U SAD-u, zemlji u kojoj je odvjetništvo skoro grana industrije, savjetuju brucošima prava da obvezno upišu i neki od predmeta iz CS kurikuluma, a uprave pravnih fakulteta naglas razmišljaju o zaokretu prema leadership programima koji će stvoriti vođe novog doba – vođe koji će biti nužni kako bi se premostili svi izazovi koje će donijeti automatizacija.

Deep learning, natural language processing i big data glazba su za uši legal techa. Njihovim napretkom otvorena je mogućnost za duboku reformu profesije koja se u bitnom nije mijenjala već skoro dvije tisuće godina.

Prvi pronađeni zapis kojim je regulirana odvjetnička profesija potječe od rimskog cara Klaudija i datira iz pedesete godine nove ere, znači malo smo “mlađi” od Krista. Od onda do danas ništa se bitno nije promijenilo u načinu kako pruža svoje usluge: razgovaramo s klijentima, zastupamo njihove interese pred sudom, proučavamo zakone i praksu te sastavljamo ugovore.

Međutim, sve što mi radimo, naše klijente košta, a cijene odvjetničkih usluga i budžeti namijenjeni njima samo rastu. Procjenjuje se da je 30% troškova multinacionalnih tvrtki prouzročeno ili povezano s neujednačenim pravnim propisima ili praksama. Upravo takve tvrtke pokrenule su zamašnjak ulaganja u legal tech rješenja kako bi snizili troškove.

Čim se otvori prilika za smanjenje troškova, znamo da je slijede ulagači dobrog nosa, pa je, primjerice, u samo dva mjeseca ove godine u legal tech startupe u USD-u uloženo 200 milijuna dolara. Stoga je legal tech sektor kojem se previđa rast kakav je imao fintech u posljednjih pet godina.

Mitratech procjenjuje kako trenutačno tržište pravnog softvera u SAD-u teži 3 milijarde dolara, a da je potencijal tog tržišta 16 milijardi. Radi se o tržištu koje je, uza sve dobre manire, naravno, dobilo i pripadajuće angel investitore i inkubatore. Forbesov Mark Cohen kaže da legal tech inkubatori niču poput Starbucksa na svakom uglu.

Različite zemlje s izazovima se različito suočavaju, pa imamo od svijetlih primjera Singapura, koji je osnova Asian hub for LegalTecha, do onih koji se, poput naše zemlje, prave da novi svijet ne postoji, gurajući pečat, potpis i spis (papirnati, naravno) u prvi plan.

Chatbotovi

Parker je prvi dan na poslu obavio kontakte s ukupno 1000 klijenata. On, naravno, nije tajnica godine, nego chatbot u australskoj odvjetničkoj tvrtki Norton Rose Fulbright. Joshua Browder, otac prvog, kako ga sam naziva, robota odvjetnika, svojim je chatbotom DoNotPay u dvije godine pomogao vozačima da uštede oko 5 milijuna dolara na parkirališnim kaznama, tako što je uspješno poništio oko 375 tisuća kazni. Jedan nepravnik time je označio početak primjene chatbota u pravu.

Iako je Browden u izjavama za medije tvrdio kako pravničke tvrtke neće biti sretne njegovim izumom, dogodilo se, kao i obično u životu, nešto posve suprotno. Velike odvjetničke kuće u chatbotovima su prepoznale priliku da poboljšaju kvalitetu usluge koju pružaju, i smanje troškove, na zadovoljstvo svojih klijenata.

U velikim uredima, koji pružaju širok spektar specijalističkih znanja, ne možete na telefonu u prvom kontaktu s klijentima imati nekoga tko je samo telefonist; osoba mora znati barem osnove prava kako bi klijenta preusmjerila pravom kolegi. Posao je dosta zamoran, radi se o seriji predvidljivih pitanja i odgovora, koje za vas jednako dobro, ili čak bolje, može obaviti chatboot. On se neće iživcirati nakon što mu klijent sedmi put u deset minuta postavi isto pitanje.

Prilike za primjenu pojavile su se i u odgovorima na najčešće postavljena pitanja koja spadaju u osnove prava. Postavljanjem chatbota na web-stranicu tvrtke umjesto FAQ-a, klijentima možete ponuditi neka vrstu promotivne usluge, ili barem usluge koja je jeftinija od pravog odvjetničkog rada. Chatbot je dostupan od 0 do 24, i neće se umoriti. Tako odvjetnike možemo osloboditi dosadnih pitanja na koje dnevno gube barem 20% vremena, i omogućiti im da to vrijeme koriste za mnogo složenije pravne probleme, kako bi pružili kvalitetnije usluge. Živim za dan kada će se cjelokupno naše radno pravo i zaštita na radu, koji su poduzetnicima suhoparni i naporni, moći provući kroz chatbot, te cjenovno prihvatljivi i pouzdani, postati dostupni.

Chatbotove nalazimo i na drugoj strani, onoj državnoj. Jedna od najpoznatijih je EMMA, koja je na usluzi američkom Homeland Security Departmentu, i asistira prilikom imigracijskih pitanja, zelene karte i bilo čega što spada u djelatnost tog odjela. Druga, meni najzanimljivija, jest australijska ALEX, koju je izgradila njihova porezna uprava kao pomoć poduzetnicima u pitanjima poreza, vlasništva itd. E, sad, zamislite našu stvarnost kada obijate urede porezne uprave u potrazi za savjetom od nota bene savjetnika, kojima je u opisu radnog mjesta da vas savjetuju, i koji su za to plaćeni puno radno vrijeme, a od njih dobijete samo slijeganje ramenima ili odgovor kako to zapravo “netko drugi” treba riješiti da bi to onda oni mogli “riješiti”.

Vjerojatno ćemo jednog dana imati chatbotove i na jednoj i na drugoj strani.

Razgovarajmo do duboko u noć

Chatbotovi su korisni za primjenu i zbog toga što ih klijenti mogu “kontaktirati” bez otkrivanja svog identiteta pa bi za neka pitanja, poput imigracijskih ili poreznih, mogli biti poželjnije rješenje za klijenta.

Naravno, najveća prednost chatbota cjenovna je prihvatljivost takve usluge za njezina tvorca, i vrlo mala ili nikakva cijena koju plaća krajnji korisnik. To svojstvo chatbotove čini privlačnima za niz pravnih područja oko kojih se lome koplja odvjetničkih ureda jer nisu profitabilni, ali su društveno iznimno važni. Tako je moguće pronaći već nekoliko verzija chatbotova za borbu protiv iseljenja, za pružanje informacija o pravima mladim osobama bez roditeljske skrbi, koji nakon izlaska iz domova za nezbrinutu djecu kreću u svijet bez odgovarajuće podrške, za pomoć beskućnicima da pronađu smještaj i sl.

Vjerojatno sad mislite, pa nemamo mi toga, ne postoji ta potreba. Nedavno sam se u Centra za socijalnu skrb u Dubrovniku pokušala naručiti za razgovor. Danima sam zvala, i kako se nitko nije javljao na više dostupnih brojeva, palo mi je na pamet da oni ili imaju neko uvrnuto radno vrijeme ili centrala ne radi. Našla sam jedinu mail adresu dostupnu na webu, i uputila pritužbu ravnateljici. Dobila sam gnjevan odgovor kako oni sa strankama rade od 8 do 11, a pod radom sa strankama podrazumijevaju valjda i elementarno javljanje na telefon. Dakle, izvan tog vremena, a ja sam očigledno upravo tada zvala, gospoda nisu niti toliko profesionalno odgovorna da snime poruku na sekretarici koja bi korisniku rekla da nazove sutradan između 8 i 11 sati. Uzmite sada u obzir i to da je većina ljudi koja se njima obraća teškog socijalnog statusa, nižeg obrazovanja, a mnogi i duševno bolesni ili mentalno zaostali, pa mi recite postoji li potreba...

AI supercharger za pravnike

ROSS Intelligence samo je svojom pojavom prije nešto više od dvije godine izazvao najavu otpuštanja 100.000 paralegala. Paralegali su zaposlenici u velikim odvjetničkim uredima, čiji je dominantan zadatak istraživati pravo i pravnu praksu te tako pripremati materijale za odvjetnike koji praksu prezentiraju klijentima i sudu.

Ross je AI sustav baziran na IBM-ovoj tehnologiji Watson, koji je izazvao dosad najveću disrupciju u svijetu pravnog istraživanja, a ujedno je i najpoznatiji izdanak obećanja o superchargeru za odvjetnike.

ROSS kombinira machine learning i natural-language processing technology, kako bi pretraživanje propisa i prakse u područjima stečaja, intelektualnog vlasništva i radnog prava učinio što učinkovitijim i preciznijim.

Većina postojećih sustava nudi mogućnost pregleda propisa i popratne prakse, a ROSS nudi i mogućnost analize i prikaza varijacija prakse. Tako možete izolirati varijable tipa je li, i koliko, praksa varirala ako su sudili različiti suci, do nevjerojatne preciznosti za naše pojmove, da vam izolira je li imalo utjecaja to što je zastupanje vodio odvjetnik ili odvjetnica. Istraživanja pokazuju da su najčešća žarišta korupcije upravo između sudaca koji privilegiraju stranke koje zastupaju određeni odvjetnici, koji su s njima u “posebnim odnosima”, pa analiza prakse koja uzima u obzir te varijable itekako može biti korisna. Iako prevencija korupcije svakako nije bila na umu tvorcima ROSSA, jedna je od zanimljivih posljedica tog sustava.

Strojevi uče

Machine learning u pravu se susreće s istim izazovima kao i u drugim sektorima, a to je postojanje dovoljne količina podataka koji su točni i strukturirani. Dva su osnova pravna sustava na svijetu. Jedan je common law, koji se u bitnome zasniva na presedanima, znači suci kao živi izvori prava kreiraju pravo na konkretne slučajeve, a onda se iz konkretnog slučaja, ili više njih, izvodi zaključak o općoj normi koja bi se trebala primijeniti i na sve druge slučajeve. Statute law sustav, kojem mi pripadamo, znatno je strukturiraniji i lakši za machine learning, jer se o problematici ili pravnom području prvo donose propisi, dakle, opće norme, koje se u radu sudova prilagođavaju konkretnim primjerima iz prakse. Iako je boost ovoj vrsti supercharginga učinjen baš u zemljama common lawa, mislim da razlog tome nije pogodnost tog sustava, nego financijska potentnost tržišta generira bolja rješenja.

Za razliku od analize sudske prakse, situacija je znatno bolja i jednostavnija s analizom ugovora. Svatko je od nas barem jednom realizirao ugovor o kreditu. Ugovori o kreditu postoje čak i između banaka, slični su kao jaje jajetu, a ipak, svaki od njih treba pregledati i odobriti netko od pravnika. Skupo je to vrijeme za posao vrlo niske složenosti.

Osim banaka, brojne tvrtke dnevno sklapaju milijune ugovora koji su vrlo slični, tipski, predvidivi, ali ih ipak netko mora pregledati kako se ne bi potkrala jedna pogreška koja tvrtku može koštati milijune. Svoju priliku na tržištu pronašla je kanadska tvrtka Kira Systems, koja se specijalizirala za pregled ugovora čiji softver ekstrahira podatke iz setova ugovora, štedeći od 20 do 90% vremena koje je bilo potrebno za ručni pregled, ili bi se možda bolje moglo reći “očni” pregled.

No to nije sve, za razliku od zaposlenika koji može raditi samo osam sati dnevno, i ima ograničenu koncentraciju na 10 do 20 dokumenata dnevno, Kira može obaviti do 100 pregleda ugovora dnevno. Deloitte koristi Kiru već više od dvije godine kao potporu revizorskoj praksi. Otkad je uvedena u rad, nadogradili su je s početnih 30 kategorija do današnjih više od 1000.

British Telecom i JP Morgan samo su neka od zvučnijih imena koja primjenjuju softvere namijenjene pregledu ugovora.

Prediktivna pravda

Nakon što analizirate postojeće propise i sudsku praksu, postavlja se pitanje možemo li predvidjeti buduće sudske odluke te tako izbjeći skupe i dugotrajne sudske postupke, odnosno donijeti dobre odluke da ustrajemo u borbi za svoja prava ako su izgledi za njihovu realizaciju dobri. Tražeći odgovore na ta pitanja, razvila se sasvim nova grana pravne analitike, prediktivna analitika. Prvi zainteresirani igrači za ulaganje u taj sektor, očekivano, bila su osiguravajuća društva. Kakav bi to biznis bio koji uključuje predviđanja, kada se oni u njega ne bi uključili?

Prilikom sklapanja police osiguranja osiguravajućem društvu iznimno je važno znati koliki su rizici da šteta nastane kako bi naknada koju plaćate bila primjerena riziku koji predstavljate osiguravatelju. Međutim, kada se dogodi šteta, ili rječnikom osiguranja, osigurani slučaj, iznimno je važno za osiguranja, koja svako za sebe imaju vojsku pravnika, vještaka i odvjetnika, pravilno procijeniti isplati li im se ići u sudski spor ili ne.

Prediktivna pravda o kojoj ovdje govorimo nije ona iz filma “Minority Report”, nema u njoj fikcije, a za dobrim primjerima ne moramo ići “preko bare”, dovoljno je skoknuti do Francuske.

Legal tech startup Predictice razvio je iznimno dobru suradnju s francuskim ministarstvom pravosuđa. Iako su profesionalni suci kojima je softver dan na testiranje utvrdili da predikcije koje su dobili uz pomoć AI-ja nisu ništa kvalitetnije od njihovih, ministarstvo je ustrajalo na podršci razvoju AI rješenja koja nudi startup Predictice.

Vjerojatno ne postoji profesija koja više voli detalje i beskrajne analize gomile podataka od odvjetnika, tako da je taj spoj urodio data analyticsom na steroidima.

Suci su, naravno, zaboravili napomenuti koliko je vremena trebalo njima, a koliko softveru da riješe isti zadatak, koji se sastojao u predviđanju sudske odluke koja će se donijeti u konkretnom predmetu. Predmet je već bio pravomoćno završen, ali natjecatelji nisu znali kako; iz spisa je bila uklonjena konačna odluka i morali su je predvidjeti suci i softver. Pogodite tko je bio brži. Mislim da je i taj rezultat, za koji suci kažu kako nije bolji od njihovog, zapravo fenomenalan.

Slična metoda

Slična metoda primjenjuje se i kod nas prilikom selekcije kandidata za suce. Kandidati dobiju stvarni spis, u kojem imaju sve osim posljednje odluke suda, koju u zadanom vremenu moraju napisati.

Zanimljiva metoda, ali kako mi živimo u Hrvatskoj, i ona se izrodila u antipod. Kako mi je to jedan bivši član Državnog sudbenog vijeća (tijela koje imenuje suce i provodi postupak odabira) prepričavao, kandidati za suce znaju varati na ispitu, i to tako da mobitelom suradniku izvan dvorane jave oznaku spisa i suda pred kojim se vodio spor, a suradnik onda pronađe podatke o strankama i odvjetnicima koji su ih zastupali. Kada pronađe odvjetnika, zamoli ga da mu pošalje fotografiju presude, i ispitni zadatak je riješen. Praksa je bila toliko raširena da je taj član Državnog sudbenog vijeća u organizaciji ispita morao pronaći presudu Vrhovnog suda RH koja je bila doista loša, zatim je predočiti članovima Vijeća i lobirati da je točan odgovor taj put na ispitu suprotan odluci Vrhovnog suda. Rezultati su na tom roku, naravno, bili vrlo zanimljivi.

No vratimo se mi prediktivnoj pravdi i softveru koji se uspješno testira u Francuskoj, i to u sudovima Courts of Appeal of Rennes and Douai te u odvjetničkoj komori grada Lillea.

Startup Predictice toliko je uvjeren u suverenost svog softvera da je na jednoj od konferencija organizirao i natjecanje u predviđanju ishoda. Nažalost, udio pravnika na konferenciji bio je 50%, tako da 96% prednosti koju je softver dobio pred natjecateljima nije baš mjerodavno (nisu svi bili pravnici), ali je svakako obećavajuće.

Osnivači Predicticea smatraju da pravna analitika mora biti dostupna svim pravnicima, kao što je magnetska rezonanca dostupna svim liječnicima, kako bi se omogućila što bolja dijagnostika u svrhu što boljeg rješavanja problema.

Gdje god ima optimizma, u stopu je slijedi zabrinutost. U ovom slučaju to je zabrinutost kako bi suci mogli biti pod pritiskom javnosti da sude onako kako računalo pokazuje da su njihovi kolege sudili u sličnim slučajevima, iako možda postoje okolnosti koje bi u tom konkretnom slučaju opravdale drugačiju primjenu prava. Osim sudaca koji bi mogli biti “manje hrabri” u donošenju rješenja koja predstavljaju iskorak prakse, i građani bi mogli biti manje hrabri i odustajati od traženja pravde ako prediktivni softver nije na njihovoj strani. S jedne strane je strah, a s druge pravo na informativnu odluku, premda ona značila odustajanje od prava i više vremena koje nas može učiniti sposobnijim da se posvetimo bitnim stvarima.

Koraci od sedam milja

Uglavnom, Francuska grabi koracima od sedam milja naprijed, njihov ministar pravosuđa objavljuje agendu o primjeni AI-ja u pravosuđu i o non-paper sudskim spisima. Mi s druge strane živimo u zemlji u kojoj ministar pravosuđa izjavi kako direktori društava odgovaraju ionako cijelom svojom imovinom za dugove tvrtke. I ostane živ, i na funkciji. Znanje o granicama, odnosno razlikama odgovornosti vlasnika pravne osobe u odnosu na vlasnika obrta, spada ne u osnove prava, nego u osnove opće kulture.

Analitika bi se mogla koristiti i prilikom donošenja propisa, odnosno njihove revizije, da bismo vidjeli kakve je učinke zakonodavac želio, a kakve je zaista postigao u zadanom vremenu.

Prethodno spomenuta opasnost da pravo postane previše konzervativno, zato što se zasniva na prethodnim slučajevima, može predstavljati priliku za zakonodavca da napravi iskorake, uzimajući u obzir podatke koji stižu u kratkom razdoblju.

U zemljama poput naše, mora proći više od pet godina da shvatite imate li problema s primjenom propisa na razini cijele zemlje. Prosječno trajanje postupka, ako imate išta zahtjevnije od neplaćanja računa za mobitel, razvoda ili postupka protiv psa Mede i sl., je pet do deset godina.

U Hrvatskoj imamo poseban Zakon o procjeni učinaka propisa, i poseban Ured za procjenu učinaka propisa. Naravno, kako bi drugačije, u Hrvatskoj morate imati ured, pročelnika, načelnika, i cijelu bulumentu tajnica, vozača, upisničara itd. Uglavnom, taj zakon predstavlja ono što mi, pravnici, zovemo “rotkvica zakon”, nešto što izvana izgleda crveno i lijepo, a kad presiječeš, unutra je blijedo i bljutavo. Kako kolege kažu, od toga ureda najviše koristi imaju njegovi zaposlenici zbog sigurnih plaća i radnih mjesta.

Francuski startup Predictice primjer je startupa boostanog od države. I prema tome je poseban. U Velikoj Britaniji, recimo, njihove odvjetničke komore predano rade na opismenjavanju odvjetnika za prednosti legal techa. Svaka zemlja ima svoje posebnosti. Vjerujem da će u Hrvatskoj investicijski ciklus u legal tech startupe boostati upravo velike tvrtke koje imaju legal departmente i niz vanjskih suradnika koji ih skupo koštaju, a čije učinke ne mogu transparentno predvidjeti. Pravne službe u velikim tvrtkama uglavnom se opiru cost and benefit analizama, njihovi troškovi i usluge uglavnom se uzimaju kao zadani faktor.

Kazni me algoritamski

Posebno mjesto u prediktivnoj analitici ima odmjeravanje kazne uz pomoć softvera, od kojih je svakako najpoznatiji Compas, koji se primjenjuje u državi Wisconsin. Brojne savezne države (Florida, Wisconsin) prihvatile su pomoć prediktivne analitike prilikom odmjeravanja kazni. SAD je zemlja poznata po kaznama koje su među najstrožima na svijetu, ali i koja ujedno ima i stope kriminala među najvećima na svijetu. Prediktivna analitika uzima u obzir faktore poput porijekla, rase, prethodne osuđivanosti, spora i sl.

Prilikom odmjeravanja kazne zatvora, dva su bitna pravna efekta koja se moraju postići: opća i specijalna prevencija. Opća prevencija znači da kazna bude takva da odvrati sve druge potencijalne počinitelje od počinjenja tog djela, a specijalna prevencija znači da kazna mora biti takva da tog konkretnog počinitelja odvrati od počinjenja novog djela. Penologija, znanost koja se bavi općom i specijalnom prevencijom, davno je utvrdila kako postoje neki statistički pokazatelji pomoću kojih se može utvrditi vjerojatnost recidiva. Primjerice, dobro je poznato da najveće stope recidiva imaju seksualni prijestupnici (pedofili), a potom imovinski (krađe i sl.), a najteža kaznena djela, poput ubojstava, imaju najmanje stope recidiva. Isto tako, porijeklo, prethodna osuđivanost i socijalni status, u nekim vrstama kaznenih dijela mogu biti vrlo snažni prediktori recidiva.

Sustav algoritamskog odmjeravanje kazni već je dovoljno u primjeni pred sudovima prvog stupnja, pa su pokušana i rušenja na višim sudovima, iako bez uspjeha. Jedan od prigovora koji iznose nezadovoljnici mogao bi čak biti i osnovan. Vlasnici Compasa kriju postavke algoritma, one nikome nisu javno vidljive, ni sudu, ni okrivljeniku, ni višem sudu. Sudske odluke moraju biti detaljno obrazložene baš zato da bi viši sud mogao kontrolirati točnost zaključaka. Ako ne znate kakve su premise, ne možete znati ni je li točan zaključak. Tvorci Compasa zasad se, pak, uspješno brane od pritisaka da svoju poslovnu tajnu učine javnom. Kompromis bi se mogao pronaći tako da se ta vrsta softvera zaštiti kao patent. Bilo bi to u interesu javnosti, jer algoritmi koji se tiču prava moraju biti transparentni i podredni superviziji viših sudova. Ako softveru damo mogućnost suđenja, bez kontrole stvarnih sudaca, ukinuli smo vrlo važno pravo na pristup sudovima, što je u zemljama razvijenog svijeta ustavno pravo.

Izazova je mnogo, ali jedno je sigurno – ne smiju nas odvratiti od cilja, a to je kvalitetna, humana i individualizirana pravda.

Blockchain obećanje

Može li se izgubiti spis na blockchainu? Odgovor na to pitanje vjerojatni je razlog zbog kojeg u hrvatskom pravosuđu još dugo nećemo vidjeti blockchain. Umjesto pravednog sustava jednakih mjerila za sve i jednakih izgleda, gradi se učinkovit sustav samo za odabrane. Demokratičnost blockchaina nije name of the game naših političkih elita, a brojne važne ciljeve mogli bi postići upravno integracijom tog sustava.

Ireverzibilnost je glazba za uši prava. Trošimo stotine milijuna godišnje kako bismo dokumente učinili ireverzibilnima. Javni bilježnici u tome imaju važnu ulogu, godišnje ovjere i solemniziraju milijune predmeta, i vodeći među njima naplate usluge između 10 i 16 milijuna kuna godišnje, na čemu bi pozavidjeli brojni poduzetnici. Platforma blockchain, impostirana od države, koja bi omogućila da strane pohrane svoje ugovore, oslobodila bi sve te stotine milijuna kuna u investicijski ciklus poduzetnicima.

Čak i da integriramo takav sustav, bilježnici ne bi “propali”, mogli bi preuzeti druge obaveze i obnašati itekako važne funkcije, za koje bi bili primjereno nagrađeni, kao što preuzimaju funkciju u Ukrajini.

U skoroj budućnosti, radi kupnje nekretnine, mogli bismo doći u javnobilježnički ured, gdje bi bilježnik, umjesto da besmisleno lupa pečate, zahvaljujući magičnom svijetu blockchaina, imao pristup terminalu koji omogućuje da se u njegovu uredu sklopi ugovor o kupoprodaji nekretnine, izvrši plaćanje prodavatelju, provizija agentu za nekretnine, hipoteka banci i državi porez, te izvrši uknjižba prava vlasništva. Umjesto najmanje pet do deset zaposlenih, koji danas moraju upregnuti zajedničke snage da se pobrojani koraci plaćanja i uknjižbe izvrše, sve bi mogla odraditi jedna osoba koja bi za to bila i primjereno plaćena. Znači, nisam protiv javnih bilježnika, nego za to da se njihova uloga primjereno redefinira u skladu s vremenom u kojem živimo.

Smart contracts

I još malo o smart contractima. Možete zamisliti da naručujete tenisice s Amazona koje vam, naravno, dostavlja dron. Kada dron dođe do koordinata koje predstavljaju vaš kućni prag, sredstva s vašeg računa automatski se otpuštaju prodavaču ili proizvođaču. Ako to možete zamisliti, možete zamisliti upotrebu smart contracata u širokoj potrošnji.

Većinu sudskih sporova koji guše pravosuđe predstavljaju upravo sporovi koji su nastali jer netko nekome nije platio ono što je naručio, ili onaj tko je platio nije dobio ono što je naručio. Smart contracti bitno bi mogli unaprijediti i taj svijet.

Zamislimo još nešto, recimo, realizaciju potrošačkih prava kroz smart contract. Svatko od nas barem se jednom u životu opasno iznervirao jer mu prodavač nije vratio novac za uređaj koji nije ispravan. Što bi bilo kad biste s proizvođačem imali potpisan smart contract da će se novac vratiti ako uređaj nakon priključenja iskaže error code u platformi blockchain IOT na koju je povezan. Pitanje je, naravno, retoričko, nećemo trebati dugo čekati, proizvođači samo moraju poboljšati samodijagnostiku, i svi drugi preduvjeti su ispunjeni.

Ako ste ikad u životu pokušali registrirati nešto što spada u kategoriju intelektualnog vlasništva (žig, patent i sl.), onda sigurno znate koliko je to dugotrajan i skup proces. Iako volimo misliti da su postupci dugotrajni i skupi zato što su mali, zločesti patuljci tako odlučili, to u slučaju ostvarivanja prava područja intelektualnog vlasništva uglavnom nije točno. Odnosno, dosad nije bilo točno. Kako bismo uspješno proveli postupak zaštite intelektualnog vlasništva, potrebna je određena stručnost osoba koje u tome sudjeluju, kao i transparentnost koja se može osigurati jedino kroz proceduru. Nekad dugotrajnu i skupu, ali proceduru, a kao što znamo – i vrijeme i struka koštaju.

Kada predate zavodu patent koji je novo čudo tehnike, morate voditi računa o tome da taj zavod mora platiti stručnjake koji su, u najmanju ruku, jednako stručni kao vi, kako bi pregledali stanje tehnike svih sličnih patenata i odlučili je li vaš dovoljno različit, odnosno da povuče jednu tanku liniju između poboljšanja koje je rezultat očigledne, i samim time neinventivne poboljšice, i poboljšanja koje je rezultat novog tehničkog rješenja, jer samo ovo drugo uživa zaštitu. A to nije lako, potrebni su vrijeme i novac.

Međutim, kao što su nekada trebali sati i sati, ili dani i mjeseci kako bi se utvrdilo je li neki rad plagiran, danas, kao što znate, postoje dovoljno dobra i brza rješenja da odgovor kojim se sprečava akademsko plagiranje dobijemo u djeliću sekunde.

Slična softverska rješenja mogla bi pomoći i olakšati postupak pregleda “stanja tehnike”, i samim time ubrzati i pojeftiniti postupak registracije. Nakon registracije ostaje uvijek aktualno pitanje iskorištavanja tih prava, odnosno utjerivanja naknada ako su korisnici prava intelektualnog vlasništva razasuti po svijetu. Smart contract trebao bi dati odgovor na taj izazov.

#Hack TheJustice 

Koliko uređene zemlje, na koje se volimo ugledati, polažu važnosti u legal tech možda se najbolje vidi na primjeru Španjolske. Prošle godine, sredinom prosinca, organiziran je hackathon pod nazivom #Hack theJustice, u organizaciji njihova Instituto de Innovación Legal u prostorijama Ministarstva pravde. Na otvaranju je ministar istaknuo da su s procesom započeli kasno i sporo! Možete li zamisliti gdje smo mi?!

American Bar Association, koji je pandan našoj odvjetničkoj komori, organizirao je ovog ljeta globalni pravni hackathon u Chicagu, i to mali fragment kontinuiranog rada i truda koji ta organizacija ulaže da podupre razvoj legal techa, informira odvjetnike i pruži potporu procesu prilagodbe novom svijetu koji se pomalja.

Općenito, SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo prednjače u razvoju legal tech rješenja. Napredak UK u posljednje vrijeme može se pripisati, između ostalog, i deregulaciji vlasništva pravnih tvrtki, tako da vlasnici ne moraju više biti samo odvjetnici. Australija, predvođena ALTA-om (Australian legal technology association), puše im za vratom. Na njihovoj stranici pronašla sam sintagmu “investiranje u budućnost prava”. Mislim da bi najtočnije bilo reći kako je tehnologija koja se stvara, i koju ukratko prikazujem u ovom članku, zapravo najbolji mogući način investiranja u budućnosti prava.

Važna uloga u sustavu potpore razvoju pripada akademskoj zajednici. Pravni fakulteti diljem svijeta organiziraju pravne hackathone. Naš pravni fakultet u Zagrebu je, moram pohvaliti, organizirao jedan meetup na temu smart contracata. Dobar početak, ali nedovoljno za promjene koje su već nahrupile pred vrata.

Od europskih susjeda, Finska je otišla najdalje u primjeni AI-ja u javnom sektoru pa su sklopili, recimo, ugovor o razmjeni znanja s Francuskom. Mogla bih se kladiti da naš ministar pravosuđa, kada biste ga nazvali i pitali što je legal tech, ne bi imao blagog pojma, osim ako nekim čudom netko iz IT odjela ministarstva nije pročitao ovaj članak, pa ga upozorio.

Jedina sretna okolnost s tehnologijom je to što, ako se dovoljno potrudite, nikad nije kasno da uskočite u vlak. Ili skoro nikad.

Naš pravni sustav podobniji je za machine learning, ako ikad uskočimo u taj vlak, zato što su podaci strukturiraniji. U svakoj sudskoj presudi imate referencu koji zakoni su primijenjeni, a to u bitnome pomaže. Veći dio prakse Vrhovnog suda dostupan je on-line. Nažalost, sudovi još uvijek nemaju obavezu objavljivati svu praksu, iako ministarstvo ima svaku odluku koja je donesena otkad je e-Oglasna ploča započela s primjenom. Naši ugovori mnogo su jednostavniji i čistiji od common law ugovora, što zna svatko od vas tko je barem jednom “negdje preko bare” potpisivao ugovor koji je i za jednostavne stvari formata manje knjige.

Hoće li nas zamijeniti?

Na to pitanje mogla bih postaviti protupitanje – je li Excel zamijenio programere? Nije, riješio ih je zamornih zadataka i oslobodio resurse za nove svjetove.

Postoji i web-stranica willrobotstakemyjob.com, na kojoj možete potražiti svoje zanimanje i dobiti izračun vjerojatnosti da će vas robot zamijeniti. Za odvjetnike ta je vjerojatnost samo 3,5%, jer je osim znanja, potrebna i visoka razina empatije ako radite taj posao. Ljudi koji dolaze u ured i koje susrećemo na sudu vrlo često trpe visoki stres, jer postoji opasnost da će izgubiti imovinu, obiteljske odnose i slično. Njima je tada iznimno važno da ih saslušate, razumijete, objasnite cijeli proces i ponašate se ljudski. Kako bih vam to objasnila, kavu možemo dobiti od automata, ali nismo zbog toga prestali ići u barove. Ljudski kontakt bitan je dok god stroj ne postane sposoban u cijelosti ga imitirati i zamijeniti.

Zaokret koji nas očekuje je kao i u drugim profesijama. Obavljat ćemo puno manje poslova niske složenosti, koja će moći preuzeti računala, i samim time doći će do pada cijena za tu vrstu rada. Pravo će postati dostupnije širim slojevima, a nama će ostati više vremena za složene poslove i nove izazove koji će se pojavljivati.

Otpor možemo očekivati od onih koji se neće moći ili htjeti prilagoditi. Kao što su nekad napadali parnu željeznicu, tako sada možemo očekivati da će biti napada i na ovu vrstu tehnologije od onih struktura koje su do sada dobro zarađivale na visokoj cijeni repetitivnog rada.

Hoće li društvo postati bolje, ne znam, ali svakako bi moglo postati demokratičnije ako prosječan čovjek ima brz i jeftin pristup pravnim uslugama.

Među odvjetnicima, neki će uhvatiti vlak koji dolazi, usvojiti nova znanja i iskustva, a neki će vjerojatno, kao i generacija koja se nije prilagodila masovnoj pojavi računala 90-tih, otići u mirovinu, zato što je ta promjena stubokom promijenila dotadašnji način rada odvjetnika. Nekad je sasvim normalno bilo da uvaženi odvjetnik u uredu ima tajnicu, kojoj na kraju dana, kada je obavio sve što je imao na sudu, i sve konzultacije s klijentima, važno diktira sadržaj kakve žalbe. Danas to izgleda kao scena s Ivicom Kičmanovićem iz romana “U registraturi”. Vjerujem da će današnji način rada izgledati nama i našim mladim kolegama jednako tako zastarjelo za pet do deset godina.

Kažu da je pravda spora ali dostižna. To je jedna od temeljnih misli vodilja. Implementacijom legal ili law tech rješenja pravda bi mogla postati, ne samo dostižna, nego i brza.

Kad tresnem na pod uslijed sudara s hrvatskim pravosuđem i administracijom, pogledam u vijesti o legal techu, ustanem, otresem prašinu, i nastavim. Neće tako biti vječno.

NAPOMENA: Ovaj tekst je izvorno objavljen u časopisu Mreža.