Što se sve događa s tom plastikom uglavnom nije poznato, no prema onome što se za sada zna negativne posljedice za živi svijet i na koncu za samog čovjeka su prijeteće.

Nova studija ESA Discovery objavljena u Nature Communications dokazala je osmišljeni koncept praćenja plutajućeg plastičnog otpada u morima i oceanima pomoću satelita.

Problem praćenja

Količina plastike koja pluta na površini mora rijetko je dovoljno velika da generira detektabilan signal iz svemira. Plastika i drugi plutajući otpad moraju se akumulirati u guste mrlje od najmanje nekoliko desetaka metara površine da bi se mogli otkriti pomoću postojećih satelita.

Te mrlje plutajućeg otpada nazivaju se 'mrlje', 'pruge' ili 'nabori smeća'. Često su u obliku niti, što je rezultat prisutnosti linija konvergencijskih struja na površini mora.

Otkrivanje takvih gomila smeća ukazuje na visoko onečišćenje na određenom mjestu i u određeno vrijeme. No mogu li takve raštrkane i kratkotrajne mrlje smeća pružiti dovoljno korisnih podataka za globalno praćenje onečišćenja plastikom?

Satelitske snimke

"Nismo znali je li obilje naslaga smeća dovoljno za crtanje karata ili za otkrivanje trendova tijekom vremena", napominje suvoditelj ESA studije Andrés Cózar sa Sveučilišta u Cádizu.

Da bi to saznali, ESA Discovery financirala je konzorcij svemirskih tvrtki i istraživačkih instituta iz šest zemalja. Koristeći šestogodišnju povijesnu seriju od 300.000 satelitskih slika, tim je skenirao cijelo Sredozemno more svaka tri dana, u prostornoj rezoluciji od 10 metara, u potrazi za valovima.

Oslonili su se na multispektralne satelite za snimanje Sentinel-2  iz europskog programa Copernicus, koji iako nisu dizajnirani za detekciju smeća, imaju donekle ograničenu sposobnost detekcije plastike.

"Traženje nakupina otpada veličine metara na površini oceana je kao traženje igala u plastu sijena", objašnjava drugi suvoditelj studije Manuel Arias s Instituta za pomorske znanosti, CSIC, u Španjolskoj,.

Automatizacija je bila ono što je omogućilo projekt, koristeći superračunala i napredne algoritme pretraživanja. Tim je pronašao tisuće naslaga smeća, većina dužih od jednog kilometra – a neki dosežu duljinu od 20 km. Rezultat je bila najpotpunija karta onečišćenja morskog otpada do sada.

“Detekcija otpada nespecijaliziranim satelitom omogućila nam je da identificiramo najzagađenija područja i njihove velike promjene tijekom tjedana i godina. Smeće se ubrizgava u Sredozemno more dok bjesne kišne oluje.”, rekao je Andrés Cózar.

Šira primjena

"Naša tehnologija je spremna za korištenje u drugim regijama svijeta, za koje sam uvjeren da će nas naučiti mnogo o fenomenu smeća, uključujući identifikaciju izvora i putova do oceana", navodi Manuel Arias.

Andrés Cózar je dodao kako: „još ima prostora za napredak. Senzor korišten u našem dokazu nije dizajniran za otkrivanje plastike. Sposobnost detekcije bila bi znatno poboljšana ako bismo u orbitu postavili tehnologiju promatranja prilagođenu za oceansku plastiku.”

Sposobnost praćenja onečišćenja morskog otpada na taj način također obećava i širu primjenu. Uvođenje senzora posebno posvećenog otkrivanju i identificiranju plutajućih objekata veličine jednog metra također bi moglo biti korisno za zadatke poput praćenja izlijevanja nafte, gubitka tereta ili čak traganja i spašavanja na moru.