Veteran sam digitalnog nomadstva. Uz nekoliko kraćih prekida, radim daljinski već više od 12 godina, tako da ne mogu tvrditi da je na mene previše utjecalo takozvano novo normalno, kad su tehnološke tvrtke širom svijeta, početkom 2020., donijele odluku da svi zaposleni, osim onih čija radna mjesta apsolutno zahtijevaju da budu na svojim radnim mjestima, rade isključivo od kuće.

Kako se pandemija bliži kraju, tako se i na veliko radi na planovima za povratak na radna mjesta. Dok ovo pišem izašla je vijest kako će Apple od svojih zaposlenika tražiti da obavezno svoje radno vrijeme provedu u uredima od kraja rujna. Mnogi su se protivnici hitro digli na noge te optužili Apple zbog ukidanja sloboda i prisile nad ljudima. Isukane su sablje Facebook ratnika, zagovornika jednog ili drugog pristupa, baš kao i kod Rimčevih robotaksija, epidemiološkog pristupa covidu i bilo koje druge kontroverzne teme.

U pandemiji, mnoge su kompanije zaključile kako rad od kuće uzrokuje povišeni stres, pa se po LinkedIn postovima zaposlenika dalo zaključiti da su ga HR timovi odlučili na svaki mogući način umanjiti. Redoviti sastanci za sve zaposlenike počeli su se događati sve češće, a umjesto managera koji bi inače predstavljali strategije svojih timova, nove proizvode i poslovne rezultate, nastupali su doktori koji bi odgovarali na pitanja o virusu i psiholozi koji bi upućivali na to kako preživjeti sav taj stres.

Dakle, stres. Molim? Kakav stres? Razmotrimo jedan prosječni radni dan vašeg kolumnista. Ovisno o raspoloženju, budi se između 7 i 8 h te nakon jutarnje higijene, priprema doručak za onu njegovu i sebe. Oko 9 h izlazi u šetnju sa psom, koja traje barem pola sata. Cilja povratak kući do 10 h kako bi bio online da pozdravi početak radnog vremena kolega u Velikoj Britaniji.

Posao se odvija s prekidima za sastanke preko Webexa, i povremene razgovore s onom njegovom o svakojakim temama. Kao netko tko se bavi analizom hakerskih napada, traži u raznoraznim izvorima podataka nove napade i ponekad ih pronalazi, analizira i dokumentira, kako bi se rad objavio na blogu ili nekoj industrijskoj konferenciji.

Oko 16 h na posao kreću kolege iz SAD-a. Iako radno vrijeme obično službeno završi oko 18 h, naravno da je i dalje stalno online i komunicira preko interne komunikacijske platforme. Sve dok ne legne u krevet, između 23 h i 24 h. Prošli su dani kada bi od uzbuđenja odradio cijelu noćnu. U pedesetima se cijeni redovan san, inače nema šanse da bih sljedeći dan mogao normalno funkcionirati. Svi pomalo lažu o tome koliko puno rade, pa i ovo svjedočanstvo uzmite s dozom rezerve.

Važno je napomenuti kako nemamo djece koja bi nas mogla odvratiti od radnih zadataka. Ne vise nam nad glavom jer nemaju što raditi, ili im je dosadna škola na daljinu. Ne moramo za njih kuhati šest jela dnevno, jer oni ne bi jeli varivo, i ne moramo s njima raditi domaću zadaću barem dva sata dnevno, kao što moraju normalni ljudi kojima je priroda podarila tu rijetku sreću da si mogu proizvesti potomstvo. Mi, dakle, nismo baš normalna obitelj. Rad od kuće zahtijeva disciplinu koja se ne može naučiti preko noći, i koja nije za svakoga.

Većina ljudi, znači, živi drugačije, pa je i obavljanje svojih svakodnevnih radnih zadataka od doma zacijelo ostavilo traga. Ne samo da su ih u nastojanjima da rade stalno prekidala djeca i kućni ljubimci, već su patili i poslovi koji zahtijevaju stalnu komunikaciju i suradnju s ostalim članovima tima.

Neki ljudi jednostavno trebaju prisustvo drugih u istoj prostoriji kako bi bili najproduktivniji, ili kako bi jednostavno bili. Programeri često rade u parovima, pa trebaju biti u stalnom kontaktu s barem jednim kolegom, manageri imaju najbliže suradnike s kojima moraju kontinuirano komunicirati, Scrum majstori moraju znati što im se događa po timovima i kako napreduju projekti, projektni timovi brže napreduju kad rade zajedno u istoj prostoriji itd.

Ništa od takozvane stalne komunikacije nije ni približno tako dobro kada ste prisiljeni raditi isključivo od kuće. Tehnologija koju koristimo za daljinsku komunikaciju daleko je lošija od pravog fizičkog sastanka. Nikakav Zoom, Webex ili Teams ne mogu to nadoknaditi.

Bez obzira na to što nam prodavale marketinške kampanje, ne postoji na vidiku niti jedna tehnologija koja može ostvariti isto iskustvo i pružiti informacije koje nam na fizičkom sastanku mogu donijeti nijanse u razgovoru, i bogata neverbalna komunikacija. Dakle, biti na istome mjestu s drugim članovima tima, sigurno je dobro za produktivnost.

ALI, i tu je i ogromni ALI. Većina velikih tvrtki već odavno nije na istom mjestu. Timovi su već odavno internacionalni i funkcioniraju u različitim vremenskim zonama, ključni članovi timova već odavno rade od kuće. Povratak na posao nekim timovima omogućit će da budu produktivniji, a nekima neće apsolutno ništa promijeniti, jer su uvijek barem neki članovi tima fizički razdvojeni. Čini mi se stoga da je glupo biti nefleksibilan i zahtijevati da se ljudi vrate. Što će onda svi ti naši digitalni nomadi?

Što se kompanija tiče, većina ih ipak najavljuje povratak u urede, prije ili kasnije. Za neke, poput Googlea, Applea i Microsofta, očekivat će se od zaposlenih da budu na svom radnom mjestu, a za rad od kuće dulji od 14 dana godišnje, morat će se tražiti posebna dozvola. Takve odluke donose se, ne samo zbog povećanja produktivnosti, već i činjenice da tvrtke ne bi znale što raditi s viškom poslovnih prostora koji danas vrijede puno milijuna, a u slučaju rada od kuće, puno milijuna manje.

S druge strane stoje tvrtke poput Salesforcea ili Cisca, koje su odlučile da je hibridni model u kojem nitko neće biti prisiljen vratiti se u ured pravi put prema naprijed. Mogućnost rada od kuće svakako će biti jedna od prednosti kojom će se pokušati privući novi zaposlenici. Vraćate li se i vi u ured? Provedite godišnji odmor s nadom da pokraj vas u uredu neće sjediti onaj najnaporniji kolega. Znate ga.