U kojoj je fazi priprema Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju?

– Nakon više desetaka sastanaka povjerenstva za izradu Zakona i nakon doslovno sedamdeset verzija dokumenta, došli smo do razmjerno konzistentnog teksta. Čini mi se kako se radi o kompromisnom rješenju koje pomiruje ideje i ciljeve Ministarstva znanosti i obrazovanja te stavove ključnih uključenih dionika. Sada je prijedlog teksta na finalnim doradama u Ministarstvu i očekuje se njegov ulazak u javnu raspravu.

Što bi taj zakon trebao donijeti u smislu digitalizacije u znanosti, a što u visokom obrazovanju?

– Zakon uvodi nove elemente digitalizacije, posebno u smislu prikupljanja i objave podataka. Naime, relativno slaba informacijska osnova na više razina sprečava jasan uvid u znanstveni sustav i sustav visokog obrazovanja, radi čega često nije jasno koji iskoraci bi bili zaista učinkoviti. Zakon stoga percipira kako je nužno uspostaviti podatkovne usluge, uključujući digitalne repozitorije za omogućavanje učinkovitog prikupljanja i obrade te osiguranje trajnog i pouzdanog čuvanja i pristupa rezultatima istraživanja, uključujući otvoreni pristup znanstvenim i stručnim informacijama nastalim na temelju ulaganja sredstava javnog financiranja. Zakon radi toga uspostavlja obavezu dijeljenja detaljnih podataka od visokih učilišta i instituta radi uspostave jedinstvene baze podataka u sustavu visokog obrazovanja i znanosti.

Konkretno, u visokom obrazovanju Zakon propisuje prikupljanje i obvezu razmjene podataka s Ministarstvom o: evidencijama provedene nastave, registru kvalifikacija koje ustanova izdaje te evidencije o troškovima studiranja po upisanom i završenom studiju na svakoj ustanovi koja je financirana kroz proračunska sredstva. Cilj prikupljanja navedenih podataka je utvrđivanje prava studenata na studij i drugih prava na teret javnih sredstava, provedba postupaka vanjskog vrednovanja ustanova i praćenje zapošljavanja / karijernog tijeka pojedinaca s kvalifikacijom. Ovo potonje velika je novost u sustavu visokog obrazovanja, koji nije baš uvijek bio zainteresiran za zapošljavanje ili zapošljivost diplomanata, a time i doprinos nacionalnoj ekonomiji.

Dodatno, Zakon regulira i potiče akreditaciju online studija, što do sada nije bilo adekvatno riješeno, a također donosi novu priliku omogućenu tehnologijom. Također, ukida se fizički indeks kao zastarjeli oblik evidencije uspješnosti studenta, a njegovo mjesto zamjenjuju digitalni profili, tj. digitalne evidencije.

Podaci u znanosti

Što bi trebao donijeti vezano za prikupljanje podataka u znanosti?

– Zakon predviđa stvaranje sustava u kojem se vode svi podaci od značaja za znanstvenu djelatnost. Između ostalog, tu bi se trebala naći evidencija projekata, evidencija istraživačke infrastrukture, popis opreme i usluga znanstvenih organizacija te evidencija znanstvenih i stručnih časopisa, skupova i znanstvenih udruga, kao i znanstvena bibliografija zaposlenih. Svi bi ti podaci trebali biti od koristi Ministarstvu i Agenciji u postupcima vanjskog vrednovanja ustanova, ali isto tako i gospodarstvu, koje bi tako lakše moglo prepoznati usluge i istraživačku infrastrukturu koja im potencijalno može pomoći u povećanju konkurentnosti.

Digitalizacija školstva uopće u Hrvatskoj zaostaje za prosjekom EU.

– Kad razgovaramo o zaostajanju ili općenito o usporedbi s EU ili nekim drugim prosjekom, pitanje je što smatramo referentnim izvorom takvih podataka. Srećom, u slučaju digitalizacije obrazovanja na osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj razini EU već godinama ulaže ozbiljna sredstva u praćenje i usporedbu stanja u obrazovnim sustavima članica EU i država koje to planiraju (ili su planirale) postati. Tako je Hrvatska sudjelovala 2012. u istraživanju “Survey of Schools: ICT in Education”, a to je istraživanje nedavno ponovljeno uz sudjelovanje više od tisuću nastavnika, petstotinjak ravnatelja, četiri tisuće učenika i gotovo dvije tisuće roditelja. Rezultati su objavljeni ove godine, a prema njima se obrazovni sustavi uspoređuju prema ISCED razini (za naše potrebe recimo da su odvojene razredna i predmetna nastava u osnovnoj školi te srednja škola) i unutar deset grupa kriterija. Zanimljivo je kako ne zaostajemo prema svim kriterijima. Negdje smo čak i bolji od prosjeka EU.

Ponajviše zaostajemo u postotku dobro digitalno opremljenih i povezanih škola gdje takve niže razrede u Hrvatskoj pohađa 18% učenika, a u EU je to 35%. U slučaju viših razreda osnovne škole, digitalno opremljene i povezane razrede pohađa 20% učenika, a u EU je to visokih 52%. Srednje su nam škole bolje opremljene jer će tamo 34% učenika imati priliku nastavu pohađati u dobro digitalno opremljenim i povezanim školama, naspram 72% u EU.

Još više zaostajemo u postotku škola koje su zaista strateški prigrlile tehnologiju i koje na temelju toga daju istinsku potporu nastavnicima i učenicima u njenom korištenju. Kod nas takvih škola ima između 10% i 13%, ovisno o razini obrazovanja, dok je u EU to od 20% do čak 51%.

Zanimljivo je kako hrvatski učenici koriste mobilne telefone kao podršku obrazovanju mnogo više nego što to rade njihovi vršnjaci u EU te da je stav nastavnika, učenika i roditelja o tome koliko dobro vladaju pojedinim elementima digitalne tehnologije u Hrvatskoj viši od prosjeka EU. Ove posljednje rezultate mogli bismo bez preispitivanja smatrati dobrima kada se ne bi radilo o samoprocjeni i kada ne bismo znali da ljudi obično što više znaju, to više vide koliko im još znanja nedostaje.

Što je uzrok tom zaostajanju i kakve su posljedice?

– Pogledajte strukturu proračuna Ministarstva znanosti i obrazovanja u najnovijem izvještaju Europske komisije “Education and Training Monitor 2018 – Croatia” pa ćete vidjeti kako u posljednjih deset godina postotak troška plaća u ukupnom budžetu stalno raste, od 67% u 2008. do 75% danas. Prosjek EU je 60% i gotovo se ne mijenja, a, primjerice, Finska koja ulaže značajno u svoje, vrlo kvalitetno, obrazovanje, taj postotak drži na oko 50%. S druge strane, ukupni postotak ulaganja u obrazovanje u odnosu na ostale budžetske stavke ili u odnosu na BDP, u Hrvatskoj je na razini prosjeka EU, i tu ne treba tražiti problem niti prostor za dodatna sredstva.

Dakle, teško će biti novca za razvoj, obrazovanje nastavnika i ulaganje u tehnologiju ako godinama povećavamo broj nastavnika, dok se paralelno smanjuje broj djece. Hrvatskoj bi koristilo da strateški odluči što je stvarni cilj njenog sustava obrazovanja. Kontinuirano povećavanje zaposlenosti u ionako glomaznom javnom sektoru, ili možda ulaganje u kvalitetu koja se, između ostalog, ogleda i u tehnološkoj opremljenosti.

Ne bih špekulirao o mogućim posljedicama, ali tehnologija u obrazovanju, ako je pravilno primijenjena i dobro osmišljena, može povećati njegovu učinkovitost. Dakle, u istom vremenu mogu se postići bolji obrazovni rezultati. Dodatno, tu je i lateralni efekt izloženosti tehnologiji koja može potaknuti mlade da više nego sada biraju karijere u STEM području i općenito u inženjerstvu.

Hvatanje zaostataka

Kako se može nadoknaditi to zaostajanje?

– Velikim dijelom pomoći će nam sredstva EU jer su to sada gotovo jedina ozbiljna razvojna sredstva koja nam kao društvu stoje na raspolaganju. Ipak, mislim da paralelno s takvim investicijama treba tražiti dugoročno održive i sigurnije izvore financiranja unutar vlastitog budžeta, i to preraspodjelom postojećih ulaganja, kako po strukturi, tako i po obrazovnoj razini.

Hrvatska sveučilišta gube na međunarodnom rejtingu, sve su lošije plasirana na različitim međunarodnim usporednim listama. Zašto, prema Vašem mišljenju, slabi kvaliteta hrvatskog obrazovanja?

– Dalo bi se ovdje raspravljati o metodologiji koja stoji iza različitih takvih rangiranja, ali ako ih se paralelno promatra nekoliko, i to tijekom duljeg razdoblja, te ako se tome dodaju “čvrsti” dokazi kao što je, primjerice, broj objavljenih radova, citata, patenata ili vrhunskih kompetitivnih znanstvenih projekata u koje smo uključeni, onda su pokazatelji zapravo jasni i, nažalost, konzistentni. Osim nekoliko svijetlih izuzetaka, naše visoko obrazovanje, i s njime usko povezana znanost, nisu konkurentni na europskoj ili svjetskoj razini, i vjerujem kako je to prije svega posljedica nekompetitivnog sustava financiranja i upravljanja.

Naime, javni sustav obrazovanja ne funkcionira u uvjetima stvarne konkurencije pa stoga nema pravi poticaj za razvoj osim regulatornog. Sjetite se koliko smo plaćali telekomunikacijske usluge i kakve su one bile kad smo imali samo jednog ponuditelja ili kada smo usluge taksi prijevoza mogli naručiti samo od jednog ponuditelja koji tada nije imao stvarnog poticaja da se konkurentno razvija.

Upravo zbog toga ne čudi što se kvaliteta sustava mjerena takvim usporednim “alatima” nije značajno poboljšala, dok se, primjerice, trošak koji porezni obveznici plaćaju po godini studija u državnom visokom obrazovanju povećao s 45.000 kn na 60.000 kn, prema već spomenutom izvještaju Europske komisije. Zamislite se u situaciji u kojoj morate iz vlastitog novčanika platiti jednu godišnju školarinu za svoje dijete prema navedenim cijenama. Koliko biste bili spremni tolerirati zastarjeli nastavni program, prepunjenu dvoranu, lošu i neadekvatnu opremu, kašnjenja predavača ili asistenata…? Jasno je da bi izdvajanje u nekom drugom formatu, a ne iz općih poreza, motiviralo studente i roditelje da direktno motiviraju institucije da budu bolje, a ovako smo danas u “status quo”.

Kakvi su međunarodni rejtinzi hrvatskog informatičkog i tehnološkog obrazovanja, je li ono na boljoj razini od ukupnog obrazovanja?

– Teško mi je odgovoriti, jer osim anegdotalnih primjera osvajanja nagrada pojedinaca na različitim osnovnoškolskim i srednjoškolskim natjecanjima u znanju, nemamo neki osobito pouzdan instrument mjerenja stvarne kvalitete ove vrste obrazovanja na toj razini. Uzevši u obzir ulazne parametre o kojima smo razgovarali, i kurikulume prema kojima se provodi ili se provodila ovakva vrsta obrazovanja na razini osnovne i srednje škole, rekao bih da su nam rezultati još uvijek dijelom posljedica entuzijazma pojedinaca unutar sustava obrazovanja te dobrog rada u pojedinim školskim ustanovama.

Na razini visokog obrazovanja, barem u računalstvu, koje si utvaram da poznajem, mislim kako imamo ustanova čiji su rezultati usporedivi s kvalitetnim ustanovama drugdje u svijetu. Takvu tvrdnju temeljim na dvjema činjenicama. Prvo, hrvatski ICT sektor još je u 2017. godini prema prihodima pretekao farmaceutiku kao do tada najjačeg “industrijskog pokretača”. Izvozni prihod ICT industrije na godišnjoj razini doseže dvoznamenkaste stope rasta, a to prate i porast ukupnog prihoda i broja zaposlenih. Drugo, iako to trenutačno domaćoj industriji ne ide u prilog, mnogo je mladih koji bez posebnog truda svoje studentske klupe odmah nakon diplomiranja zamjenjuju odlično plaćenim poslovima u divovima svjetske IT industrije na raznim mjestima u svijetu. Vjerujem kako ništa od toga ne bi bilo moguće kada bi visokoškolsko obrazovanje iz područja računalstva u nekoliko ključnih ustanova bilo slabo ili globalno nekonkurentno.

Uvođenje digitalizacije

Kako bi, prema Vašem mišljenju, trebalo uvoditi digitalizaciju u škole i visokoškolske institucije?

– Promišljeno i na temelju rezultata relevantnih istraživanja i spoznaja do kojih su došli oni koji su u to područje zakoračili prije i dalje od Hrvatske. Naime, razgovor o uvođenju digitalne tehnologije u obrazovanje u Hrvatskoj sada je prečesto ideološki obojen, uglavnom zbog nedostatka dubljeg razumijevanja te tematike. Ima tu kategoričkih stavova, elemenata raznih istraživanja izvučenih iz konteksta, namjernih isključivosti i umjetno stvorenih sukoba koji ponekad polariziraju javnost.

Digitalna tehnologija, kao i bilo koja druga tehnologija, nije sam za sebe niti dobra niti loša. Kao i ostale tehnologije, i digitalna može predstavljati dobrobit za čovječanstvo ako se ispravno koristi u pravoj mjeri i u primjerenoj dobi. Prilikom uvođenja stoga treba pripaziti na primjerenost pojedinih tehnoloških rješenja i sadržaja dobi i razvojnoj fazi učenika, kako pojedini negativni elementi tehnologije ne bi poništili njene dobrobiti.

Primjerice, digitalna tehnologija sa svojom mogućnošću jednostavne komunikacije, simulacija i uvođenja elemenata igre u obrazovne sadržaje (gamification) bolje može poticati djecu na rješavanje problema u sigurnoj okolini, poticati izgradnju analitičkog pristupa rješavanju problema, može omogućiti timski rad učenika koji fizički nisu na istome mjestu, ali može i kvalitetnije i pravodobno informirati roditelje o aktivnostima i uspjesima djeteta. S druge strane, zloporaba socijalnih mreža može dovesti do verbalnog nasilja na Internetu, povodljivosti za lažnim uzorima, manjku samopouzdanja, pa i do pojedinih psiholoških poremećaja kod djece. Trošenje prevelike količine vremena na igranje nasilnih računalnih igara, umjesto bavljenja sportom i provođenja vremena u stvarnoj interakciji s vršnjacima, također neće donijeti benefite.

Imajući u vidu sve o čemu smo razgovarali, rekao bih da, ako se tehnologija koristi odgovorno i ako su svi uključeni, a posebno roditelji, osvijestili njene prednosti i nedostatke, ona može značajno unaprijediti obrazovanje. S druge strane, neovisno o tome uvodi li se digitalna tehnologija u obrazovanje u većoj ili manjoj mjeri, sama činjenica kako većina djece sada ima mobilni telefon, koji je de facto računalo, treba kod roditelja osvijestiti važnost dobrog informiranja o mogućim posljedicama zloporabe tehnologije.

Primjeri drugih

Kakvi su primjeri drugih zemalja u digitalizaciji obrazovanja i što se iz njihova iskustva može naučiti?

Pregršt je različitih iskustava, a pri njihovom referenciranju treba uvijek nastojati sagledati sve aspekte prije nego što se donose “brzi” zaključci. Primjerice, nedavno sam vodio raspravu s kolegom koji mi je “pojasnio” kako vodimo lošu obrazovnu politiku argumentirajući to primjerom kako je Francuska od početka ove školske godine (2018./2019.) zabranila mobitele u školama, a da Hrvatska u isto vrijeme u svoje škole uvodi tablete.

Kad sam ga pitao je li proučio argumentaciju francuske vlade prilikom donošenja tog zakona, i je li upoznat s time kakvi su sadržaji predviđeni na tabletima u našim školama, dobio sam odgovor u stilu “pa ne treba tu ništa provjeravati, odmah je vidljivo kako mi radimo krivo…”. Baš u ovom slučaju ne radimo ništa krivo, jer stalna prekidanja koncentracije koje na nastavi mogu nastati zbog bezbrojnih poruka na društvenim mrežama ili igranja igrica za vrijeme nastave na vlastitom mobitelu ne govore baš ništa u prilog “štetnosti” školskih tableta, kojima je ideja učenicima osigurati platformu za korištenje unaprijed pripremljenih didaktičkih sadržaja koji prate i obogaćuju nastavne materijale.

Da zaključim, strana iskustva uglavnom ukazuju na to kako je za uspješne iskorake u obrazovanju nužno ulagati podjednako u tehnologiju, obrazovne sadržaje i pristupe, obrazovanje nastavnika kako bi tu tehnologiju znali kvalitetno primijeniti te u osvješćivanje i obrazovanje roditelja kada se radi o djeci osnovnoškolske razine. Ako preskočite bilo koji od ovih elemenata, na dobrom ste putu potrošiti uludo novac i pritom izgraditi Potemkinovo selo. Baš zbog toga su ozbiljni i održivi iskoraci u obrazovanju spori i složeni.

Koji su nam dostupni projekti Europske unije za unapređenje obrazovanja, i koliko su iskorišteni od naših obrazovnih institucija?

– Hrvatska značajna sredstva iz fondova EU ulaže u svoje obrazovanje pa se tako dobar dio projekta e-škole, izrada novih srednjoškolskih strukovnih kurikuluma i programa u visokom obrazovanju te regionalni centri kompetentnosti u strukovnom obrazovanju dominantno financiraju iz fondova EU. Mislim da to na razini planiranja radimo dobro i promišljeno, a u implementaciji se treba suzdržavati pretjeranog ulaganja u “zidanje” i nabavu opreme, uz paralelno premalo ulaganje u obrazovanje nastavnika, koji su ključ provedbe svih tih planova i ideja.

Koliko je u našem obrazovanju mogućnosti za visokosofisticirane tehnologije?

– Ne vidim regulatornih ograničenja, a fondovi EU daju financijske mogućnosti za nabavu takve tehnologije u javnom obrazovanju i znanosti. Privatno obrazovanje tu je, nažalost, isključeno iz pristupa sredstvima EU pa se snalazimo iz vlastitih izvora. Ipak, pravo je pitanje koji je poticaj nabave i implementacije pojedine vrste takve tehnologije, jer ona obično zahtijeva i nove stručnjake ili barem dodatno obrazovanje postojećeg kadra, a često i promjenu organizacijskog karaktera.

Mislim kako će tehnologija nezaustavljivo prodirati, i već prodire, u naše obrazovanje, a primjer koji je meni blizak je HPC akademija, edukacijski program za računalstvo visokih performansi ili High Performance Computing, koji smo razvili u suradnji s Institutom Ruđer Bošković, i uz mogućnost korištenja superračunala Bura na Sveučilištu u Rijeci.

Ova tema izrazito je važna i za razvoj podatkovne znanosti te s njom povezanih umjetne inteligencije i strojnog učenja, koje će uskoro biti nemoguće zamisliti bez iznimno brze obrade podataka. To su sve teme koje su našle svoje mjesto u Algebri i Algebra LAB-u, našem Digital Innovation HUB-u, jer riječ je i o zajedničkim tehnološkim smjernicama EU, opisanih u programu Digital Europe. Takve teme izrazito su horizontalne, što znači da bi, uz temu kibernetičke sigurnosti (cybersecurity) mogle i trebale biti adresirane i od drugih obrazovnih institucija.

Ostvaruju li naše visokoškolske institucije, posebno u informatičkom i tehnološkom sektoru, dovoljnu suradnju s institucijama iz EU i svijeta, i kako ju ostvaruju?

– Suradnja na zajedničkim projektima i na istraživanju prisutna je u ovom sektoru desetljećima, i mislim da se ona intenzivira. Hrvatska u IT sektoru ima nekoliko dobrih visokoškolskih obrazovnih ustanova, dugu tradiciju računalstva te sve više snažnih domaćih kompanija i produkata koji su relevantni na svjetskom tržištu. Uz to, razvila se i jaka mreža manjih partnerskih kompanija koje rade na tehnologijama velikih svjetskih principala.

Primjerice, pobjeda na EU Big Data Hackathonu koju smo izborili 2017. nije ostala neprimijećena, i otvorila nam je poziv na suradnju u više istraživačkih projekata EU u području podatkovne znanosti koje predlažu veća i razvijenija europska sveučilišta. Slični primjeri suradnje postoje i na drugim mjestima u Hrvatskoj, gdje se kvalitetno radi na razvoju znanja u računalstvu i ICT-u.

NAPOMENA: Ovaj tekst je izvorno objavljen u časopisu Mreža.