Američku multinacionalnu kompaniju Polycom osnovali su 1990. godine u San Joseu, u Kaliforniji, Brian Hinman i Jeffrey Rodman, kolege iz tvrtke PictureTel Corp., s ciljem da zauzmu ozbiljno mjesto među proizvođačima kolaboracijske i komunikacijske opreme za audio, video i ostale sadržaje. S 3.800 zaposlenih i 1,4 milijarde dolara prihoda u 2013. godini, to im je i uspjelo, postali su najveća kompanija u branši. Lista proizvoda koji svakodnevno izlaze iz njihovih razvojnih laboratorija i s proizvodnih traka je impresivna, i sastoji se od velikog broja rješenja za sve vrste interakcija koje nam se u poslovnom životu danas mogu dogoditi.

Uređaj Polycom Pano, koji smo dobili na testiranje, jedan je od takvih, namijenjen dijeljenju sadržaja vlastitog ekrana na centralnom monitoru, kako bi ga svi prisutni mogli vidjeti, komentirati, i prema potrebi, intervenirati grafičkim komentarima.

Sadržaj kutije

U kartonskoj kutiji, uz HDMI kabel, nalazi se crna kutijica koja se od kvadra razlikuje po maloj dizajnerskoj intervenciji – odrezanom vrhu na prednjoj desnoj strani. Adapter za napajanje dolazi u kompletu, a osim uz njega, Pano je moguće napojiti i kroz Ethernet kabel, jer je drugi port pripremljen za PoE 802.3af. Tu je još i plastični VESA adapter, koji će nekome dobro doći pri montaži.

Nakon što smo spojili sve kabele potrebne za funkcioniranje uređaja – mrežni kabel prema slobodnoj Ethernet utičnici, HDMI prema vanjskom monitoru, miš na USB (nažalost, pri ruci nismo imali ekran osjetljiv na dodir) i napajanje – uslijedilo je nekoliko sekundi neizvjesnosti, jer Pano u prvi tren ničime nije pokazao da je uključen te kako je počela procedura podizanja sustava. Srećom, nakon nekoliko sekundi na ekranu se pojavljuje Polycomov logo i progress bar, koji nas zabavlja sve dok se sustav u potpunosti ne podigne. To ćemo prepoznati po crnoj pozadini sa slikom, koja nam daje naslutiti kako ćemo se na uređaj spojiti, zadanom imenu uređaja i sigurnosnom kôdu koji će nam trebati za povezivanje naših uređaja s Panoom. U gornjem lijevom kutu ekrana trebali bismo vidjeti IP adresu koju je Pano dobio od DHCP servera, a ona nam treba za nastavak konfiguracije.

Inicijalno ćemo spomenutu IP adresu iskoristiti za upravljanje i konfiguriranje samog Panoa pa ju zato upišemo u browser na računalu koje može doprijeti do Panoa, kako bi nam se pojavila forma za prijavu. Pretpostavljeno ime je admin, a lozinka je zadnjih šest znakova serijskog broja. Na potpuno novom uređaju ne biste trebali imati problema, no mi smo dobili uređaj s već promijenjenom lozinkom pa smo isprobali i nešto što bismo u normalnim uvjetima vjerojatno preskočili, a to je reset uređaja na tvorničke postavke. Ništa lakše, to je procedura opisana u korisničkom priručniku i samo ju treba točno ponoviti, odnosno u određenom trenutku pritisnuti i držati onaj spomenuti odrezani vrh, nakon čega uređaj kreće u reset na tvorničke postavke.

U browseru smo za početak postavili lozinku po želji, izabrali jezik sučelja, zemlju, i odlučili da se zasad nećemo povezivati s Polycomovim cloud servisom. Spomenimo ovdje da je ova cloud usluga smislena ako imamo veći broj Polycom Panoa, jer na jednome mjestu možemo odraditi upgrade svih na novu verziju softvera i ustanoviti rade li uopće ili ne. Neke druge koristi od toga nema, tako da će administratori vjerojatno zatvoriti tu mogućnost pristupa izvana iz sigurnosnih razloga.

Dolazimo na ekran na kojem možemo promijeniti naziv “sobe” u kojoj se nalazimo, kako bismo uređaj lakše identificirali u okruženju gdje ih ima više, a u sljedećem koraku i samom uređaju možemo promijeniti ime, koje se u zadanoj varijanti sastoji od naziva “Pano” i serijskog broja uređaja. Pritiskom na “Finish”, uređaj se restarta i sada se pomoću novopostavljene lozinke možemo prijaviti i nastaviti konfiguraciju.

Načelno, nema mnogo parametara koji bi zahtijevali našu pozornost pa ćemo ih kratko spomenuti.

Prvi ekran koji vidimo je “Dashboard”, s osnovnim informacijama o uređaju i popisom podizbornika u kojima nešto možemo podešavati.

U općim postavkama (General Settings) možemo mijenjati ime “sobe” prema kojem razlikujemo uređaje ako ih ima više, takozvani “Pairing”, koji nam dopušta povezivanje Panoa s videokonferencijskim sustavima, jezik komunikacije sa sustavom, datum i vrijeme, osvježavanje sustava novom verzijom softvera, razlučivost velikog monitora (uglavnom će ga prepoznati automatski) te omogućiti “Screen Mirroring” i već spomenuti “Cloud”, za slučaj da imamo veći broj uređaja i želimo ih centralno nadzirati.

U mrežnim postavkama su standardni izbor IP adrese (ručno ili automatski), DNS servera, imena hosta i domene, a u sigurnosnim postavkama nalazimo definiranje korisničkog imena i lozinke za pristup upravljanju uređajem, omogućavanje sigurnosnog kôda za pristup Panou te bežične mreže. Na kraju još imamo mogućnost dijagnostike uređaja, pregled logova, stanja sustava i reseta na tvorničke postavke.

Na krilima Miracasta

Uređaj je zamišljen tako da se uz korištenje Windows funkcije “Cast to Device”, koja počiva na tehnologiji Miracast, bez dodatnog softvera vrlo brzo dođe do rezultata, odnosno prikaza na velikom ekranu. Međutim, identifikacijski ključ koji očekuju Windowsi, dulji je od onog koji traži Polycom Pano, pa za tu svrhu s Polycomovih stranica moramo skinuti dodatni komadić softvera “Polycom Pano App”. Nakon kratke instalacije, pokrenemo softver, odaberemo adresu uređaja na koji se želimo spojiti, i odlučimo hoćemo li s okolinom dijeliti kompletan desktop ili samo neku od otvorenih aplikacija na njemu. Što god odlučili, sadržaj se pojavi na centralnom ekranu, gdje su nam, korištenjem touchscreena ili miša, na raspolaganju “flomasteri” i “markeri” raznih debljina, pa na prikazanom sadržaju možemo jednostavno intervenirati. Kad nacrtamo i označimo sve što smo htjeli, sliku s uključenim promjenama možemo i spremiti. Ona se klikom na ikonicu u prozoru aplikacije Pano App spušta u “Download” mapu na računalu koje je iniciralo sesiju.

Bez problema i dodatnog napora uspjelo je i dijeljenje ekrana s iPhonea, ali s Androida nije bilo uspješno, iako je u korisničkom priručniku spomenuto kao podržano, ali bez dodatnog naputka ili objašnjenja.

Sve ovo što smo spomenuli radi bez obzira na to jesmo li sa svojim računalom na žičanoj ili bežičnoj mreži, a veliki ekran možemo koristiti i kao beskonačni “whiteboard” – ploču čiji sadržaj ne moramo brisati, nego jednostavno otvaramo nove ekrane, a stare spremamo kao u slučaju dijeljenja ekrana.

NAPOMENA: Ovaj tekst je izvorno objavljen u časopisu Mreža.