Trebaju li naši mirovinski fondovi ulagati u startup projekte? Najava prijedloga zakonskih promjena koje bi omogućile takva ulaganja podigla je proteklih tjedana popriličnu prašinu u medijima, a osobito, naravno, na uvijek brbljivim društvenim mrežama.

Navikli smo već poprilično, kako tko, ali svi barem djelomično, reagirati i komentirati vijesti na temelju naslova. Kalendari su popunjeni, rokovi nas stalno sustižu i gaze, tko bi sad imao vremena doista i kliknuti na naslov pa u miru pročitati tekst članka. Novinari koji nas informiraju – čast iznimkama – također znaju biti površni, uzmu objavu za medije pa ju, onako u prolazu, kopipejstaju ili, ako i napišu članak, znaju mu nedostajati i najosnovnije informacije i činjenice. Pročitate li prikaz, primjerice, izložbe, nerijetko ćete uzalud gore-dolje po tekstu tražiti podatak o tome gdje se održava, do kojeg datuma i koje je, ne daj Bože, radno vrijeme muzeja ili galerije...

No – vratimo se mi našim mirovinama, našem novcu i – čini se – kontroverznom prijedlogu da se taj isti novac ulaže u opasne i riskantne startup tvrtke. Strah od propasti naše imovine možda bi, barem malo, mogla ublažiti činjenica da prijedlog zakonskih promjena predviđa mogućnost ulaganja najviše do 0,2 posto imovine u najrizičnije, odnosno 0,1 posto u srednje rizične projekte. Digla se, dakle, frka oko čitavih 0,2 do 0,3 posto ulaganja. Preciznije rečeno – mogućnosti ulaganja. Nitko uprave fondova ne tjera da “sav” taj novac tako ulože, samo im se za to daje zakonska mogućnost, odnosno malo pomiče stroga zabrana koju sad imaju.

S obzirom na to da u naše političare, institucije, fondove i sve ostale, imamo, poučeni svim mogućim neugodnim iskustvima proteklih desetljeća, malo ili nimalo povjerenja, prihvatimo se prokušane metode analize i učenja o tome “kako to rade vani”. Kako bismo malo više o tome doznali, vratimo se u tridesete godine prošlog stoljeća i odletimo nakratko u Kaliforniju, nesumnjivo svjetsku prijestolnicu tehnološke industrije. 1931., dakle, u dalekoj Kaliforniji, osnovan je mirovinski fond zaposlenih u javnom sektoru, tada nazvan SERS, a danas znan kao CalPERS. Ta simpatična institucija danas posjeduje imovinu vrijednu 360 milijardi USD, i zadužena je, ne samo za mirovinsko, već i za zdravstveno osiguranje 1,6 milijuna radnika i umirovljenika u javnom sektoru i njihovih obitelji. Poznato je da je CalPERS jedan od “stupova” američke venture capital industrije i jedan od najaktivnijih ulagača u najjače VC fondove u Kaliforniji – a samim time i u Sjedinjenim Državama. Štoviše, gledajući povijest ulaganja ovog fonda, pokazuje se da su se među raznim vrstama ulaganja, od dionica, obveznica itd. upravo private equity ulaganja pokazala kao najkvalitetnija, donoseći prosječan povrat od 10.8% tijekom proteklih dvadeset godina.

Kada je riječ o europskoj tehnološkoj industriji, o čijem sam snažnom rastu već pisao i govorio unatrag godinu – dvije, prisjećam se konferencije Startup Island koju smo organizirali na Hvaru 2014. godine. Na jednom od panela sudjelovao je Nenad Marovac, osnivač VC fonda DN Capital sa sjedištem u Londonu. “Da nema EIF-a, ne bi bilo niti VC industrije u Europi!”, uzviknuo je tijekom dinamične diskusije.

Što je to EIF, pitaju se vjerojatno mnogi među vama, dragi čitatelji. EIF je European Investment Fund, ogranak Europske investicijske banke (EIB) zadužen za private equity ulaganja. Slično CalPERS-u u SAD-u, i EIF u Europi jedan je od najaktivnijih igrača, odnosno ulagača u investicijske fondove raznih vrsta, veličina i oblika. Štoviše, upravo dok nastaje ovaj broj Mreže, u tijeku je javno nadmetanje za odabir fund management tima koji će voditi – novi hrvatski VC, a koje je nadmetanje raspisao upravo EIF u suradnji s ministarstvom nezapamtljivo kompliciranog naziva – Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova Europske unije (MRRFEU).

Osnivači, i samim time suvlasnici Europske investicijske banke, države su članice Europske unije, tako da je kapital, odnosno imovina banke pa i EIF-a u konačnici – imovina građana EU. Ne, dakako, u tako direktnom obliku kao imovina domaćih mirovinskih fondova, ali princip je – kako bi rekao Đole – isti, sve ostalo su nijanse. Isto ili slično vrijedi za CalPERS pa i druge mirovinske fondove s ove ili one strane Atlantika.

Jesu li, pak, svi ti političari koji sjede u nadzornim odborima ovih fondova i banaka, kao i menadžeri koji njima upravljaju, pijani milijarderi skloni kockanju s “našim” parama? Marcie Frost, predsjednica uprave moćnog CalPERS-a, ovako je u svibnju Bloombergu obrazložila planove fonda da još agresivnije ulaže u privatne kompanije: “Ulaganja u dionice i druge instrumente na javnom tržištu kapitala neće biti dovoljna da ostvarimo naš cilj rasta i prinosa, zato moramo snažnije ulagati u private equity”.

Amerika – kako reče Johnny – nije rad i znoj, postoje Hollywood i Frenki boj, a ni Hrvatska baš i nije Amerika. Hoćemo li kopirajući američke i europske obrasce i najbolje prakse samim time postati Amerika, ili će to biti još jedan uzaludni cargo cult? Ovisi o koječemu, svi znamo da među našim političarima i u javnoj upravi postoji beskrajan kapacitet da se načelno dobri modeli okrenu naglavačke i upropaste. U čitavoj ovoj diskusiji, ipak, možda nije loše imati na umu i tuđa iskustva, nije loše znati da se najiskusniji i najobrazovaniji upravljači fondovima ipak “klade” – dakako, malim dijelom imovine – na tehnološki sektor, na propulzivne kompanije, na brzi rast onih koji u igru ne unose mramor, kamen i željezo, već ogroman talent, znanje, inovativnost i poduzetničku snalažljivost. A toga nam barem na ovoj balkanskoj vjetrometini ne nedostaje!

NAPOMENA: Ovaj tekst je izvorno objavljen u časopisu Mreža.