Naputovao sam se, stjecajem okolnosti, u tjednima prije pisanja ovog teksta više nego što mi je običaj. Put me vodio u London, pa u Sofiju, pa u Helsinki. U Helsinkiju sam bio na konferenciji “Slush” (“bljuzgavica”) koja je u kratkom vremenu izrasla iz studentskog projekta okupljanja šačice high tech startupaša u jednu od najjačih globalnih tehnoloških konferencija s više od sedamnaest tisuća sudionika. O Slushu 2017. imat ćete prilike čitati u idućem broju Mreže.

No – Helsinki. Čitatelji boljeg pamćenja prisjetit će se da sam ranije tijekom godine posjetio i Helsinkiju po mnogo čemu – ne samo po fizičkoj udaljenosti – blizak Tallinn, glavni grad Estonije.

Posjet jednom i drugom gradu bio je za mene prilično šizofreno iskustvo. Važniji, dominantan osjećaj bila je fascinacija svime što vlade, gradske uprave, poduzetnici i različite organizacije civilnog društva rade da život tamo, na za nas prilično dalekom sjeveru, učine što ugodnijim, kvalitetnijim i udobnijim.

Jedna od najljepših ilustracija bio je za mene razgovor s Guidom. On je Talijan, mojih godina, rođen u gradu koji mnogima mami uzdahe – magičnoj Firenci. No, već tridesetak godina je u dalekom, sivom, tmurnom Helsinkiju. Bio je godinama u Nokiji pa u nekoliko drugih kompanija, ima bogato iskustvo koje sada prenosi mlađim naraštajima kao dio tima gradskog “startup programa” grada Helsinkija. “Dobro, Guido, čovječe”... zapitao sam ga u restoranu na jednom od brojnih helsinških gatova – “što ti bi da iz predivne Firence i Toskane dođeš i ostaneš na ovom depresivnom sjeveru?”.

“To me svi pitaju” – odgovori Guido. Došao je, kaže, još kao srednjoškolac na “razmjenu”. S vremenom se zaljubio, oženio i eto, godine protekle. “Da, svi me pitaju kako mi je kao Talijanu iz Toskane tu u hladnom Helsinkiju. Ja im kažem... Da, hladno je, sivo, a zimi imamo svega nekoliko sati danjeg svjetla. Ali znaš što – osim tog nesretnog vremena, ovdje je fantastično! Sve funkcionira kako treba – sve! Javni prijevoz vozi točno prema redu vožnje. Grad je potpuno siguran, djeca sama idu s kraja na kraj grada tim istim javnim prijevozom. Nema korupcije, nema mafije, nema organiziranog kriminala. Krasna je moja Toskana, ali meni je super tu, u Finskoj!”

Estonija si je proteklih godina, poprilično zasluženo, priskrbila imidž jedne od tehnološki najnaprednijih zemalja svijeta. Finci su im po mnogočemu bliski – između ostaloga, dijele onu neobičnu ugrofinsku grupu jezika u koju spadaju još jedino naši susjedi Mađari, pa svi mi ostali iz čitavog svijeta ne možemo ni približno skužiti o čemu govore kad se zapričaju. No – osim jezika, slične su im navike, onako nekako nordijski radišne, egalitarne... Finci s kojima sam razgovarao otvoreno priznaju svojim susjedima da su u koječemu napredniji i kako od njih imaju štošta za naučiti. No – i oni se imaju čime pohvaliti. Otkad je Nokijino poslovanje s mobitelima spektakularno kolabiralo u ubojitoj smjesi umišljenosti uprave i paklenog plana microsoftovaca, broj različitih high tech kompanija koje su nastale na ruševinama tog dijela Nokijina biznisa narastao je poput gljiva poslije kiše.

Jedan od tehnoloških sektora u kojima su Finci među vodećim globalnim igračima svakako je gaming, prije svega na mobilnim platformama. Dvije najpoznatije kompanije u tom području su Rovio, koji je prije nekoliko mjeseci izašao na burzu svojom javnom ponudom dionica (IPO) te Supercell, kompanija od dvjestotinjak zaposlenih koja “proizvodi” preko dva milijuna dolara profita na dan! No, finska gejmerska industrija ne svodi se na ta dva zvučna imena – zapošljava preko 2.800 ljudi sa svih strana svijeta koji zajedno ostvaruju preko dvije i pol milijarde eura prihoda godišnje. Ne treba niti naglašavati da se radi praktički o stopostotnom izvozu – iako su Finci pasionirani igrači, ima ih tek nešto više negoli građana Hrvatske pa su u tim statistikama gotovo zanemariv udio.

Bio sam, kako rekoh, fasciniran pa i zadivljen svime što sam vidio u Helsinkiju i, ranije ove godine, u Tallinnu. Dok sam razgovarao o trendovima i događanjima s ljudima iz tih ekosustava – pokretačima kompanija, investitorima, novinarima, upraviteljima coworking prostora, stalno mi se u glavi motala druga komponenta one ranije spomenute dihotomije – kako i, pobogu, zašto oni to sve mogu a mi se u Hrvatskoj vrtimo, kao što je rečeno nedavno na jednom skupu u organizaciji HUP-a, “uvijek po istom kružnom toku”.

Ova je kolumna, dakako, prekratka za bilo kakvu temeljitiju analizu tog pitanja. Ne zanosim se, čak i da se ja i deset mudrih analitičara zajednički uputimo u iznalaženje razloga, da bi većina (čast iznimkama!) onih koji imaju utjecaj na “okvir” u kojemu se krećemo i poslujemo imao vremena, volje ili interesa tako nešto pročitati.

No – pustimo sad svakidašnju jadikovku. Nova je godina tu pred vratima. Imat ćemo prilike, ako ne političari, a onda svi mi ostali, putovati na taj “pametni” sjever među Skandinavce i Nordijce, ugostiti ih u Zagrebu, Osijeku, Splitu i po obali, ne samo kao turiste, nego i na našim tehnološkim konferencijama i poslovnim susretima. Imamo štošta naučiti, ne samo mi od njih, nego i oni od nas.

Moje je iskustvo – kratko, doduše – da su simpatični, susretljivi, otvoreni i druželjubivi. K svemu tome, Finci su nedugo prije izlaska ovog broja, 6. prosinca, proslavili stogodišnjicu nezavisnosti. Poštuju tradiciju, ali su u svemu čvrsto okrenuti budućnosti. Možda ne bi bilo loše da im se u tome pridružimo!

NAPOMENA: Ovaj tekst je izvorno objavljen u časopisu Mreža.