Godinama je Agile predstavljan kao inicijator za bolju organizacijsku prilagodljivost sve više promjenjivom tržištu, kao i za veću poslovnu učinkovitost. Međutim, kako tvrtke nakon skoro dva i pol desetljeća i dalje neuspješno svladavaju njegovu primjenu, postavlja se pitanje je li Agile izgubio svoju relevantnost. Je li Agile postao samo isprazan okvir, ili se krenuo razvijati u nešto novo?

Agile je izvorno osmišljen s jasnim temeljnim načelima: fokus na isporuku vrijednosti i poticanje suradnje. No u mnogim tvrtkama, umjesto da se primjenjuje kao način razmišljanja (mindeset), Agile se pokušava pretvoriti u strogo definiran proces. Razvojni timovi prednjače u izražavanju nezadovoljstva u primjeni Agile-a jer „tradicionalni“ manageri nikada nisu prešli na pravi Agile mindset, a posljedično nisu niti značajno poboljšali način rada.

Jedna od glavnih kritika Agilea danas jest da je sveden na skup rigidnih procesa umjesto na fleksibilan način razmišljanja kako je izvorno zamišljen. Mnoge tvrtke tretiraju Agile kao popis zadataka, provodeći daily stand-up, sprint planning, te retrospective ceremonije bez istinskog prihvaćanja temeljnih principa prilagodljivosti i suradnje. Rezultat? Mehanički sustav koji često više nalikuje birokraciji nego inovacijama. Gantt dijagram na slici 2 prikazuje implementaciju Agile-a u neku veću  organizaciju. U servisno orijentiranom IT tvrtkama isti ovakav dijagram često će se naći i u Kick off prezentacijama uz objašnjenje da primjenjuju tzv. Blend metodologiju. Detalji dijagrama su u osnovi isti te prilično daleki od Agile-a: detaljno planiranje, detaljni dizajn sustava, nakon toga točno definirani broj sprinteva, te korisničko testiranje prije samog Go live-a.

Kako su IT sustavi eksponencijalno rasli, manageri su tražili rješenje, što su im monogobrojni Agile konzultanati i obećali, međutim bez dovoljnog naglaska na promjenu mindseta svih zaposlenika, prihvaćanje organizacijske transformacije te bolju prilagodljivost nadolazećim promjenama. Agile je tržištu predstavljen kao magično rješenje – često kao način kojim će se proizvesti i prodati više, a sami proizvodi biti će brže lansirani. U mnogo slučajeva Agile ta očekivanja nije ispunio, s obzirom da nikada nije niti bio zamišljen za to.

Još jedan od čestih problema kod implementacije Agile-a jest nesklad između Agile metodologije i postojeće organizacijske kulture. Veliki Agile koncepti, poput SAFe-a, uveli su dodatne slojeve kompleksnosti umjesto da su pojednostavili operativni posao. Umjesto da potiču pravu agilnost, ti okviri dovode do povećane birokracije, usporavanja donošenja odluka te na kraju i gušenja kreativnosti. U ovim slučajevima Agile se umjesto kao metodologija pogodna za prilagodljivost, pretvorio u još jedan birokratski sustav – ispunjavanje popisa zadataka, umjesto promjene načina razmišljanja.

Je li problem u managementu tj. u ljudima koji upravljaju organizacijom?

Otpor tradicionalnog managementa tvrtki još je jedna prepreka učinkovitosti Agile-a. Prava agilnost zahtijeva opće povjerenje, samostalnost timova te decentralizirano donošenje odluka – ponašanje koje neki manageri teško prihvaćaju. Kada vodstvo ne podržava temeljne principe Agile-a, novostvoreni Agile timovi ograničeni su tradicionalnim hijerarhijskim strukturama kao i odlukama koje se posljedično donose, čime se automatski negiraju prednosti Agilea-a. Jedan od primjera je tranzicija klasične organizacijske strukture u agilnu na način da se ljudi rasporede u Tribe-ove i Squad-ove, pritom zadržavajući strogu hijerarhiju kakva je i postojala.

Pretjerana komercijalizacija Agile-a također je pridonijela njegovom slabljenju. Velika količina Agile certifikata, okvira (framework-ova) te konzultantskih usluga pretvorila ga je u industriju samu po sebi, koja u nekim slučajevima daje prednost prodaji umjesto suštini.

Unatoč svim navedenim izazovima, agilnost sama po sebi daleko je od zastarjele. Iako tradicionalni Agile kao brend možda blijedi, njegovi temeljni principi – prilagodljivost, suradnja među stakeholderima te kontinuirano poboljšavanje radnih procesa – i dalje su ključni u današnjem poslovanju. Kako tehnologija i tržišni zahtjevi evoluiraju, tvrtke sve više moraju ostati ili postati fleksibilne, čak i ako svoj pristup ne nazivaju eksplicitno Agile-om.

Na tvrdnju da je Agile mrtav mnogi će reći da to nije točno, već da Agile postaje "ambijentalan", što znači da se Agile metodologija prirodno integrira u standardne poslovne prakse, čak i bez potrebe za eksplicitnim Agile ulogama. Prema nekim izvorima posljednjih godina vidljiv je pad oglasa za zapošljavanje tradicionalnih Agile uloge poput Scrum Mastera i Agile Coacheva, što nužno ne ukazuje da Agile umire, već moguće ukazuje na to da agilnost postaje prirodan dio poslovanja.

Mnogo je sugestija da je vrijeme da se u potpunosti napusti pojam Agile. Sam izraz postao je, jednom riječju, izlizan. Umjesto da se drže Agile-a kao predefiniranog okvira, organizacije bi se trebale (ponovno) usmjeriti na rješavanje organizacijskih problema koji ih usporavaju u  postizanju ciljeva te na kontinuirano prilagođavanje procesa. Odbacivanjem predefiniranih Agile implementacija, a za početak mijenjanjem mindseta i sadašnje poslovne kulture, tvrtke mogu (ponovno) otkriti što agilnost uistinu znači.

Dakle, trebamo li pokopati Agile? Ne nužno. Ono što treba pokopati jest zloupotreba Agile-a kao rigidnog sustava umjesto kao seta principa. Tvrtke bi trebale prihvatiti agilnost kao prilagodljiv način razmišljanja, a ne kao unaprijed definirani framework. Fokusiranjem na suštinu Agile-a: fleksibilnost, brzinu reakcije te isporuku rezultata koji donose najveću vrijednost – tvrtke mogu nastaviti napredovati u sve brže promjenjivom svijetu, bez obzira na to nazivaju li to Agile-om ili ne.

--

Autor: Marko Posavec, Senior Project Manager, ELEKS

Sadržaj je nastao u suradnji s tvrtkom ELEKS.