Znate onaj osjećaj kada shvatite da ste nabasali na nešto što vam nije bilo ni na kraj pameti, ali kada vam je netko to nešto i objasnio, ili još bolje, pokazao što to zaista je – BOOM (insert mind blown GIF) – sve je odjednom imalo smisla i kroz glavu vam prođe onaj komentar – “Pa kako se toga prije nisam sjetio?”. Upravo tako se i autor ovog teksta otprilike osjećao kada se prije jedno dvije-tri godine susreo s pričom oko FPV dronova (znamo da riječ “dron” nije striktno točna, ali većina ljudi u industriji, pa i sama zajednica, tako ih referira, nap.a.). Fast forward tih nekoliko godina, krajem studenog prošle godine malo se dublje ušlo u tematiku, i evo, sad u travnju, konačno se odradio prvi let na FPV dronu, doslovno nekoliko dana nakon što se ovaj tekst počeo tipkati.
              Sam naziv već govori o čemu se tu zapravo radi, vožnja tih dronova odvija se iz perspektive prvog pogleda, slično kao u FPS igrama – what you see is what you get. Klasične komercijalne dronove inače pratite preko zasebnog ekrana / tableta / mobitela, ili vlastitim vidom / LOS (line of sight), a kod FPV dronova nalazimo malu kamericu u prednjem dijelu, nosu drona, te uz pomoć FPV naočala koje idu na vašu glavu (slično kao i kod onih namijenjenih virtualnoj stvarnosti), možete vidjeti “kuda idete”. Ono što ih čini još različitijim od klasičnih dronova jest način upravljanja. Ovdje ponajviše ovisite sami o sebi; svaki pokret, svaka os pod vašom je kontrolom (x, y, z, odnosno u svijetu avijacije pitch, roll i yaw, te još “gas” motora), što u startu drastično otežava proces učenja upravljanja takvim tipom drona, i što će vas automatski diskvalificirati za one “E, daj mi da probam malo voziti” situacije, jer će prvi stup biti vaš, a vjerojatno prije toga i pod. Doduše, može ih se “naštelati” da se ponašaju kao i jedan klasični primjer drona iz DJI Phantom serije, u tako zvanom level mode načinu rada, no tu je uglavnom riječ o iznimkama.

Sami na svom

Možda i najzanimljivija činjenica o svijetu FPV dronova jest ta da je cijeli taj segment zapravo proizašao kao plod zajednice entuzijasta. Cijeli taj remote-control (R/C) segment oduvijek je bio tako DYI orijentiran i community driven, a to još datira i prije samih FPV dronova. R/C automobili, brodovi, avioni i slični, postavili su tehničke temelje koje se kasnije “prelilo” u svijet FPV dronova čim su dronovi sami postali “a thing”. Jedan od naših sugovornika ispričao nam je zanimljivu anegdotu o tome kako se uopće došlo do FPV perspektive u tim ranim danima – netko je jednostavno uzeo CCTV kameru i stavio ju na šasiju vozila i – voila, evo nas tu danas, pišemo o FPV dronovima. Dobro, ne baš doslovno tako, ali shvaćate što želimo reći.

Prije nekoliko godina popularnost FPV dronova doživjela je lagani boom, kako zbog sve većeg kruga ljudi koji je ušao u to, tako i zbog sve veće dostupnosti hardvera i komponenti, ali i njihove cijene, koje su upravo zbog te sve veće konkurencije i pritisnutosti različitih proizvođača drastično pale, i time učinile ovaj hobi mnogo pristupačnijim široj publici. Čak je i Hrvatska dobila svog predstavnika u toj hardverskoj bici, i to kao jedna vrlo bitna karika u tom lancu, no o tome ćemo malo kasnije.

Staro u novom

Iako smo već duboko ušli u digitalno doba, analogni signal i dalje jednim dijelom vlada u svijetu FPV dronova. S obzirom na to da upravljanje FPV dronovima zahtijeva iznimnu i prije svega trenutačnu preciznost upravljanja, analogni oblik signala bio je jedini koji je mogao pružiti minimalni oblik latencije, prije svega u odašiljanju videofeeda dalje na FPV naočale. Otprilike četiri do pet puta veća latencija kod digitalnog (100 – 150 ms), odnosno četiri do pet puta manja latencija u korist analnog signala (20 – 40 ms), u ovom svijetu znači razliku između toga hoćete li uspješno zaobići neku prepreku ili špatulom strugati dijelove svog četverokrakog ljubimca s nje.

Naravno, kako to obično i bude, ništa nije savršeno, pa tako i ovdje imamo situaciju you win some, you lose some, jer, primjerice, sama kvaliteta videa poslanog analognim signalom teško se može mjeriti s digitalnim, što je, recimo, i razlog zašto se na njih znaju stavljati dodatne zasebne akcijske kamere poput GoProa, ili 2-u-1 rješenja FPV kamera (analogni feed + kvalitetniji feed za DVR, one su nešto skuplje i gabaritima veće), kako bi se let snimio u boljoj kvaliteti. Postoje i digitalna rješenja FPV kamera za dronove, a iako još nisu potpuno dostigla latenciju onih analognih, ne sumnjamo da će se ta razlika između njih tijekom godina sve više smanjivati.

Letačka hijerarhija

S obzirom na to da je cijeli ovaj dio industrije u neku ruku još uvijek u povojima, uz činjenicu da je ponajprije proizašao kao plod same zajednice te kako je zapravo definiran kroz nju, a ne nekog industrijskog giganta, naći ćete razne interpretacije kategorizacije FPV dronova, ali u osnovama većina je složna. Ukratko, da ne duljimo, postoje dvije glavne kategorije koje do neke razine međusobno koreliraju, a dalje su raščlanjene na nekoliko potkategorija.
Isto onako kako ćete jedno računalo, recimo, složiti za casual surfanje webom, a drugo za hardcore gaming ili obradu multimedije, FPV dronovi hardverski se slažu prije svega prema svojoj osnovnoj namjeni. Najčešći među njima je freestyle tip, čak i kod pilota kojima su u fokusu utrke s racing tipom FPV drona. S freestyle dronom piloti navigiraju između uskih zavoja, oko bilo čega što bi se moglo nazvati preprekom, prolaze kroz razne otvore, drveća, grane, napuštene zgrade, sve to uz izvođenje trikova, okreta oko različitih osi drona i drugih vratolomija. Često ćete na njima naći i postavljenje akcijske kamere, poput GoProa, kako bi kvaliteta snimljenog videa bila još bolja.

Drugi po redu su racing FPV dronovi, a iako su laiku možda slični FPV freestyle tipu dronova, oni se svojom konstrukcijom i izborom komponenti itekako razlikuju od njih. Njihova visoka upravljivost, sposobnost manevriranja i brzina iskorištavaju se na stazama s preprekama, na kojima se mjeri vrijeme kruga, a to ujedno predstavlja i glavni format natjecateljskih utrka.

Zadnji po redu su long-range FPV dronovi, a premda se rijetko spominju u kontekstu ovog segmenta, postaju sve zastupljeniji. Razlog tome je taj što njih nikad nećete vidjeti da ih koristiti tamo neki “Ivan Horvat”, jedan vulgaris krajnji korisnik, već samo u sklopu industrijske ili vojne primjene.           
Osim, tako reći, njihovih osnovnih namjena, FPV dronovi prije svega se razlikuju prema veličini i tipu šasije i propelera. Ovisno o veličini šasije, može se naslutiti i veličina propelera koja ide uz njih, a isto vrijedi u obrnutom smjeru, prema veličini propelera možete naslutiti o kakvoj se veličini šasije radi. Mjera veličine šasije referira se na dijagonalni razmak od centra nosača motora jedne ruke, do centra nosača motora druge ruke, a mjera veličine propelera njihov je promjer. Tako se tipične veličine šasija kreću od oko 120 mm (ponekad i manje), pa sve do 280 mm, a neki češći primjeri veličina unutar toga raspona su 150-160 mm, 180 mm, 210 mm i 250 mm šasije. Veličina propelera u tom rasponu varira uglavnom od 2” do 7”, ovisno o veličini same šasije. Sve su to samo neke generalne smjernice, koje nisu nužno uklesane u kamen; postoje i neke koje nećemo spominjati jer tržište komponenti FPV dronova dosta se nepredvidivo razvija. Tako se, primjerice, nedavno popularizirala nova X klasa racing dronova, čija veličina varira od 800 do 1200 mm, a propeleri su dosta preko 10” promjera. Isto tako, sve popularniji postaje takozvani tiny whoop FPV dron segment, čija je težina samo tridesetak grama, a veličina šasije mu je 100 – 150 mm (uz, uglavnom, 1” propelere). Iako na prvu izgledaju kao nekakva igračka, daleko su od toga, no zato su bezopasniji (leti se u level mode načinu između ostaloga, gdje je sve “u vagi”), zbog čega su idealni za zafrkanciju unutar zatvorenog prostora.

Osim same veličine, postoje i različiti oblici šasija, takoreći “tlocrti” šasije, odnosno layout. Ovdje se radi o odnosu / poziciji ruka koje nose motore i centralnog dijela šasije drona u koji idu komponente. Primjerice, imamo H frame, HX frame, X frame i tako dalje, postoje nekoliko varijacija, a sam odabir najviše ovisi o osobnim preferencijama u kontekstu slaganja komponenti i praktičnosti tog procesa. S tehničke strane, piloti kojima je bitna težina, pogotovo u kontekstu nekih specifičnih namjena, svakako će paziti i na tu stavku.

Hardverska piramida

Ono što je, osim samog iskustva u letenju, možda i najzanimljivije, pogotovo za one koji vole “prčkati” po hardveru, jest to da se FPV dronovi laički rečeno zapravo slažu “od nule”. Kao i kod, recimo, osobnih računala, jedan klasični primjer FPV drona sastoji se od svojih osnovnih komponenti, ima glavu i rep. S obzirom na to da je taj segment industrije dosta “otvoren”, ali ujedno i standardiziran do neke mjere da sve više-manje između sebe može normalno funkcionirati, opcija i kombinacija zapravo je mnogo. Nećemo ulaziti u dubioze njihove ponude, jer bi to bilo ravno tome da počnemo prolaziti kroz cijeli ponudu AMD-ovih i Intelovih procesora, Nvidijinih grafičkih kartica, svu ponudu RAM-a, SSD-ova i slično, shvaćate što želimo reći, a samo za to bismo vjerojatno zauzeli cijeli jedan broj Buga.
              Postoje i gotova rješenja (RTB – ready to bind), ali rijetko se kada poseže za njima, eventualno početnici koji bi inicijalno htjeli početi letjeti čim prije, a da ne moraju previše misliti o tome kako ga složiti i što odabrati. Za one koji se ipak odluče imati svojih ruku djelo, moramo napomenuti da većina komponenti ne ide jedna na drugu poput kakvih Lego kockica, ili kako to zna biti u slučaju računala, da samo slažete jedno u / na drugo, jer bez jedne se stvari, odnosno vještine, nećete moći upustiti u sklapanje – lemljenja. Ima li išta “DIY-evskije”, pogotovo u svijetu hardvera, nego lemiti po uređajima? Na sreću, nije ni to neki bauk, uz malo poduke i prakse, i ta se prepreka može riješiti u kratkom roku. Za početak, kako bismo vam malo olakšali i bolje dočarali što sve čini jedan FPV dron, kao i ekosustav koji ga okružuje, napravili smo jedan vizualni pregled njegovih komponenti. Uz to smo priložili i neke okvirne cijene svih tih komponenti, kako biste otprilike mogli vidjeti koliko bi vas cijela ova zabava mogla udariti po džepu.

The waiting game – kupnja hardvera online

Očekivano, sve dijelove koji sačinjavaju jedan klasični primjer FPV drona nećete naći u vašoj lokalnoj trgovini hardvera, već ćete morati posegnuti u digitalni shopping. Kinezi, naravno, prednjače u tome, možete kupovati direktno od proizvođača (tipa Foxeer FPV kamere), postoje i neke europske trgovine poput HobbyKinga. No, kada se podvuče crta, Banggood je definitivno najraznolikiji ponudom namijenjenoj svijetu FPV dronova, jedino što ćete se načekati da paketi dođu do vas, u prosjeku od dva do tri tjedna. Osim toga, imaju dosta aktivan community, koji ostavlja koristan feedback iz prve ruke pri kupnji i isprobavanju samih proizvoda, tako da se uvijek kao potencijalni kupac možete informirati o tome je li nešto vrijedno kupiti ili ne. Uz to, sam Banggood često kontaktira aktivne i istaknute FPV pilote dronova te im nudi direktnu suradnju. No, tempo kojim se odvija komunikacija baš i nije bajna – što je mana koju smo kod Azijata i sami primijetili prilikom svih ovih godina u industriji – tako da ishod čak ako vam se i jave, može biti hit or miss.

 Osim mogućnosti kupnje hardvera, u nedostatku nekih gotovih rješenja, piloti si ga nerijetko i same naprave. Kako je unatrag posljednjih nekoliko godina na spomen nekakvog DIY-a velika vjerojatnost da se u nekom trenutku tijekom projekta u jednadžbu ubacio i 3D pisač, u slučaju FPV dronova on je postao gotovo neizbježan dodatak svakome tko se ozbiljnije namjerava baviti njihovim slaganjem. Ovdje se prije svega koristi za isprobavanje različitih canopy pokrova za šasiju, improvizirane nosače za akcijske kamere ili same FPV kamere koje je dizajnirala sama zajednica, ovisno o šasiji, držače za antene ili čak ispis cijele šasije u slučaju manjih dronova.

Trial and error proces

Živci, živci, živci, strpljenje i upornost. Sve to u obilnim količinama, pa još malo. Bilo da je riječ o upravljanju FPV dronovima i vještinama koje ćete vremenom sakupiti, ili o eksperimentiranju s različitim hardverom, skupljanjem iskustva, stvari će polako, ali sigurno postajati lakše. Kao što smo i spomenuli, s obzirom na to da je cijeli FPV segment glede hardvera otvorenog tipa, dosta toga svodi se na isprobavanje i kombiniranje, ide li nešto bolje s ovim ili onim, i jednom kada se upustite u potragu za “savršenom kombinacijom”, ubrzo se možete naći u bezdanu, kako financijskom, tako i vremenskom, pa je prakticiranje umjerenosti i vlastite kontrole itekako poželjno. Još kada se u to ubaci i činjenica da je sve i na softverskoj razini vrlo modularno, dobijete platformu koja se može fine-tunati do besvijesti, pogotovo ako imate picajzlaste sklonosti.

Na sreću, cijela zajednica koja okružuje FPV dronove poprilično je velika, a možda i još važnije – aktivna. Ponajprije je željna pomoći početnicima, jer i sami znaju koliko to može biti teško, pa ako se ne ustručavate pitati, brzo ćete dobiti odgovor. YouTube je također postao neiscrpan izvor informacija, kako općenito, tako i u svijetu FPV dronova, pogotovo zato što je ovo više onako “taktilni” dio industrije, tako da vodiči vezani uz slaganje i konfiguraciju uvijek dobro dođu, a njih na ovu temu ima i više nego dovoljno da biste bez nekih većih problema mogli proći tu početničku fazu.

Također – osim ako ne želite, figurativno i doslovno, 100-150 eura u roku od nekoliko sekundi baciti u vjetar – prije svog prvog pravog leta u stvarnom svijetu, bilo bi poželjno da odradite nekoliko sati vožnje u onom virtualnom, pomoću nekih od popularnih FPV drone simulatora, kako biste sačuvali živce odmah u startu te da dobijete što bolji dojam upravljanja, koji će vas pripremiti za pravu stvar. Iako ih ima nekoliko, najpopularniji su Rotor Rush i Drone Racing League simulatori, a autor ovog teksta upravo se istrenirao na ovom drugom (možete ga kupiti na Steamu za oko 17 eura) prije nego što je napravio svoj prvi “let krštenja”.

Neotkriven potencijal

Dronovima i filmskoj industriji nije trebalo dugo da nađu dodirnu točku pa je tako njihova simbioza započela vjerojatno odmah čim su prokljuvili kako njima upravljati ili ako ništa drugo, kome ih dati. No, ono što takvi tipovi komercijalnih dronova mogu isporučiti kad su u pitanju kadrovi, teško se može mjeriti s onim što se može postići s FPV dronom koji na sebi nosi kvalitetnu akcijsku kameru, poput, recimo, aktualne GoPro 7 generacije u Black izvedbi. Upravo takav potencijal nedavno je uvidio i RTL u svojoj produkciji za show “Život na vagi”, gdje je jedan kadar s FPV drona bio uvodna špica u finalnoj emisiji. Ono što ne može jedan camera crane, steady-cam operater, pa čak i nekakav komercijalni dron izvesti glede kadriranja, može manji FPV drone, a upravo taj drugačiji način kadriranja te perspektiva koju mogu dati i flow koji mogu dočarati, mokri su san svakog producenta.

Osim u filmskoj produkciji, neki od kolega imali su prilike iskoristi FPV dronove u svojstvu inspekcije industrijskih postrojenja, velikim halama, čovjeku nedostižnim mjestima, poglavito na mjestima gdje običan komercijalni dron fizički ne bi mogao proći ili manevrirati. Ovo je zapravo samo kap u moru potencijala koje ovakvi tipovi FPV dronova imaju u sebi, a kako vjerujemo da će tehnologija postati sve dostupnija, ili možda bolje rečeno raširenija / poznatija širem dijelu publike, mislimo da će sve češće biti u uporabi.

Što kaže regulativa?

Prema Pravilniku o sustavima bespilotnih zrakoplova (NN 104/2015) koje smo našli na stranici hrvatske agencije za civilno zrakoplovstvo (CCAA), FPV dronovi trebali bi spadati pod A ili B1 kategoriju letačkih operacija na temelju njihove operativne mase, što vam omogućuje da prema 6. članku tog pravilnika letite danju i/ili noću u sklopu naseljenog / nenaseljenog područja u slučaju A kategorije (do 250 grama operativne mase), odnosno danju u sklopu nenaseljenog područja u slučaju B1 kategorije (od 250 grama do 900 grama operativne mase), i to bez ikakvih posebnih preduvjeta, dozvola, položenih ispita ili posebne dokumentacije (osim obavezne police osiguranja za dron i naljepnice o vašim kontakt-podacima na njemu), a u slučaju B1 kategorije jedino je bitno da ste stariji od 14 godina, ili ako imate manje od 14 godina, da ste uz nadzor punoljetne osobe.
              S druge strane, FPV dronovi nemaju per sei deklariranu brzinu samog proizvođača, što je također jedan od preduvjeta gore navedenih kategorija (za njih iznosi do 19 m/s), jer tehnički gledano, proizvođač ne radi cijelu letjelicu, pa se samim time nema što i deklarirati, već ju korisnik slaže na svoju ruku od različitih dijelova, te bi eventualno mogao procijeniti brzinu ako ima GPS prijemnik. Taj podatak doduše opet ništa ne znači, jer se ne može službeno upriličiti / verificirati, odnosno takav proces nije definiran kroz ovaj pravilnik, pa su tako i time FPV dronovi u svojevrsnoj “ničijoj zemlji”. Sve to zapravo i ne čudi jer su se, kako se čini, ove odredbe radile na temelju komercijalno dostupnih dronova.

Offline i online borilišta

Gdje ima brzine i vještine upravljanja, ima i natjecanja. Turniri u FPV-u prije svega se odnose na racing segment dronova, a posljednjih nekoliko godina njihov se broj znatno povećao. Slično kao i u eSportsu, ne postoji neko “službeno tijelo” koje im definirana striktna pravila, hardverske standardne po utrkama, raspored, bodovanja i slično, kao što je, recimo to UEFA / FIFA u nogometu, već se sve manje-više odvija od turnira do turnira.
Svaki od tih natjecateljskih turnira zapravo stoji sam za sebe, a neke od većih organizacija, poput Drone Champions Leaguea (DCL) i Drone Racing Leaguea (DRL), imaju natjecanja na sezonskoj bazi te su nešto razvikanija i s većim nagradnim fondovima (ponekad i do 250.000 USD, ali u prosjeku od 10.000 do 50.000 USD). Neki od velikih brendova, poput DHL (DR1) i očekivano Red Bulla (DR.ONE), iskoristili su priliku da u ovoj rastućoj industriji provuku svoje ime / brend tako da su održali nekoliko zasebnih i nešto većih turnira, a sličan efekt imali smo prilike vidjeti i u svijetu eSportsa. Kako je sve još u povojima, osjete se nekoherentnost i nepredvidivost u organizaciji tih turnira, s iako ih je FAI-a (Federation Aeronautique Internationale) uzeo pod svoje okrilje, izgleda da se nisu dovoljno posvetili tom dijelu industrije tako da donekle ukalupe i bolje definiraju taj natjecateljski segment. Dosta toga svodi se i na reputaciju koju su sami piloti stekli tijekom godina, pa ih se u skladu s time i poziva na turnire.
Otprilike svaka utrka sastoji se od prvotnog isprobavanja / scoutanja staze u nekoliko heatovima i grupa pilota, nakon čega počinju kvalifikacije, gdje se gledaju najbolja vremena i uzima se top 16 pilota. Oni se onda dalje dijele u grupe i eliminacijskim se fazama dolazi do pobjednika. Utrke se svode na tri kruga i traju malo manje od dvije minute (koliko modeli otprilike izdrže na jednoj bateriji).
Zanimljivo je i to da se osim FPV dron racing turnira u stvarnom svijetu, događaju i oni u virtualnom (za upravljanje se koriste standardne stanice i FPV naočale spojene na računalo). Tako je, recimo, DRL nedavno izbacio svoj FPV dron simulator (DRLS) i pomoću njega počeo organizirati virtualne online turnire, a još poznatiji i nešto stariji simulator Rotor Rush radi to već nekoliko godina. Već su uspostavili svoju internu ligu, kupove, preddefinirane turnire i ljestvice najboljih.

Domaći teren

Domaća FPV drone scena u startu je imala velik izazov pred sobom – ukomponirati hrvatski tržišni potencijal – a koja zbog malog broja stanovnika, tako i zbog drugih faktora, nije previše potentna, s niša industrijom, dronovima, koja još donosi niša podsegment za sebe – FPV dronove. Ovi “niša-ception” preduvjeti recept su za tek marginalu eksponiranosti te ostavlja vrlo malo mjesta za proširenje zajednice, osim metodom “od uha do uha”. No, unatoč tome, predstavnici lokalnog udruženja FPV dron pilota, Drone Racing Team Croatia (DRTC), uspjeli su se othrvati ovim malim izgledima da dopru do potencijalno novih pilota.

Iako bismo rekli da su relativno mlada grupa zato što su osnovani 2016. godine, u svijetu FPV dronova i dron racinga imaju uspostavljeni pedigre jer je sve to što će postati nešto ozbiljnije u smislu percepcije ovog sporta otprilike tada i počelo. Entuzijazma im ne nedostaje, dapače, proaktivni su i željni novih kolega pilota, a u posljednje se vrijeme sve više šire novim sljedbenicima, između ostalog yours turly. Neke od njih podupiru i vodeći proizvođači komponenata za FPV dronove u toj industriji, primjerice, Orqa, što je već samo za sebe pohvalno i govori o njihovim vještinama. S vremenom su oformili i natjecateljski tim, koji u posljednje dvije godine, sa zapaženim uspjehom, aktivno sudjeluje na utrkama dronova, kako u Hrvatskoj, tako i diljem Europe. Piloti tima sudjelovali su na utrkama u Austriji, Italiji, Mađarskoj, Sloveniji te na svjetskom prvenstvu održanom na Ibizi u Španjolskoj. Ostvareni rezultati su odlični te su osvojena mjesta uglavnom na podijima ili u samom vrhu.

NAPOMENA: Ovaj tekst je izvorno objavljen u časopisu Mreža.