Ono malo dana između (ipak) izlaska i zalaska sunca je sivo, tmurno, hladno i depresivno. To Fince, međutim, ne sprečava da budu inovativni, kreativni i uspješni na raznoraznim područjima, od dizajna do glazbe pa, naravno, i do visokih tehnologija.

“Nitko normalan ne bi došao na tehnološku konferenciju u Helsinki u studenom!” – tako otprilike glasi jedan od nosećih slogana konferencije Slush. Ova jednostavna, jednosložna riječ označava ono za što su u hrvatskom potrebna četiri sloga – “bljuzgavica”. “Nitko normalan nikada nije postigao nešto veliko” – drugi je slogan konferencije, druga strana medalje.

Slush je doista prema mnogočemu neobično događanje – od samog mjesta i vremena održavanja, pa do činjenice da ga organizira neprofitna studentska udruga. Ne održava se samo u Helsinkiju, niti je samo tehnološka konferencija – ove godine Slush će biti u Tokiju, Singapuru i Šangaju, a u Helsinkiju će digitalnim tehnologijama prethoditi “Slush Music”.

Neprofitno svakako ne treba pobrkati s “neprofesionalno”. Slush je vrhunski organiziran show na kojemu se vodi računa o svakoj sitnici i svakom detalju. Kao što priliči Nordijcima (napomena – Finci nisu Skandinavci, već Nordijci!), na svakom koraku golemog konferencijskog prostora smješteni su kompleti kontejnera za odvajanje otpadaka – znate već ono – papir, plastika, organsko itd. Mnoge moje cinične prijatelje i poznanike sigurno bi “oduševilo” što kod svakog tog seta kontejnera stoji jedan od bezbroj volontera, koji će posjetitelje ljubazno uputiti kamo da što bace. Najčešća je uputa vjerojatno da papirnate čaše ne treba baciti u papir, već u – organski otpad! Tko bi rekao...

Goleme tehnološke konferencije ne privlače me osobito. Nikada nisam bio – “ni ne nameravam”, rekao bi Đole – ni na CES-u, niti Web Summitu, niti MWC-u u Barceloni. Tko voli – nek’ izvoli. Ipak, moram skrušeno priznati da mi je prvi posjet Helsinkiju, pa i Slushu, bio pravi doživljaj. Skupilo se nekih dvadesetak tisuća sudionika. Pored uobičajene gomiletine štandova, keynote predavanja, panela i svega ostalog što nose velike tech konferencije, ono što je meni plijenilo pozornost bila je energija i entuzijazam volontera, i svih onih koje sam sretao a koji su bili dio konferencije. Organizator, predstavnici grada Helsinkija, pokretači i menadžment finskih tehnoloških tvrtki – na svima se naprosto osjećalo pravo domaćinsko veselje i ogromna želja da pokažu i dokažu da ovaj, globalno mali grad po mnogočemu može stati uz bok poslovnim i tehnološkim metropolama.

Local hero

Dvije neosporne zvijezde konferencije bili su Niklas Zennström i Ilkka Paananen. Ime prvoga vjerojatno je dobro poznato čitateljima Mreže; jedan od dvojice utemeljitelja Skypea, danas je pokretač investicijskog fonda Atomico. Drugi je pravi “local hero”, osnivač i CEO megauspješne gaming kompanije Supercell, koju su prvo kupili Japanci (Softbank), a potom od njih Kinezi (Tencent). U obje transakcije Supercell je vrednovan na nekoliko milijardi dolara pa je skromni (barem u nastupu) i uvijek nasmiješeni Paananen danas (prema nekim mjerilima) najbogatiji Finac.

Jedan od središnjih trenutaka konferencije bilo je predstavljanje izvještaja “State of European Tech”. Radi se o opsežnom istraživanju koje svake godine organizira fond Atomico, u partnerstvu i suradnji s više različitih organizacija, prije svega onih koje pažljivo prikupljaju statistike o europskom high tech poslovanju i ekosustavu.

Tom Wehmeier, partner u fondu Atomico, i glavni urednik istraživanja i izvještaja na središnjoj je pozornici Slusha iznio gomiletinu podataka o tome kako diše europski high tech ekosustav, i opći je zaključak da diše – odlično. Investicije u europske tehnološke kompanije probijaju rekorde – a to je potvrdilo i istraživanje portala Tech.eu (u kojemu sam suosnivač i suradnik). Ulaganja su rasla preko 50% u odnosu na prethodnu godinu, na nekih 25 milijardi eura, alociranih na preko 3.400 transakcija. Snaga i potencijal razvojnih talenata u Europi nadmašuje SAD s 5,5 milijuna, naspram američkih 4,5 milijuna IT-jevaca. Pitao sam Wehmeiera što bi europski zakonodavci i “policy makeri” trebali učiniti da ovaj rast dodatno potaknu i osnaže. “Trebali bi koristiti regulativu kao ofenzivno oružje – kao priliku da na razini država, kao i čitave Europe, kreiraju zakonodavne okvire koji će poticati tehnološki rast. Sve nove, snažne tehnologije – od samovozećih vozila do umjetne inteligencije i blockchaina – zahtijevaju promjene u zakonodavstvu, a na našim političarima i onima koji sudjeluju u kreiranju novog regulatornog okvira velika je odgovornost da ga učine maksimalno poticajnim za europske tehnološke kompanije. Ne govorimo tu samo o poslovanju tih kompanija, već o golemom utjecaju koji mogu imati na ključna pitanja s kojima se naše društvo danas suočava – klimatske promjene, zdravstvo, održiva proizvodnja hrane i mnoga druga.”

Slush je daleko od toga da bude samo “IT” konferencija. Imali smo prilike od “letećeg Finca”, legende Formule 1 Mike Häkkinena slušati o važnosti timskog rada u sportu, koji svi gledatelji doživljavaju upravo iz perspektive individue, usamljenog vozača u kokpitu “formule”.

Novinari u čarapama

Daleko od “šušura” Slusha, organizator je za skupinu tech novinara u kojoj sam se našao priredio posjet jednoj osnovnoj školi. Taj bi obilazak zaslužio samostalni tekst, ali spomenut ću ukratko da je škola prava “dekonstrukcija” onoga na što smo inače navikli – ne postoje klasični “razredi”, klinci se maksimalno potiču na samostalni i međusobni rad, s naglaskom na razvoj kreativnosti i individualnog razmišljanja i zaključivanja. Tehnologija je posvuda, ali ne dominira – tablete učenici prema potrebi dograbe s polica ili iz vreća raspoređenih po prostoru.

Tom sam prilikom upoznao i legendu globalnog gaminga – Petera Vesterbacka. Peter je godinama bio poznat, pod nadimkom “Mighty Eagle”, kao frontmen kompanije Rovio, proizvođača legendarnih “Angry Birds”. Sada u “ed-tech” (tehnologija za edukaciju) startupu Lightneer, s još nekoliko Rovijevih veterana, razvija igrice pomoću kojih klinci uče različite predmete. Predstavili su nam prvu takvu – nalik je Pokemonima, samo što djeca umjesto Pokemona skupljaju kemijske elemente. Nakon 15-20 minuta igranja učenici drugih ili trećih razreda uzbuđeno komentiraju kemijske karakteristike pojedinih elemenata, kao da govore o “energiji” ili “napadima” Pikachua i ostalih planetarno popularnih likova.

Nas tridesetak novinara, okorjelih veterana IT-ovskih ratova među globalnim tehnološkim gigantima, ostali smo, mogu slobodno reći, zapanjeni. Vjerojatno je dodatni efekt bio to što se u školi ne nose cipele; svi, učenici, nastavnici pa i mi, gosti, hodali smo okolo u čarapama. Zamislite naše prekaljene tech novinare i urednike Olega, Petrica, Pavića, Wranku, Zavadu i ostale iskusnjare kako se muvaju u čarapama s klincima po plišanim elementima namještaja... razoružavajuće!

Doviđenja na idućem Slushu!

NAPOMENA: Ovaj tekst je izvorno objavljen u časopisu Mreža.