“Utjecaj gama zraka na sablasne nevene” predstava je koju je ranih šezdesetih napisao američki pisac Paul Zindel. Za nju je 1971. dobio Pulitzerovu nagradu, a uskoro nakon toga Paul Newman je režirao istoimeni film.

Nikada nisam gledao ni predstavu ni film, ali taj neobičan naslov oduvijek mi je zvonio u glavi. Sjetio sam ga se i ovih dana, kada jača globalna diskusija o odnosu društvenih medija i demokracije. “Utjecaj Googlea i Facebooka na demokraciju i mir u svijetu”, tako nekako bismo danas mogli odati hommage Zindelovom djelu.

Nezaustavljiva bujica lažnih vijesti, “botova”, milijuna personaliziranih oglasa proizvedenih vrhunskom “data science” tehnologijom, temeljenoj na najnovijim psihološkim teorijama psihografije, a direktno i izričito namijenjenih utjecaju na izborne i referendumske rezultate u “kolijevkama demokracije”, Velikoj Britaniji i SAD-u – sve su to događanja, trendovi i fenomeni koje je moćna kombinacija kapitala i tehnologije dovela iz mračnih zakutaka ezoterije na glavnu pozornicu globalnih zbivanja.

Mnogi zaljubljenici i promotori snage i vrijednosti društvenih medija ostali su zbunjeni i razočarani. Mogu sasvim otvoreno reći da sam velikim dijelom i ja među njima. Sve donedavno hodali smo po konferencijama i propagirali “novu demokratičnost” Twittera i Facebooka, u kojoj čitatelji nisu ovisni samo o “mainstream” medijima. Obični ljudi, njima slični, za razliku od moćnih urednika na vrhovima nebodera, mogli su im prenijeti vijesti i fotografije o dramatičnim zbivanjima u udaljenim megalopolisima ili – ako im je tako draže – vlastito iskustvo o uzgajanju pomidora u zagrebačkim “urbanim vrtovima”.

Zaboravili smo pritom – barem mi koji smo to trebali znati – jednostavnu poruku briljantne Esther Dyson, još tamo iz devedesetih. “Internet” – rekla je tada Esther – “nije oruđe demokracije, on je oruđe subverzije.” Jednostavno, jasno i u potpunosti točno.

Dok na makro razini Cambridge Analytica u službi konzervativnih tajkuna snuje o tome u kojoj će idućoj zemlji izmanipulirati građane u biranju nekog Trumpovog klona, na mikro razini svi im mi pomažemo gradeći oko sebe online silose, pazeći da među svoje Facebook, Twitter i ostale kontakte uvrstimo samo one koji će nam reći ono što volimo čuti, i čije ćemo statuse sa zadovoljstvom linkati, šerati ili ritvitati. “Mogu me slobodno anfrendati svi oni koji čitaju ili linkaju na portal XYZ!” Koliko ste puta čuli tu rečenicu? Vjerojatno dosta, kao i ja. Stvaranjem takvih silosa i “echo chambera” pridonosimo relativno nedavnom fenomenu polarizacije. Lijevi protiv desnih, ateisti protiv vjernika, multikulti protiv etničkih čistunaca... “Moj je otac toliko fanatični pristalica Trumpa da o tim stvarima ne mogu više s njim niti razgovarati.” To mi je ispričao prijatelj iz SAD-a koji se nedavno tamo vratio nakon duge međunarodne karijere. Polarizacija razdire prijateljska društva pa čak i obitelji, a frenetično klikanje, lajkanje i šeranje svega za što smo “mi” a protiv “njih”, koristi samo dvjema kompanijama na čitavom svijetu, onima koje u potpunosti dominiraju digitalnim marketingom, i za tu dominaciju ovise o vama i o meni, i o našim klikovima. Ne trebam niti reći, jasno je da govorim o Googleu i Facebooku.

Još je jedan poznati lik iz svijeta tehnologije i biznisa imao nešto za reći o demokraciji. Peter Thiel, legendarni poduzetnik, investitor, suosnivač PayPala, jedan od najbogatijih ljudi svijeta i veliki podržavatelj Donalda Trumpa, napisao je 2009. esej za libertarijanski Cato Institute s naslovom “The education of a libertarian”. Jedna je napomena iz tog eseja posebno fascinantna: “Više ne vjerujem da su sloboda i demokracija kompatibilne”. Između slobode (naravno – za njega i njegove istomišljenike) i demokracije, jasno je čemu se Thiel priklanja.

Istodobno s pričom o ulozi društvenih (a dakako, i svih ostalih) medija u demokraciji, otvaraju se, barem u Europskoj uniji, i druge teme i pitanja vezani uz digitalnu ekonomiju i digitalno društvo. Je li GDPR nesnosna birokratska zavrzlama koju su izmislili besposleni popovi u Bruxellesu ili opravdano zalaganje za prava i privatnost digitalnih građana i potrošača? Treba li ih uopće i štititi pred zlim korporacijama iz Doline, koje su moju i vašu privatnost pretvorile u daleku uspomenu na ljepšu prošlost – ili bi barem oni voljeli da svi mi mislimo?

Što se događa s najvažnijim kapitalom našeg vremena, podacima? Konkretnije, je li, i kako, reguliran njihov slobodan protok iz države u državu unutar EU, onako kako bi, barem načelno, slobodno trebali cirkulirati ljudi, roba i kapital? Imaju li u vrijeme globaliziranog clouda smisla propisi i regulative nemalog broja država, koji određuju da ovakvi ili onakvi podaci – često se radi o podacima koje posjeduju i njima upravljaju banke i srodne institucije – moraju biti smješteni u data centrima unutar nacionalnih granica?

U svemu tome otvaraju se brojna, složena i osjetljiva pitanja. Građani i potrošači trebali bi moći sudjelovati, bilo neposredno, bilo preko svojih predstavnika, u kreiranju vlastite digitalne budućnosti. To, naravno, ne mogu činiti bez kvalitetne i relevantne informacije.

U Hrvatskoj, nažalost, vlada gotovo posvemašnji nedostatak diskusije, debate, polemike, informacija o tim temama. Organizirate li Bitcoin konferenciju, budite sigurni da će na nju doći stotine znatiželjnika u potrazi za mudrim savjetom oko toga kupovati li još, ili prodati ono što su do tada nakupili... i kada. Složenije, a itekako važne teme, izvan su misaonog dosega (čast iznimkama) naših političkih “lidera”, kao i “mainstream” medija.

NAPOMENA: Ovaj tekst je izvorno objavljen u časopisu Mreža