samo mi u međuvremenu ostarjeli... Blimey!