Što je bio povod da vas Readwrite Labs pozove u Silicijsku dolinu i što je to značilo za vaš Vyoocam i za vas?

Ne znam koliko se ljudi sjećaju, ali Vyoocam je kao pobjednik Idea Knockouta u 2016. godini dobio priliku prezentirati svoj projekt na CES-u. Sama činjenica da smo bili na CES-u pomogla nam je da se predstavimo velikom broju ljudi iz IT svijeta, a s kojima smo kasnije ostali u kontaktu. Ekipa iz Readwrite Labsa bila je jedna od onih koja je bila impresionirana našim projektom pa su nam već tada ponudili da se preselimo u San Francisco. Impresionirani atmosferom, interesom novinara, ljudi i tvrtki koji su željele suradnju, napravili smo prvu veliku pogrešku jer smo se vratili u Hrvatsku s (pre)optimističnim planom da od lokalnih investitora dobijemo investiciju i doma napravimo proizvod.

Na CES smo došli s prototipovima koji jesu radili, ali oni prema funkcionalnosti nisu bili ni blizu onome što je Vyoocam sada. Od te prvotne ideje, Vyoocam se razvio u jedan sasvim drugačiji uređaj.

Kako bih se vratio na priču, u iduća četiri mjeseca u Hrvatskoj nismo uspjeli skupiti ni 1 dolar investicije, pa su logičan slijed bili akceleratori. Tako smo prije ljeta 2016. završili u akceleratoru Hubraum Krakow, a nakon te neslavne priče, i u akceleratoru ABC u Ljubljani. Na sreću, osim dva mjeseca provedena u Poljskoj, Hubraum nam nije uzeo udio u tvrtki, no s akceleratorom ABC priča je bila nešto bolja jer smo od njih dobili malu, ali za opstanak vrlo potrebnu investiciju. Tamo smo upoznali i prve ljude koji su vjerovali u nas, ali svejedno, još za trajanja programa, javili su nam se ljudi iz Readwrite Labsa, sa željom da im se pridružimo u njihovom programu IoT/Wearables pa smo se nakon svih lokalnih razočaranja vrlo brzo odlučili, a još lakše dogovorili, otići u San Francisco. Za opstanak našeg projekta, to je bila jedina logična odluka.

Dobro i loše

Kakva iskustva imate od rada u Silicijskoj dolini?

Naravno da je bilo i dobrih i loših iskustava, ali kako su ona došla iz svijeta iz kojeg je u IT-u praktički sve krenulo, sva su iskustva za nas, iz Silicijske doline, neprocjenjiva. Kao zaljubljeniku u kompjutere i u IT tehnologije, boravak u Silicijskoj dolini došao mi je kao ostvarenje dječačkog sna. Uživo sretati ljude poput Stevea Wozniaka, razgovarati sa sestrom Marka Zuckerberga i sl., nešto je što sam mogao samo sanjati. Kako ne bi ispalo da su bitni samo poznati ljudi, u San Franciscu sam u nepoznatim ljudima dobio prijatelje za cijeli život. No, da se vratim na bitno, iako mnogima tako ne izgleda, u San Franciscu nam nisu cvale ruže. Preko noći spakirati kofere, bez novca otići u jedan od najskupljih gradova na svijetu, i onda još tamo nikog ne poznavati, nije to lako...

Prva je etapa radi Vize trajala šest mjeseci, a u tom smo vremenu uspješno završili program, pronašli prve kupce i došli do prve investicije, pa kad tako gledaš, prilike koje su nam se tamo pružile, u Hrvatskoj ne bismo dočekali do kraja života.

Što je zapravo Vyoocam?

Kad već imam priliku, moram naglasiti da je Vyoocam, a vjerujem da ljudi misle sasvim drugačije, jedan vrlo kompleksan uređaj. Za razliku od nekih drugih hardverskih proizvoda, Vyoocam je posljednji koji možeš sam sastaviti u garaži, premda imao sve znanje svijeta. Kako bismo uopće mogli napraviti uređaj kakav smo zamislili, najprije smo trebali dobit podršku Qualcomma, koji je jedna od najvećih tvrtki u poluvodičkom svijetu.

Potom, još važnije, trebalo je doći do prvih kupaca. Mi smo se vrlo rano orijentirali na B2B tržište, odnosno tvrtke, pa smo smatrali kako ćemo već u Hrvatskoj pronaći barem jednu tvrtku za koju znamo da bi imala koristi od našeg uređaja, i koja bi ga mogla unaprijed kupiti, ali naravno, u Hrvatskoj se to nikada nije dogodilo. Zato nas je bilo vrlo strah. Da u Americi nije bilo kupaca koji su bili spremni unaprijed nam platiti barem neki novac, a nakon nekoliko probijenih rokova, i dalje vjerovati u nas, kao tvrtka već bismo odavno propali.

Optimizam kakav postoji u Americi, u Europi jednostavno ne postoji, stoga Vyoocam sada ima preko 130 poslovnih kupaca, od kojih je nekoliko Fortune 500 tvrtki.

Planovi i faze

U kojoj je fazi vaš projekt, i kakvi su Vam daljnji planovi?

Ovo je jedno od težih pitanja koje mi netko iz Hrvatske može postaviti, jer nakon što odgovorim, imam osjećaj da ljudi o meni misle isto kao kad su me nekad pitali – kako fakultet? Vječiti student! Dakle, proizvod je i dalje u fazi razvoja, a prema planovima koji sad već imaju podlogu u iskustvu, prve bismo uređaje mogli isporučiti krajem godine.

Sad ću pokušati objasniti zašto razvoj toliko dugo traje. Ako počnemo od samog uređaja, Vyoocam u suštini nije ništa drugo no nosivi (wearable) mobitel.: Kad bismo ga išli rastaviti na elektroničke komponente, u njemu bismo našli sve ono sto bismo našli u jednom high-end mobilnom uređaju. Jedina razlika je u obliku uređaja i u činjenici da mora biti hands-free, pa nema razloga da na njemu bude touch ekran. Znači, od mikrofona, priključaka, gumba, procesora, memorije, kamere, antena i svega ostalog, sve je isto kao i u pametnom mobitelu. E, sad, kako je sve to upakirano u vrlo mali format, to je nešto što sve mijenja. Cijeli smo uređaj radili iz nule, i probleme rješavali na neki drugačiji, često teži način. Vyoocam možda izgleda kao web-kamera, nekom kao akcijska kamera ili obična periferija, ali on je vrlo složen i posve funkcionalan uređaj, tj. prvi wearable s istim OS-om Android kakav imate na svojim telefonima, s istim Google Play dućanom, i koji može pogoniti iste aplikacije koje imate na tim pametnim telefonima. Čak se njima upravlja potpuno isto, s jedinom razlikom što Vyoocam nema svoj ekran, pa umjesto njega koristi ekran od bilo kojeg uređaja s iOS-om ili Androidom, na kojem je instalirana naša aplikacija.

Za upravljanje Vyoocamom koristimo tehnologiju vrlo sličnu TeamVieweru kod klasičnih kompjutera, a koja nam dozvoljava da ekran bilo kojeg mobilnog uređaja pretvorimo u ekran Vyoocama (remote desktop). Taj dio priče vrlo je bitan jer u njemu je sažeto sve što je bitno kad je u pitanju naš startup.

U toj je tehnologiji sažet sav “tajni sos” naše tvrtke, a ne u hardveru, koji na kraju ne razvijamo mi, već tvrtka iz Kine. Naravno, mi im dajemo upute za sve to što u uređaju trebamo, kakve komponente, kakvu snagu, kakve dimenzije i oblik kućišta, ali mi se ne bavimo izradom hardvera. Tako sročeno, to možda ne izgleda kao težak posao, ali kad nešto ne možeš sam napraviti (in-house), već za to treba podizvođača, pa kad još ni nemaš novca za to da angažiraš najboljeg, tek tada nailaziš na mnogo problema. Samo kao primjer mogu nabrojati i probleme s dobavljačima komponenti, kao što je kamera “modul”, pa imaš situaciju da ti ne radi AF, driveri nisu dobro setupirani i ne rade dobro s ISP-on procesora, boje nisu u redu, nema oštrine, iz nekog ti razloga ne radi optička stabilizacija slike, a onda shvatiš kako je to zato što komponenti nedostaje napona (struje), pa zato što nisu ugradili akcelerometar nužan za rad, pa zato što kalibracija kroz drivere nije dobra jer dobavljač nema dobru podršku od Qualcomma itd.

I tako je za svaku komponentu isto, a pri svemu, za svaku je reviziju potrebno dočekati testne primjerke iz Kine, testirati ih, pa sam otkriti što sve ne radi, jer njima uvijek sve radi. Nakon toga, sve primjedbe treba komunicirati s proizvođačem te dočekati da se nedostaci isprave, i onda sve opet ispočetka. Sve navedeno često djeluje kao začarani krug kojemu nema kraja. Nakon sve te priče dolazimo i do onog najvažnijeg djela, a koji je: zašto uopće radimo takav uređaj? Radimo ga takvim samo zato što nas kupci traže da baš to napravimo. Ali razmisli! S obzirom na preveliku raširenost pametnih telefona u poslovanju, a potom i aplikacija koje ljudi na njima koriste, bilo to za videopozive, videosnimanja, za prepoznavanje objekata, prepoznavanje lica, bar kôdova i sl., nevjerojatno je da se nitko nije sjetio napraviti nešto poput Vyoocama.

Pametne naočale

Postoje slični proizvodi, i najbliže onome što radimo, pametne su naočale, ali tek su takvi uređaji radi ugrađenog ekrana za proširenu stvarnost katastrofa za korištenje. Osim što vrlo narušavaju izgled korisnika, radi takvih head-up ekrana njima se upravlja glasovno, preko nekog novog i nepoznatog OS-a, a za koji nema aplikacija. Programeri ne vide smisao u razvijanju aplikacija za svaki takav uređaj pojedinačno pa se događa da za uređaj koji često košta preko 1.500 dolara ne postoji aplikacija poput Skypea. Da ne govorim kako je mnogo tvrtki razvilo mobilne aplikacije za vlastite potrebe pa im kao hands-free uređaj odgovara samo ono čime bi se moglo koristiti aplikacije koje već imaju.

Znam da sam pristran, ali nevjerojatno je da uza svu silu tehnologije, uz tisuće mobilnih aplikacija i situacija u kojima ih ljudi koriste, još uvijek ne postoje hands-free uređaja koji ih mogu koristiti. Pogotovo ako gledamo poslovne korisnike, jer mnogo tvrtki imaju ljude na terenu koji nešto rade, popravljaju ili sl., a pri čemu im ruke moraju biti slobodne, pa i za jedan najobičniji videopoziv nisu u mogućnosti uređaj držati u rukama.

NAPOMENA: Ovaj tekst je izvorno objavljen u časopisu Mreža.