Njegov grijeh sastojao se u tome što je laganje i muljanje, uobičajeno za svijet tech startupa, digao na višu, zakonski kažnjivu razinu. Investitorima je lagao o novcu kojeg su u njega uložili neki drugi (izmišljeni) investitori, a barem jednom je i falsificirao potpis investitora na nekakvom pismu namjere. Sve u svrhu, dakako, da na lovu navuče druge potencijalne investitore….

To dakle više nisu bile lovačke priče uz craft pivo s okusom avokada iz kafića za startupere ili s tech konferencija, kakvih smo se svi naslušali na tone, već zakonski kažnjiv falsifikat.

Prenio sam na Fejsu ovu vijest uz vrlo blagu, jedva zamjetnu količinu likovanja. Neki su me već prozvali da likujem nad tuđom nevoljom. Istina je da likujem, ali ne nad Librićevom sudbinom.

Renata ne poznam, možda smo se negdje i sreli jer hrvatska tech zajednica je malena, a partija i konferencija puno, ali se ne sjećam. Nije na meni da mu sudim zbog čega se upustio u ovaj manevar niti koja mu je kazna primjerena. Ovo je idealan primjer za onu doskočicu – neka institucije rade svoj posao. S tom razlikom da kod nas to znači pospremanje prljavštine pod tepih, a u Americi institucije zaista rade svoj posao. Predlažem svima da prouče Librićevu presudu, da vide koliko točno detaljno te institucije tamo rade svoj posao.

Razlog zbog čega likujem u slučaju Renata Librića nije on niti njegov startup, razlog su hrvatski mediji i hrvatsko stanje uma.

Nebrojeno puta hrvatski mediji su mi digli tlak upravo imbecilnim pokrivanjem tech i startup scene. Toliko neznanja, lupetanja, udivljenja krivim veličinama, nekuženja scene, pušenja nevjerojatnih laži…. Sada im se, u slučaju Librića, sve to slama u glavu ne samo kroz nečije (moje) moraliziranje, već i jasnom, zakonskom presudom. Bili ste budale, i prenosili spike osuđenog krimosa, evo vam crno na bijelo!

Vrhunac hrvatskog medijskog debakla u praćenju startupa bio je tamo negdje sredinom mandata Milanovićeve vlade, kada je zemlja bila na dnu. Heroji su se tražili na krivim mjestima, očajnički. Jedan od takvih slučajnih heroja ispao je i Farmeron, solidan startup, koji, doduše, za početak, nije ni bio hrvatski, registriran je u Americi, a u vrijeme kad se od njega radila najveća senzacija u državi zapošljavao je 12 (slovima: dvanaest) ljudi u Hrvatskoj, u svom osječkom uredu koji je, kako rekoh, bio ispostava američke centrale. Ako je podatak pogrešan, ispravite me, u svakom slučaju je tu negdje.

Napadali su me za pesimizam i hejt, oko čega mi se uopće nije dalo opravdavati. Kome da se opravdavam za zdrav razum? Matiji Kopiću, osnivaču Farmerona, svaka čast, a i tih 12 zaposlenih je za 12 više nego će prosječan Hrvat ikada zaposliti. Sve super. No, stavimo stvari u perspektivu i smanjimo euforiju. Ponavljam, ne smetaju me startupi ni njihovi osnivači, nego mediji. U tom periodu, inače, Hrvatska je gubila preko 800 radnih mjesta SVAKI DAN. Dakle jednog radnog sata izgubilo se za red veličine radnih mjesta nego je Farmeron u Hrvatskoj uopće imao zaposlenika!!

Unatoč tome, u dnevnicima televizija s nacionalnom koncesijom, na webovima, u print izdanjima novina i magazina, mogli ste čitati biblijske, mesijanske priče o malom startupiću iz Osijeka.

Mi u Mreži i Bugu godinama njegujemo zdrav i primjeren odnos prema tech fenomenima, i kada su nam idioti iz dnevnika, webova i s elektronskih medija, krenuli uletavati na teren svojim debilnostima, to nam je s pravom smetalo. BTW, Farmeron je lani potiho prodan nekom američkom fondu, zatvorio se osječki ured, a Matija se bacio na novi projekt. Toliko o startupu kao spasu hrvatske ekonomije. Bellabeat? Neka stoji samo ime, tema je za neki drugi put.

Nad Librićevim slučajem stoga likujem, jer mi daje pravo da takvima kažem – jesmo li vam govorili? Vidite li sad da se pušenje baš svake bedastoće ne isplati, odnosno da šteti prvenstveno ugledu vašeg medija? Sumnjam da ih je briga, jer to je mentalni sklop zvan obraz-đon, ali trebalo bi biti briga javnost i konzumente medija.

Negdje u isto vrijeme kad je Librić dobio svoju presudu, izbila je i mnogo značajnija afera sa novinarom Der Spiegela, koji je godinama izmišljao svoje priče, sugovornike, intervjue, sve i svašta.

Vidim dosta sličnosti između Librića i Spiegelovog novinara. U oba slučaja došlo je do susreta nečijeg krajnjeg bezobrazluka u muljanju i nečijeg suučesništva u tom zločinu, bilo iz gluposti, naivnosti ili namjere.

Za Renata Librića, i dan danas, šest mjeseci nakon hapšenja, tri mjeseca nakon priznanja krivnje, i par dana nakon presude, možete nakon malo guglanja naći naslove: „Naš prvi startup kojem nude 100 milijuna dolara“ i „Hrvatski poduzetnik Renato Librić našao se na popisu 50 svjetskih inspirativnih biznismena uglednog Entrepreneura“, ili „NEVJEROJATAN PUT OD ZAGREBA PREKO LONDONA DO SILICIJSKE DOLINE ‘Kucao sam na točno 257 vrata i na kraju stvorio bogatstvo’“.

257 vrata? Pa kako si to izbrojao? Pazi ovo, citiram: „Točno 257. Točno toliko sastanaka po Silicijskoj dolini morao je odraditi Zagrepčanin Renato Librić prije nego što je dobio prvo ozbiljno ulaganje u svoj startup Bouxtie, tvrtku koja je u posljednjih nešto manje od dvije godine preotela solidan dio tržišta darovnih kartica, vrijednog oko 175 milijardi dolara godišnje samo u Americi i Kanadi. Bouxtie je mobilna aplikacija koja digitalizira, personalizira i pojednostavljuje proces darivanja takvih kartica, što je u SAD-u vrlo popularno kako u korporativnom, tako i privatnom životu. Među klijente ubraja više od 140 tvrtki kao što su Nike, Starbucks, Sephora, Hyatt, Amazon, Best Buy, Whole Foods, Macy’s… Interes za Librića u Hrvatskoj dramatično je porastao prije nekoliko tjedana, kada je u intervjuu za američki Forbes otkrio kako je imao ponude da proda Bouxtie (izgovara se boutaj) prvo za 90 milijuna dolara, zatim za 120, i da je konačno prihvatio finalnu od 300 milijuna, koju je ponudila jedna od vodećih svjetskih kartičarskih kuća.

Iako će ostati involviran u Bouxtieu još neko vrijeme, ta tvrtka mu nije finalna ambicija. Librićevi planovi puno su veći. Prije svega, upravo pokreće Venture Capital fond, fond za rizična ulaganja vrijedan 100 milijuna dolara, od čega će izdvojiti 10 milijuna dolara kako bi ulagao u startupove u Hrvatskoj i regiji. A još veći projekt, njegov sveti gral, je razvoj flote zrakoplova na električni pogon.“

Majke ti mile!!! Dalje nemam snage copy pastati, jer će mi se raspasti računalo od tolike količine bulšita. Pa i ne trebaju za ovo neki osobiti bulšit detektori, po meni je dosta malo zdravog razuma. Razuma, kojeg novinar Ilija Matanović, potpisan pod gornji citat (i hrpu toga u nastavku teksta) očito nema.

I pazite, to je web, gdje se bez problema mogu izbrisati stari unosi, ako se pokažu kao blamaža. Nitko se, niti šest mjeseci nakon hapšenja, ne trudi to revidirati ili maknuti. To su vam hrvatski mediji.

Na jednom od čitanijih webova možete naći montažu gdje se super-uspješnog Librića stavlja u društvo Elona Muska, Richarda Bransona, Leonarda di Capria i…. Rihanne. Rihanne? Zašto? Ne znam. Pogledajte, Librić je osoba u sredini:

Ovakvi materijali mogli bi se slobodno smatrati suučesništvom u budalaštinama koje je Librić prodavao ekipi i za što je, konačno, osuđen.

Ne tražim, dakako, formalnu osudu za autore ovih budalaština, već samo onu običnu, čitateljsku, zdravorazumsku. Da svatko za sebe sjedne i kaže: „bit ću razumniji i ubuduće neću pušiti, čitati, niti honorirati nečije debilnosti ovakvog tipa.“

Krivnja nije samo na hrvatskim medijima – Librić je obmanuo ili kupio čak i čuveni Forbes. Kako je do toga došlo – trebali bi objasniti urednici te, nekada ugledne novine, koja je očito spala na to da je librići ovog svijeta koriste za svoje spike i spikice.

Poredite to s uravnoteženim, objektivnim praćenjem startupa kojem mi kao specijalizirani medij težimo! I tada ćete shvatiti zašto na ova zbivanja likujem!

Puno puta smo tu uravnoteženost platili tiražom, vjuovima i popularnošću. Sigurno bi dobili više klikova da smo pred par godina nadrobili nešto o tome kako Farmeron osvaja svijet i pola okolnog svemira, a zajedno s Bellabeatom i 4-5 obližnjih galaksija. Sigurno bi bili čitaniji da smo pušili brutalne laži Milanovićeve vlade i njenih trabanata o „farmi servera u Lici“ ili friške spike Plenkija i njegove ekipe o „tvornici Hyundaija“ koja eto samo što nije… sigurno bi dobili klikove da smo služili kao platforma za Librićeve vanzemaljske spike o flotama električnih aviona….

Ni ja osobno, ni moja redakcija i kolege, nismo savršeni. Mogu blebnuti koješta – bilo zato jer – čak i ja ovako skeptičan – popušim spiku, bilo zato jer ispadnem glup. Mogu možda objaviti i tuđu blesavost jer mi prođe ispod uredničkog radara. Konačno, možda me i potkupe da namjerno napišem nešto – ni tu mogućnost ne odbijam. Legitimno je da čitatelj kod čitanja bilo kojeg mog komentara i stava pomisli i da sam možda i kupljen. Uzgajajte tu sumnju u sebi! Sumnja je uvijek dobrodošla, iako je realistično najčešće neosnovana.

Ipak, neke stvari vam mogu obećati. Kod mene u Mreži ili u drugim medijima i društvenim mrežama za koje pišem NIKAD nećete vidjeti namjerno plasiranu kretenariju o svjetski senzacionalnom startupu, nečem što će završiti na naslovnici Timea, ili biti veće od Atlantica za godinu dana. Nećete vidjeti montažu u kojoj hrvatski startuper stoji kraj Rihanne i Elona Muska, za bolji efekt. Čak i ako me plate da vam plasiram nešto, uradit ću to s minimumom mozga i štovanja istine.

Nije veliko obećanje, ali i to je nešto.

Uključite mozak prije čitanja. Ne vjerujte novinarima. NIKAD ne vjerujte novinarima samo zato što su novinari. Lažljivci i budale iz primjera u ovom tekstu posve su uništili značenje novinarskog posla. U zadnje vrijeme koristim termin influenser, pa mi se smiju. Koristim ga jer radi ljudi o kojima govorim u ovom tekstu ni pod razno ne želim biti novinar.

Uzeo sam influenser kao prvi najbliži pojam, a i zaista je dobar – netko tko ostvaruje ili želi ostvariti utjecaj. Želim ostvariti utjecaj, ali ne glupostima, nego kvalitetom. Pod influenser mislim na ljude koji promisle, napišu, i iza toga stoje. Čak i ako su za to plaćeni od strane oglašavača, znaju što pišu jer jamče svojim ugledom, a ugled je valuta koja u vrijeme društvenih mreža i sharing ekonomije nema protuvrijednost….