Stoga smo ove godine odlučili pripremiti pregled isključivo novih tvrtki koje su osnovane u međuvremenu, ili koje su značajnije dobile na tržišnoj vidljivosti. Istini za volju, vrlo je malo pravih fintech kompanija u Hrvatskoj, dijelom zbog strogosti (čitaj: nezainteresiranosti) domaćih regulatornih tijela, a vjerojatno i zato što naše banke, bitno konzervativnije od svojih mahom zapadnoeuropskih vlasnika, još nisu otvorile svoje sustave kroz API-je, sukladno regulativi PSD2. U nedostatku jakih fintecha koji bi svojim proizvodom ili uslugom ugrozili velike igrače iz financijske industrije, na listi smo naveli i tvrtke iz blockchain domene, potom digitalne agencije, tvrtke za razvoj softvera (koje, između ostaloga, rade i za banke), poneku konzultantsku tvrtku, te konačno i lokalne ispostave etabliranih europskih startupa ili inozemne fintech tvrtke koje planiraju direktni nastup u Hrvatskoj.

Hrvatski fintech ekosustav uobičajeno je kompleksan. S jedne strane tu su investitori u obličju fondova ili privatnih osoba, te posrednici u investiranju (poput vrlo zanimljivog Funderbeama), s druge strane već spomenuti regulatori (HNB, Hanfa), zatim su tu etablirani igrači (tzv. incumbents: banke, telekomi, osiguravajuće kuće, kartične sheme...), potom fintech startupi i tvrtke koje žele svoj dio rastućeg digitalizacijskog kolača, te na kraju i sami klijenti, korisnici fintech usluga. Svakoj grupi posvetit ćemo malu analizu.

1. Investitori (i posrednici)

Zagrebačka burza stagnira već godinama i nikad se, zapravo, nije oporavila od financijske krize 2008.-2009. Ulaganje u dionice tada je bio najveći hype, a mnogi je neiskusan mali investitor, polakomljen izlascima na burzu državnih perjanica i višestrukim prinosima prenapuhanih dionica, ne samo izgubio vlastitu ušteđevinu, nego i ostao s pogolemim kreditom u banci za dionice koje su izgubile i do 98% vrijednosti. CROBEX je početkom 2008. probio granicu od 5300 bodova, a danas tavori na oko 1800 (na razini iz 2012).

Taman kad se tržište koliko-toliko počelo oporavljati (krajem 2016.), dogodila se kriza u Agrokoru i oko njega, što je dodatno dotuklo interes za burzu jer su financijski izvještaji Agrokorovih tvrtki, pokazalo se, bili daleko od istine zbog neknjiženih jamstava matici, što je posljedično rezultiralo radikalnim padom vrijednosti dionica iz sastava koncerna, dotad vrlo solidnih rezultata. Danas se još koliko-toliko drže jedino turističke dionice, ali i njih obuzima negativan sentiment. Mirovinski fondovi, umjesto da su generator razvoja, još uvijek izdvojena sredstva građana većinom ulažu u državne obveznice, umjesto u ono nešto zdravih dionica (time perpetuirajući rupu bez dna), tako da nije nimalo čudno da su se mali ulagači radije prebacili na ulaganje u inozemstvo ili na štednju u bankama, što se vidi iz redovnih izvješća HNB-a o konstantnom razduživanju građana i rastu štednje u bankama (premda uz mikroskopsku kamatu).

Ako zanemarimo tradicionalnu ljubav hrvatskog čovjeka spram nekretnina, tehnološki osviješteni investitori, kao i oni skloniji riziku, radije ulažu u startupske ekosustave ili kriptovalute; poslovni anđeli sve su vidljiviji, organiziraju se investitorski meetupi, Funderbeam je osnovao joint venture sa Zagrebačkom burzom, tako da trend alternativnih ulaganja i u Hrvatskoj jača. Dio ulaganja sigurno odlazi i u inozemstvo, kako kroz štednju u stranim bankama, tako i kroz kanale ozbiljnijih business crowdfunding platformi (Seeders, Crowdcube) te web-brokera koji podržavaju europska i svjetska dionička tržišta i indeksne fondove.

2. Regulatori

Iluzorno je očekivati da se HNB ponaša poput britanskog FCA (koji je nedavno u suradnji s kraljevskom Riznicom definirao skup pravila za suradnju s fintech industrijom, tzv. “Onboarding guidelines for UK fintech”), ali kad se banke u nas boje bilo kakve inicijative, što možemo očekivati od fintecha? Primjerice, danas je pri HNB-u registrirano tek pet institucija za elektronički novac, te tri institucije za platni promet, a takvo stanje nije se mijenjalo već nekoliko godina.

S druge strane, Hrvatska udruga banaka (HUB) predstavlja banke prema regulatoru, ali takva okoštala institucija, bez želje za bilo kakvom promjenom, već samo održavanjem statusa quo, izgubila je svaki smisao već poodavno. Blockchain i kriptovalute nalaze se na crnoj listi regulatora koji ne pokazuje nikakvo razumijevanje, već gotovo posve ignorira tu potencijalno revolucionarnu tehnologiju. Za potpuno drugačiji pristup nije dovoljno ići daleko, već samo pogledati s onu stranu Sutle, gdje slovenska vlada otvoreno tretira blockchain tehnologiju, na njoj bazirane startupe i čitav ekosustav posve drukčije, s puno simpatija, razumijevanja i podrške, što je dokazao ogroman rast i posljedično uspješna prodaja Bitstampa, jedne od najvećih svjetskih kriptoburzi, nastale 2011 u Sloveniji.

3. Etablirani igrači

Banke, osiguravajuća društva i telekomi, jasno je, štite vlastite pozicije. Međutim, vremena se mijenjaju vrlo rapidno: pritisak na “bottom line” sve je veći, troškovi poslovanja su ogromni, informatičke službe su spore i inertne, izgubljene u bespućima interne birokracije i klanskih ratova, tako da je realno očekivati da se banke okrenu agilnim resursima izvana, bilo kroz suradnju s domaćim (i stranim) fintech tvrtkama, bilo kroz neku buduću akviziciju. Ključni problem u njihovu shvaćanju jest da je njihova konkurencija otpočetka posve digitalna, dok banke nastoje digitalizirati svoje postojeće, analogne papirnate proizvode.

Klijenti domaćih banaka, pak, sve više za pojedine bankovne servise odlaze na konkurentske, born-digital platforme i mobile-only neobanke (Revolut, TransferWise, N26...) koje su se za Hrvatsku otvorile ulaskom u EU; sve više raste svijest o tome da je, primjerice, kupnja na Internetu sigurnija korištenjem virtualnih kartica, kako nema potrebe plaćati velike naknade bankama za konverziju iz jedne valute u drugu, da transfer novca može biti bitno jeftiniji od, primjerice, tradicionalnog Western Uniona ili klasične SWIFT bankarske usluge te kako je prepaid kartica odličan način kako jeftino doći do lokalne valute na bankomatu u inozemstvu.

Hrvatske banke svojom indolentnošću i nepostojećim apetitom za suradnju propuštaju veliku priliku (primjerice, za vrlo elegantnu uslugu prijenosa novca iz inozemstva u Hrvatsku koristeći zatvoreni, ali interoperabilni P2P sustav za potrebe rastuće ekonomske dijaspore), koju će jamačno iskoristiti netko drugi s većim ambicijama, bila to inozemna banka ili neki agresivni startup. Štoviše, pitanje je vremena kad će se na hrvatskom tržištu pojaviti europski P2P lending igrači, kao i poboljšani, alternativni načini osiguranja zasnovani na umjetnoj inteligenciji i strojnom učenju, što će dodatno ugroziti rezultate domaćih banaka i osiguravajućih kuća.

4. Fintech startupi

Startupima u Hrvatskoj život nije nimalo lagan. Pristup početnom kapitalu vrlo je težak: u bankama ne postoje kreditne linije za startupe, relativno povoljne kredite HBOR-a ili poticaje HAMAG BICRO nije lako dobiti, državu fintech ne zanima (baš kao što ih ne zanima IT u cjelini, premda je on, uz turizam, najzdraviji i najotporniji segment našeg gospodarstva), tako da je seed kapital najbolje prikupljati klasičnim crowdfundingom (primjerice, kroz Kickstarter ili Indiegogo) ili, pak, prokušanom metodom friends and family (koju neki nazivaju 3F metodom: friends, family and fools).

Sve su vidljiviji domaći i regionalni fondovi rizičnog kapitala u suradnji s EU (spomenimo South Central Ventures), nedavno je pod patronatom EU uspostavljena i Hrvatska inicijativa rizičnog kapitala (Croatian Venture Capital Initiative, CVCi FoF) koja će raspolagati znatnijim investicijskim sredstvima, ali za njihovu se podršku valja ozbiljno potruditi, tim više što vrlo malo fintech startupa u stvarnosti nudi skalabilan proizvod, već nude samo ideju ili tek ograničenu uslugu određenog tipa.

5. Korisnici financijskih usluga

Privatni korisnici (u bankarskom žargonu retail, a telekomi ih nazivaju rezidencijalnim korisnicima) sve su razmaženiji. Svatko od nas želi bolju i dostupniju digitalnu uslugu, pritom ne želeći ulaziti u poslovnicu banke ili osiguravajuće kuće, ako to baš nije najnužnije. Premda je prema podacima HNB-a i Porezne uprave, od ukupnog broja fiskaliziranih transakcija tek 12% njih u 2017. bilo bezgotovinsko, volumen (zbrojeni iznos) bezgotovinskih (uglavnom kartičnih) transakcija u ukupnom volumenu iznosi 31% – dakle, bez casha plaćamo sve više, prihvat beskontaktnih transakcija osiguran je na više od 50% prodajnih mjesta, a javljaju se i novi pojavni oblici bezgotovinskog plaćanja (Google Pay, interne bankarske wallet aplikacije s QR kodom itd.)

Međutim, još uvijek nam je broj korisnika mobilnog bankarstva ispod europskog prosjeka (sl. 1). Nepoznat je broj korisnika već spomenutih novih europskih servisa, ali Revolut i TransferWise sve su popularniji, pogotovo zbog njihove transparentne i brze usluge (primjerice, virtualna prepaid kartica funkcionira odmah nakon brzog učlanjenja, tzv. digitalnog onboardinga, bez razmjene papirologije, dopuna kartice (top-up) brza je i besplatna, a fizička kartica stiže na kućnu adresu u roku od najviše tri dana).

Primjerice, Monzo je objavio da mu je cijena akvizicije novog klijenta samo 4 GBP – u Hrvatskoj banke ne objavljuju taj iznos, premda ga računaju; prema mojoj procjeni, on je u RH barem dvadesetak puta veći. Mlađa populacija ubrzano prihvaća nove pružatelje servisa i nije vezana za tradicionalne, stare, okoštale i spore institucije njihovih roditelja. S najavom ulazaka ogromnih azijskih igrača poput Alipaya, financijska inkluzija milenijalaca će se ubrzati, ponovno na štetu domaćih igrača. Dodatno, s prihvaćanjem inicijative Instant payments (u Hrvatskoj je početak najavljen za prvu polovicu 2019.), te donekle prisiljenim otvaranjem API-ja banaka za Open payments (PSD2), posljedično direktan pristup računima građana (premda još nijedan AISP, Account Information Service Provider, nije prijavljen u registar HNB-a), predstavljat će dodatni poticaj za jači razvoj fintech scene u Hrvatskoj.

Disclaimer : Autor je ulagač u nekoliko domaćih i stranih startupskih tvrtki, od kojih su neke spomenute u tekstu. Nijedna rečenica iz teksta ne smije se smatrati preporukom ili pozivom na ulaganje, niti je napisana s tom namjerom.

NAPOMENA: Ovaj tekst je izvorno objavljen u časopisu Mreža.