Jeste li iskusni? Kakvo je vaše iskustvo u odnosima, poslovanju, komunikaciji s velikim organizacijama, bilo privatnim (banke, telekomi) bilo državnim? Prošla je, eto, pedeset i jedna godina od izlaska rock albuma koji kritičari smatraju jednim od najupečatljivijih debitantskih albuma u čitavom golemom području rock ‘n’ rolla. Riječ je, dakako, o Hendrixovom izlasku na svjetsku scenu s bendom “The Jimi Hendrix Experience” i albumom “Are You Experienced?”

Korisničko iskustvo, “user experience”, “UX”, kako god ga nazvali, postalo je proteklih godina mantra, ne samo među dizajnerima i developerima, nego i u “visokom” svijetu onih koji upravljaju velikim kompanijama i koji će za “unapređenje iskustva” bez problema posegnuti za novčanikom i za velike pare pozvati u pomoć neku od globalno priznatih i prepoznatih konzultantskih kompanija, bio to McKinsey, Arthur D. Little, Boston Consulting Group ili netko od njihovih kolega i konkurenata.

Kada budu raspravljali o tome što žele postići, koji su ciljevi i nezaobilazna strategija (jer takve se kompanije bave “strateškim” konzaltingom), nema baš nikakve šanse da se vrlo skoro u razgovoru ne bi pojavile dvije usko povezane teme – digitalna transformacija, odnosno digitalna agenda. Prva tema obično se veže uz pojedine kompanije, a “agenda” je nešto što bi, barem načelno, trebale jasno razumjeti pa na temelju toga i djelovati organizacije javnog sektora – gradske uprave i regionalne i državne vlade.

Kao što je to često slučaj s buzzwordima, ako ih konzultanti i mediji uspiju dovoljno čvrsto nametnuti kao aktualne ili trendovske, direktori raznih profila, a osobito političari, rado će ih prihvatiti i početi koristiti u obraćanju medijima. U našoj maloj balkanskoj zabiti to najčešće ispada tragikomično, pa tako, primjerice, premijer opali “hibridno ratovanje”, kao oznaku za bilo kakvu malo ozbiljniju kritiku vlastitog rada.

Hibridno ratovanje, dakako, nije tek nekakva izmišljotina, već izraz koji ozbiljni ljudi, koji ozbiljno prate geopolitička zbivanja, uistinu i koriste. Kao što hibridno ratovanje nije zajebancija, tako to – posve sigurno – nije niti digitalna transformacija. Samo menadžeri s glavom u pijesku mogu se praviti ludi i misliti da goleme promjene koje u svim područjima privrede nameće streloviti razvoj novih tehnologija neće pogoditi i njihovu branšu ili njihovu kompaniju. Izbor za menadžment timova vrlo je jednostavan i poznat još od vremena dinosaura – prilagodi se ili ćeš izumrijeti.

Zvuči to, ovako, zgodno na papiru, u kolumni časopisa koji ionako čita uski krug vrlo dobrih poznavatelja tehnologije i svega što ona donosi. Pokušate li u realnom životu otvoriti temu s nekim uspješnim i iskusnim domaćim poduzetnikom, može se dogoditi da vam tema ne padne baš na plodno tlo. Naravno – ne treba generalizirati. Kao što to obično biva, među većinom koja ima važnijeg posla gaseći dnevne požare u poslovanju pojavljuje se sve više onih koji dobro razumiju nadolazeće promjene.

Digitalna je, pak, “agenda” još problematičnija. Za početak, govorimo o temi koja bi trebala biti na dnevnom redu naših vrlih političara. Zla Europa (koja “op, op, opa” dolazi, kako reče pjesnik) diktira tempo. Za estonskog predsjedavanja Europskom unijom, Estonci su nametali pitanje jedinstvenog digitalnog tržišta, seljenja i putovanja podataka (naročito osobnih) iz data centra u jednoj državi u drugi, koji se nalazi u drugoj. Postoje li za takvu “mobilnost podataka” prepreke, bilo u obliku zakonodavstva i propisa ili u obliku poslovne prakse kompanija? Naučili smo nedavno, s naslovnice Economista, da su podaci “nova nafta”. Valjda bi se onda trebali pozabaviti pitanjima koja otvaraju.

No, pustimo domaće političare koji su većinom beznadežni kad je u pitanju ova tema, iako bi se anegdotalnih “case studyja” o toj beznadežnosti moglo nabrajati do unedogled. Vratimo se kompanijama, tzv. “realnom” sektoru (ta me oznaka oduvijek malo zbunjivala, ali o tom potom). Eto, upravo danas čitam u novinama kako je Zara, odnosno njezina matična kompanija Inditex, agresivno usvojila digitalne tehnologije “za razliku od H&M-a, koji u tome kasni”, kaže autor teksta. Samo nekoliko dana ranije objavljena je vijest o bankrotu “Toys R Us” pred naletom Amazona i e-commercea općenito.

Ono što mi posebno nedostaje, a što bih volio vidjeti puno više, jest dijalog o ovim temama u domaćoj poslovnoj zajednici. Kakva je praksa među našim kompanijama i što su od toga spremni međusobno podijeliti, kakva iskustva? Što kažu sindikati na najavu gubitka ogromnog broja (današnjih) radnih mjesta koja će preuzeti računala i roboti? Je li naš obrazovni sustav, a najviše sustav visokog obrazovanja, u stanju isporučiti znanja koja će pomoći mojim i vašim klincima i klincezama da se uspješno snađu u nadolazećem tsunamiju promjena?

Francuski predsjednik Macron objavio je baš nekako u vrijeme pisanja ovog teksta da će francuska država uložiti milijardu i pol eura u razvoj i istraživanje tehnologija umjetne inteligencije, prije svega zato da bi mladi, školovani i talentirani Francuzi koje to područje zanima ostali u Francuskoj i tamo ga razvijali. Usred Pariza niknuo je golemi poduzetnički inkubator “Station F” na nekih 35.000 kvadrata, a grad Pariz čitavu je okolnu četvrt o svom trošku prilagodio životnim potrebama i navikama tisuća startupera, digitalnih nomada, programera, dizajnera, marketingaša koji tamo razvijaju svoje projekte.

Za to vrijeme našim naslovnicama i političkim diskusijama dominiraju Istanbulska konvencija, polovne izraelske olupine i velika – kažu – svađa oko toga hoće li kurikularnu “reformu” provoditi lik koji zagovara povratak u Srednji vijek. Zanimljivo je da neke procjene govore da će izraelski avioni koštati pola milijarde dolara – taman otprilike trećinu onoga što je Francuska namijenila ulaganju u umjetnu inteligenciju.

NAPOMENA: Ovaj tekst je izvorno objavljen u časopisu Mreža.