Jedan od najpoznatijih svjetskih prognostičara Nate Silver svoju slavnu knjigu “The Signal and the Noise” (Signal i šum) iz 2012. godine započinje podsjećanjem na Gutenbergov izum tiskarskog stroja i 95 teza koje je nešto kasnije (a prije petsto godina, 1517.) napisao začetnik protestantizma Martin Luther te ih – prema mitologiji – zakucao čavlom na vrata svoje crkve u Wittenbergu. Teze nisu bile tako radikalne za ono doba, piše Silver, već su bile široko diskutirane, ali je radikalno bilo to što su umnožene u tristo tisuća primjeraka, što je broj zavidan za svako izdanje otad do dan-danas.

“Šizma koju je Lutherova Reformacija proizvela”, piše Silver, “uskoro je Europu potopila u ratove. Od 1648. uslijedili su Njemački seljački rat, Šmalkaldski rat, Osamdesetogodišnji rat, Tridesetogodišnji rat, Francuski međureligijski rat, Irski konfederacijski rat, Škotski građanski rat i Engleski građanski rat… Samo je Tridesetogodišnji rat pobio trećinu njemačkog stanovništva, a sedamnaesto stoljeće bilo je možda najkrvavije… Tiskarski je stroj usporedo (s ratovima, nap.a.) počeo proizvoditi znanstveni i književni napredak”. Silver, dakle, nasilje i rat pripisuje revoluciji u komunikacijskoj tehnologiji.

Pola milenija kasnije, sredinom siječnja 2018. godine, šminkerski ali vrlo utjecajni tehnološki časopis Wired objavio je temat posvećen “slobodi govora”, zapravo političkim aspektima, transformacije komunikacijske tehnologije. Zeynep Tufekci, vodeća politologinja digitalnog svijeta, Turkinja zaposlena kao profesorica na Sveučilištu Sjeverna Karolina i redovita kolumnistica New York Timesa, u zaključnom dijelu uvodnog članka podsjetila je na utjecaj koji je izazvala pojava filma.

“U prošlosti čovječanstvu su trebale generacije da razviju politička, kulturna i institucionalna antitijela protiv novosti i poremećaja prethodnih informacijskih revolucija. Da se danas pojave “Rođenje nacije” i “Trijumf volje” propali bi; oba su se pojavili kad je film bio tek novorođenče, a njihova inovativna upotreba medija potaknula je masovnu obnovu Ku Klux Klana i uspon nacizma,” piše Tufekci. I ona, dakle, sugerira da je promjena komunikacijske tehnologije (medija) potakla uspon radikalnih ideja, a koje su, kao što znamo, 20. stoljeće učinile itekako krvavima.

Rat i mediji

Teza nije nova, naprotiv, stara je, a prema njoj je radio omogućio Hitlera, s megafonima, odnosno zvučnicima kojima se koristio kad je držao govore masama na njemačkim trgovima, a koje je svjetlom aranžirao čuveni arhitekt Albert Speer. Naravno, jednostrano bi bilo prešutjeti da su – prema istoj tezi – radijski govori omogućili Franklinu Delanu Rooseveltu da pokrene New Deal i svlada američku ekonomsku depresiju.

Još samo telegraf. Nisam naišao na tezu da su telegraf ili telefon izazvali rat (možda je bilo utjecaja u američkom građanskom ratu i velikim pobunama sredinom 19, stoljeća), ali analitičar tehnologije Luciano Floridi spominje da je Napoleon prije nego što je krenuo na Italiju naredio usavršavanje telegrafije između Lyona i Milana, a u romanu “Grof Monte Cristo” (sredina devetnaestog stoljeća), glavni je junak potplatio telegrafista da izazove paniku na burzi.

Dolazimo napokon i do današnje situacije. Ti se i slični primjeri izvlače iz memorije radi kontekstualizacije i jačanja argumenata u sve češćim raspravama u vodećim svjetskim medijima i na vodećim forumima: o slobodi govora, koja omogućuje hate speech (mrziteljski govor), uspon ekstremističke politike (najčešće se cilja alt-right, krajnja desnica koja je nekako kao temu donekle trenutačno potisnula teroriste, čak i islamske), o deformaciji javnog prostora i – konačno – o ugroženoj demokraciji. U potrazi za uzrocima pogled se fokusira na komunikacijsku tehnologiju i svu infrastrukturu koja uz nju ide, posebno na socijalne mreže i velike platforme.

Pri kraju svog programatskog i vrlo utjecajnog članka Tufekci je vrlo eksplicitna. Problem je – prema njezinom mišljenju – u poslovnom modelu velikih platformi koje organiziraju većinu komunikacija zapadnog svijeta. Eksplicite su navedeni Google (s YouTubeom), Facebook i “u manjoj mjeri Twitter”.

Dakle, “poslovni model velikih platformi – privlačenje pozornosti, infrastruktura za masovni nadzor, pogodna za ciljano automatsko oglašavanje na širokoj skali – kompatibilan je s autoritarnošću, propagandom, širenjem lažnih vijesti i polarizacijom”. Ponavljam, poslovni model velikih platformi sukladan je s autoritarnošću.

Kako ne bi bilo da se teza širi samo iz neke elitističke, ljevičarske kuhinje, u isto je vrijeme The Economist – malo je reći protržišni, preciznije ga je nazvati neoliberalnim i tradicionalističkim tjednikom – na naslovnici objavio “Kako ukrotiti tehnološke divove”. Vodeći medij zapadnog svijeta tehnološkim divovima, uglavnom Facebooku i Googleu, objašnjava kako predstavljaju opasnost za demokraciju, a i da im je socijalna funkcija obeshrabrujuća.

U prošlom smo broju Mreže, prije nego što su ovi članci izišli, upozorili da politički imperij uzvraća udarac tehnološkim divovima. Ovdje ne želim tvrditi da je ono što Economist i Wired (i mnogi, mnogi drugi) pišu istinito ili neistinito. Jednostavno bilježimo kojim su smjerom stvari krenule.

Heroin

U grijehe velikih platformi čak i Economist, koji se inače bavi ekonomijom i egzaktnim pitanjima, uvrštava i poticanje ovisničke psihologije. Tim Cook, prvi čovjek Applea, na predavanju studentima u Essexu u Engleskoj, izjavio je da svojoj djeci, da ih ima, ne bi dopustio korištenje socijalnih mreža te kako od njih nastoji odvratiti nećaka. Tehnološki poduzetnik Justin Rosenstein usporedio je mreže s ovisnošću o heroinu (valjda zna) i zahtijevao da se u njegov mobitel ugradi “roditeljska kontrola” koja ga reducira na ograničeno korištenje samo jedne mreže (u njegovom slučaju Facebook). Ponosno je to objavio, a mreže su promptno multiplicirale.

Novac je u igri, vrlo izravno, pa je malo vjerojatno da bi se manija protiv mreža mogla proširiti kao pokret #MeeToo, ali i mreže su svjesne kako nešto moraju učiniti da si promijene image te da im nikakav PR neće biti dovoljan. Uostalom, dok su donedavno gradovi, restorani, prijevozna sredstva, ponosno objavljivali mogućnost pristupa Internetu, danas se sve više na javnim mjestima, u poslovnim zgradama, zabavnim centrima, o crkvama da se i ne govori, šire phone free zone (zone bez signala), a oni koji tu tehnologiju razvijaju super zarađuju.

Problem se u posljednje vrijeme samo užario, ali nije od jučer. Ima tome već i dvije godine da su mreže i druge platforme (Apple Store, primjerice) pozvane na suradnju s vlastima, da vlastima dostavljaju podatke o svojim korisnicima i bez sudskog naloga, dekriptiraju komunikaciju (da de facto surađuju u špijunaži), da se igraju ćudoredne policije i zaustavljaju ekstremističku propagandu, da presreću i onemogućuju terorističku komunikaciju i koordinaciju. Napokon, optužene su da upravljaju izbornim procesom i šire lažne vijesti. Iako su se pozivanjem na ustav i temeljna prava opirale, bilo je potpuno jasno da će s vremenom morati uzmaknuti te kako će morati pronaći rezervne položaje. I nije da nisu pokušavale i ne pokušavaju, ali nije ni da to ide lako.

Kamo će sve otići pouzdano ne može predvidjeti nitko (ni Nate Silver). U nastavku ćemo prikazati glavne prigovore i pokušati ih komentirati, ili čak – radi ravnoteže – pronaći kontraargumente. Economist je naglasio monopolizam te činjenicu da platforme sirovinu za svoju proizvodnju (podatke o korisnicima) prikupljaju besplatno, prepakiravaju, a onda skupom prodajom ostvaruju enormne profite, koje još skrivaju po poreznim oazama. Nije da je zanemario i kulturološke efekte, ali tu nije bio analitičan i sadržajno bogat, samo ih je spomenuo kao element koji će imati utjecaja na rasplet situacije. Wired je desetke i desetke kartica posvetio harassmentu, mrziteljskom govoru, napadima na privatnost i ugrozama demokracije.

Odmah! Now!

Kako ne bi bilo dvojbe, tih skoro sto stranica teksta vrh je ledenog brijega. O tim se temama raspravljalo i u Davosu, na sastanku svjetskih lidera. Nije da su igdje izrečene neke nove ideje, nije da ih itko ima, ali jedne te iste ponavljaju se i ponavljaju. Možda Hrvatska nije svjesna (a možda i jest), ali kampanja je u punom jeku i neće ishlapjeti. Kao da je netko potiče i vodi. Tufekci svoj članak završava riječima da su – kao što je rečeno – i druge komunikacijske tehnologije u svojoj ranoj fazi izazivale poremećaje, ali kako su s vremenom regulirane i dovedene u red, da ne prave socijalne i političke probleme nego ispunjavaju svoju funkciju. Nije, dakle, slučajno izabrana za lead komentatoricu. Dodaje da su Facebook i Twitter tek nešto stariji od deset godina, kako je Google mlađi od dvadeset te kako još ima vremena da se nešto učini, ali se – i tu se poslužila tipičnim programatskim rječnikom – mora djelovati odmah! Posljednja riječ i rečenica njenog članka je Now!

Monopol

Kad je, dakle, riječ o prigovorima, najlakše je razjasniti problem monopola. Economist u članku navodi da Google ima 85 posto prihoda od reklama na tražilicama te kako oko 80 posto prometa na stranicama informativnih medija dolazi preko Googlea i Facebooka. U prihodima od online oglašavanja u Sjedinjenim su Državama te dvije kompanije držale osamdesetpostotni udio, a Amazon kontrolira oko 40 posto online trgovine. U nekim zemljama Google drži 90 posto pretraživanja. Tjednik dodaje da platforme svoju sirovinu prikupljaju besplatno te kako se brišu granice tvrtke i tržišta.

I što sad s time, rekli bi domaći simple minds, pravolinijski mudraci, zar su nekom nešto ukrali, zar ih netko ima pravo ograničiti u rastu, zar bi se trebali odreći nekog postotka u nečiju tuđu korist? Čiju? Kome da daju i koliko tržišta? U Economistu ta i takva pitanja, prirodno, nitko ne postavlja, a i ovdje će biti tretirana – na jedno uho ušla, na drugo izišla. Nema ih, ne postoje. Ono što postoji, i na što Economist podsjeća, to je duže nego stogodišnja američka tradicija suočavanja s monopolom, od kraja 19. stoljeća, kad je država Teksas rasturila Standard Oil na seriju kompanija, preko rasturanja AT&T-a pa do zaustavljanja Microsofta prije otprilike dvadeset godina. Tri diva, Amazon, Facebook i Google već su dobila nadimke Standard Commerce, Standard Social i Standard Data, a zna se da sve što počne kao šala, završi barem kao farsa. Na kraju, ograničit će ih. Još samo da se nađe modalitet.

Možda je to i konačni cilj, možda je sav napad na platforme da podupiru hate speech, da destruiraju demokraciju, ponižavaju korisnike, šire lažne vijesti, ustvari priprema terena, stvaranje atmosfere u kojoj će egzekucija biti socijalno prihvatljivija i s manje koprcanja, jednostavnija. No, argumente u toj kanonadi i same su platforme uzele vrlo ozbiljno, pogotovu Zuckerberg, koji izgleda kao netko stalno napet, tko sve shvaća ozbiljno, bez smisla za humor. Znao je u ono bezglavo doba izgovoriti – zaboravite privatnost, to je pojam iz prošlog doba. Danas to ne bi ponovio ni na mukama.

Besplatno

Uglavnom, kako platforme skupljaju podatke o korisnicima besplatno, The Economist se “dosjetio” mogućnosti “ograničavanja monopola”, za koju je odmah napisao “da ju je teško provesti”. Ideja je da se prikupljeni podaci ustupaju konkurenciji za neku propisanu naknadu, i da onda svi – sretni i zadovoljni – krenu ravnopravno u tržišnu utakmicu. Logika je otprilike ona prema kojoj primarni koncesionar resursa, primjerice HT, infrastrukturu ustupa svima onima koji požele, za ograničenu naknadu. Podsjetimo, primarni resursi industrijskog i predindustrijskog doba također su prvo skupljani besplatno, od drva do minerala i nafte, a u Hrvatskoj se šljunak iz rijeka i danas grabi bez nadzora. S vremenom, države su uvele koncesije, dijele profite, kontroliraju cijene, već kako koja.

Problem je, naravno, što podaci nisu žice, ni luke, ni željeznica, ni dalekovodi. Koje bi osnovne podatke o korisnicima Google ili Facebook skupljao i ustupao drugima? Demografske, o tome koliko provode na mreži, s kime se druže, što rade... koje? Pa cijela priča s podacima se i sastoji u tome da otkriješ one koji više znače a manje ljudi za njih zna, trguju li na burzi, vole li konje i druge životinje, jesu li potencijalni tabletomani... Da ih kompiliraš, prepakiraš i otkriješ neku pravilnost, formiraš očekivanje. Podaci se prikupljaju radi stjecanja prednosti, a ne radi uspostave ravnopravnosti. Slučaj Strava najbolje ilustrira kako naizgled bezazleni podaci o podacima (metapodaci, kako to kažu stručnjaci) otkrivaju više nego anketni upitnik i statistički ured.

Strava.

Strava je, kao što je čitateljima vjerojatno poznato, fitness aplikacija na koju su se posebno navukli pripadnici američke vojske. Kompanija je objavila mapu gdje se njezini korisnici najčešće kreću i otkrila – gdje su američke vojne baze. Naravno da je to sjajna informacija za trgovce pornjavom, a navodno je i sigurnosno osjetljiva. Koje bi, dakle, podatke Facebook i Google trebali prikupljati i omogućavati im pristup za koji fee? Cambridge Analytica je provela “parapsihološku” analizu korisnika socijalnih mreža i ciljala podsvijest potencijalnih Trumpovih glasača.

Podatak se ne da definirati, svatko u njemu vidi nešto drugo. Šljunak se može koncesionirati prema toni, nafta prema barelu, zemljište prema hektaru, pa kome što dopadne. Što kome znači da može kupiti zetabajte podataka? No to ne znači da se neka regulacija neće uvesti, iako kriva. U društvu i politici to je tako. Radi kompletnosti treba dodati da se već nekoliko godina razvija ideja prema kojoj bi platforme plaćale korisnicima što se koriste podacima o njima, no izvodivost te ideje krajnje je upitna. Osim što se opet postavlja pitanje koliko košta koji podatak, koliko bi se naplaćivao podatak o boji očiju, a koliko o zaposlenju, to je sasvim drugi biznis model. Ovdje se radi o slobodnom prijavljivanju u neku mrežu, radi neke (nematerijalne) koristi.

Ekstremizam

No, sad je trenutak da se prikažu manje egzaktni prigovori, da socijalne mreže omogućuju širenje mrziteljskog govora, i propagandu ekstremne desnice. Tome je Wired posvetio desetke i desetke reportažnih stranica, razgovora, ispovijesti raznih antiekstremnih aktivista, uglavnom lijeve orijentacije, prikazao iskustva njihova samoorganiziranja i metoda suprotstavljanja. Iako osobno hejtanje smatram izrazom primitivizma, bahatosti i arogancije, a naginjem (ne toliko vatreno kao zajapurena mladež ili ekipa koju je preuzeo veksl) kanaliziranju ekstremizma, koji je zaista masovnije desni, barem u ovom trenutku, fer je pokušati stvar postaviti načelno.

U Sjedinjenim Državama, a slično bi trebalo biti i širom svijeta, zajamčena je sloboda izražavanja. I ekstremistima. Ustvari, baš ekstremistima, jer umjerenjacima to pravo nitko i ne ograničava. Ekstremizam, naravno, može izazivati nasilje čak i kad na nasilje ne poziva izravno. Pitanje granice tu je prilično nejasno i nikad neće biti jasno. Steven Pinker, onaj koji dokazuje brojevima da je danas nasilja manje nego dosad (ali nedovoljno uvjerljivo objašnjava zašto je tome tako), u Davosu je – nimalo neočekivano – iznio tezu da politička korektnost izaziva desni ekstremizam. Naravno, nije jasno napada li Pinker političku korektnost ili desni ekstremizam, ali barem teza danas ne nedostaje. Moguće je, naravno, i obratno, da ekstremizam potiče novu rigidnost. To je neko klatno.

Pacifističko-voluntaristička metoda

Postavljajući stvari načelno, suprotstavljanje je moguće jedino u okviru slobode izražavanja. Postoji tu nekoliko metoda. Prva je pacifističko-voluntaristička. Već se cijelo desetljeće ističe da je Internet, a socijalne mreže posebno, prostor u kojem se formiraju echo chambers, sobe s odjekom, gdje istomišljenici podupiru jedni druge u zajedničkim zabludama i jednostranostima. Kao što se potiče trend zona bez telefona, tako se sad instaliraju diskusijski forumi (Reddit) pod nazivom Change My View (Promijeni moje mišljenje). Metoda je jednostavna. Netko istakne svoje mišljenje i argumente (primjerice, da pedofile treba kemijski kastrirati, jer se time recidivizam spušta sa 75 na 2 posto), nakon čega mu se u komentarima javljaju samo oni sa suprotnim argumentima. Već to ograničenje upristojava ton diskusije i reducira osobne žaoke. Ima još pravila, kao i pri svakoj raspravi metode se prilagođavaju i razvijaju, ali princip je jasan.

Hejtanje

Druga je metoda ekstremizmom na ekstremizam. Jednako kako se organiziraju alt-right, tako se organiziraju i Antife (militantna ljevica). Na prvi pogled, njihovi sukobi ne izgledaju drukčiji nego sukobi bandi (prikazani u neumrlom klasiku “Ratnici podzemlja”) ili nogometnih navijača, koji jedni druge ustvari trebaju kako bi kroz međusobne bitke prevladali pubertet i uvrstili se u odrasle i staložene. No nije to (samo) tako. Ideološka je zajapurenost snažnija i opasnija, prelaze se granice ritualnih bubnjanja, protivnika se ne održava (i ne uvažava), nego ga se nastoji uništiti. To se da identificirati, tu se prelaze granice. Naime, ekstremisti (ponovno, u ovom trenutku većinom desni) organiziraju se i nakače se na jednog po jednog svojeg protivnika i ubijaju ga porukama na svim platformama. Čisto maltretiranje, atak na dostojanstvo. Ljevičari se organiziraju da identificiraju to koordinirano nasilje i prijavljuju ga. Tu zakon ima što reći. (Čini mi se da nekolicina domaćih internetskih stranica i prominentnih hejtera nije svjesna te dimenzije vlastite aktivnosti koja se usmjerava na pojedince i poziva vlastite sljedbenike, histeričnu gomilu, na daljnje izrugivanje. To je zaista ispod razine vlastitog samopoštovanja.)

Nije zakon jedini na potezu. Tvrtka Cloudflare specijalizirala se u obrani od DDoS napada. Politika tvrtke bila je da, u skladu s načelom slobode govora, štiti sve koji zaštitu zatraže, bez obzira na – ceremonijalno rečeno – nacionalnost, vjeroispovijest, ideološko opredjeljenje. Dugo se opirala uskratiti zaštitu stranici Daily Stormer, koja je “okupljala neonaciste”, a što su od nje zahtijevali ideološki protivnici. Sve dok nije dokazano da se članovi i sljedbenici Daily Stormera organiziraju u maltretiranju pojedinaca. Uskraćena joj je zaštita i prepuštena računalnim napadima kontraaktivista. To je točka na kojoj se klatno – koje se dosad kretalo u smjeru, prolazi sve, sloboda izražavanja je neupitna – izgleda, zaustavilo i naginje prema ograničenjima (a u ekstremu i prema novoj rigidnosti, uostalom nemalo je krutih društava i u povijesti i danas). To je raspoloženje koje prisiljava i velike mreže da usavrše kriterije kojima razlikuju maltretiranje riječima od slobode izražavanja.

Demokracija

U dosadašnjem prikazu izdvojeni su egzaktni prigovori platformama, kao što su monopolizam i profitiranje na besplatnom prikupljanju sirovina, za koje rješenje nije jednostavno, ali barem je jasno što se rješava i može se relativno precizno, prema udjelima na tržištu, zaključiti je li problem riješen. Ovisnička psihologija, ekstremizam, hejtanje teže je definirati pa još i teže riješiti, no to ne znači da su manje stvarni, ni da će zbog toga pritisak na njihovo suzbijanje biti manji. Možda upravo obratno, možda će baš zbog ambivalentnosti fenomena pritisak biti i veći (da obrnemo Pinkerovu “logiku”).

Preostaje najteži prigovor – mreže ugrožavaju demokratski proces. O transformaciji politike u digitalnom dobu u Mreži smo prije godinu i više dana napisali dva opsežna prikaza, a i u prošlom broju objavljen je članak iz područja digitalne politike. To se područje enormno razvija. Umjesto ponavljanja cijelog izvoda, za što nema ni prostora, ovdje vrijedi dodati najnovije zapažanje iz članka Zeynep Tufekci. Optužba je da mreže destruiraju prostor javne komunikacije koji je sastavnica demokratskog sustava, bez čega nema demokracije. Kako? Kako ako je na Facebooku dvije milijarde ljudi? Ako mreže omogućuju pripadnicima svih ideologija i usmjerenja da se povežu i djeluju?

Prema Tufekci, ali nije ona jedina, mreža jest golema, broj korisnika je nepregledan, ali je segmentirana, i to ne samo ideološki, lokalno itd. Primjer će objasniti. Kampanja Donalda Trumpa odlučila je na Facebooku objaviti (polu)laž o protukandidatkinji Clinton, i formirala publiku kojoj će tu poruku uputiti. Nitko iz kampa Clinton tu poruku nije morao vidjeti, ali i ako ju je vidio, demantij nije mogao biti upućen istoj publici, jer se ne zna kome je sve Trumpova poruka otišla. To zna samo Facebook. Tako oni prodaju svoje usluge, proizvođačima deterdženata, turističkih putovanja i političkim kandidatima. To je ono zbog čega se “poslovni model” velikih platformi optužuje da je kompatibilan s propagandom, širenjem lažnih vijesti, polarizacijom i autoritarnošću. Poslovni model.

Materijalni pritisak na platforme se pojačao, naplaćuje im se gdje god se pojavi i najtanja osnova, a i socijalni pritisak je takav da su i same kompanije, koje su prije godinu dvije odbijale svaku pomisao na prilagodbu, danas spremne na duboke transformacije. Facebook govori o lokalizaciji prometa.

Teza je, dakle, da je javnost u preddigitalnom dobu bila integrirana i više inkluzivna, omogućavala je svima da se upute u meritum. Iako tezi ne treba sasvim negirati zanimljivost, iz nje se barem donekle naslućuje da kampanju protiv mreža vode tradicionalni centralizirani mediji, u kojima je komunikacija kodificirana i koji su u posljednjoj preddigitalnoj fazi imali funkciju “četvrte vlasti”, kontrolora političke moći i čuvara demokracije i demokratskih standarda. Činjenica jest da su se u preddigitalno doba oblici javne komunikacije standardizirali i relativno uspješno funkcionirali te kako je danas sve konfuzno, kao i to da je teza o segmentaciji javnog prostora poziv na uspostavu novih rutina i hijerarhije, koja je također bila karakteristika javnosti preddigitalnog doba. Znalo se tko ima autoritet i posljednju riječ. No, upravo je hijerarhija omogućavala cenzuru, a uz naginjanje klatna prema rigidnosti ne čini se da je to ono čemu se teži nakon zaustavljanja hejtanja i ekstremizma.

NAPOMENA: Ovaj tekst je izvorno objavljen u časopisu Mreža.