Prema mišljenju Porezne uprave, bitcoin je virtualna valuta koja nije novac nego – prenosivi instrument.

Blockonomi, jedan od bezbroj internetskih magazina fokusiranih na tehnologiju blockchain i kriptovalute, na samom je kraju prošle godine, u vrijeme kad se svode računi i formiraju očekivanja za sljedećih 12 mjeseci, objavio da je 2019. – godina regulacije. Lakše je to reći nego konkretizirati. U tom je zaključku mnogo manje jasnih predviđanja nego otvorenih pitanja i neizvjesnosti. S jedne strane, smatra autor članka, regulacija suzbija inovacije, a s druge strane mnogim projektima izostanak regulatorne potvrde oduzima uvjerljivost kakvu zaslužuju. To je tako, načelno.

Specifično, odnos inovacije – regulacija mnogo je lakše razumjeti i opisati uzme li se u obzir dokle su se kriptovalute u deset godina razvile te kako su, s drugim tehnološkim poticajima, globalno utjecale na promjene novca i digitalnih financija. U trokut kriptovalute – inovacije – regulacija uskače mnogo igrača koje se ne smije zanemariti. U prvom ću dijelu članka pokušati vrlo grubo skicirati taj kontekst, a u drugom ću dijelu prikazati porezni dio regulacije, oslanjajući se na znanstveni rad “Oporezivanje bitcoina”, koji je viša asistentica na Pravnom fakultetu u Zagrebu Nevia Čičin-Šain, objavila u Zborniku Pravnog fakulteta u broju 3-4 iz 2017. godine.

Udari

Već u 2018. godini, koja nije bila najsretnija za kriptovalute, barem mjereno njihovom cijenom prema vodećim svjetskim valutama, bila je pojačana aktivnost, kako regulatora, tako i dominantnih svjetskih privatnih, državnih i međunarodnih financijskih institucija. Gotovo da i nije bilo važnije svjetske institucije ili njezina čelnika a da nisu objavili izvješće, analizu ili izjavu o rizicima kriptovaluta, a nerijetko i da je riječ o prijevari, praznini, balonu. Analiza bazelske Banke za međunarodna poravnanja (BIS – Bank of International Settlements) iz sredine 2018. godine, kojom su se kasnije služile i druge financijske institucije sličnog ranga (primjerice, Financial Stability Board, skupine G20 najrazvijenijih zemalja svijeta), u kriptozajednici izazvala je posebnu averziju – da je izraz neupućenosti i interesne pristranosti. Iako je analiza, kad se zanemari prezrivi ton, s visine, samo do bola naglašavala tehnološke i konceptualne nedostatke kojih su svjesni i zagovornici kriptovaluta, ili bi ih trebali biti svjesni.

Zaključak, da su te izjave snažno utjecale na pad cijena, nametao se sam od sebe. S dobrim se razlozima pretpostavlja da su kineska zabrana ICO-projekata (inicijalna dražba tokena) već potkraj 2017. godine i niz zahtjeva koje je pred njih tijekom 2018. godine postavljala američka Security and Exchange Commission (SEC, to bi u Hrvatskoj trebala biti Hanfa) uzrokovali povlačenje novca iz svijeta kriptovaluta i pad cijena. Blockonomi podsjeća kako je i Basis, startup koji je u travnju 2018. objavio da je preko ICO-a skupio 133 milijuna dolara, u koji su se, dakle, polagala ozbiljna očekivanja, potkraj prosinca zatvorio svoja vrata i odlučio isplatiti (!?) ulagače, upravo zato što su pravnici zaključili da ne može ispuniti zahtjeve regulatora. Među investitorima su, navodno, bila zvučna imena Silicon Valleyja – Googleov fond uzajamnih ulaganja (VC), Andreessen Horowitz, itd. Basis je dodatno zanimljiv kao još jedan u nizu pokušaja formiranja tzv. stablecoina, kojim bi se minimizirala snažna volatilnost cijene, jedan od najvećih problema kriptovaluta.

Što kažu MMF i G20

S druge strane, u posljednje vrijeme nije bilo summita G20, najrazvijenijih zemalja svijeta, a da nije ukazao na potencijale tehnologije blockchain i digitalnog novca, nerijetko ističući vitalnost i inovativnost kriptovaluta. Na samom kraju 2018. godine Christine Lagarde, predsjednica Međunarodnog monetarnog fonda, u nekoliko je navrata sasvim eksplicitno centralnim bankarima (koji su uz ministre financija njezini glavni klijenti) poručila kako se “novac mijenja”, i da razmisle o usvajanju digitalnog novca, a odala je priznanje i kriptovalutama: “Čak i kriptovalute kao što su bitcoin, ethereum i ripple natječu se za svoje mjesto u svijetu bez keša, neprestano se inovirajući u nadi da će ponuditi stabilniju vrijednost i brže i jeftinije sravnjivanje (transakcija).” Lagarde se očito oslonila na svježu (neslužbenu, ali javnu) analizu MMF-ovih stručnjaka o razvoju digitalnog novca i kriptovaluta.

Stvari, dakle, nisu crno-bijele. S jedne je strane zaista uvjerljivo da su regulatorni zahtjevi prema kriptovalutama i udari iz dominantnih financijskih institucija utjecali na neslavno kretanje cijene i udjela na financijskim tržištima u 2018. godini. S druge je strane očito da krovne svjetske multilateralne organizacije, koje usmjeravaju politike regulatora, prepoznaju da iz područja kriptovaluta dolaze poticaji prema digitalizaciji novca općenito.

Kaže li se da je 2019. godina regulacije, onda to – uz zaključak da će institucije i dalje atakirati na kriptosvijet i potiskivati ga – može ukazati na još barem dva smjera razvitka: (a) da će se svijet kriptovaluta stabilizirati i ispuniti (modificirane) regulatorne zahtjeve; (b) da će pod utjecajem kripto inovacija ojačati trend digitalizacije službenog novca. U također recentnoj analizi koju je načinio Financial Stability Board (FSB), već spomenuta organizacija najrazvijenijih zemalja (G20) koja prati prijetnje financijskoj stabilnosti u svijetu, iznosi se zaključak da dosad uočene slabosti kriptovaluta mogu odvratiti od korištenja potencijala koji su otvoreni njihovim i razvitkom pripadne tehnologije (blockchain).

Prema tome, nije sav problem u ataku moćnika i institucija koje nadziru službene valute. FSB očekuje da se zagovornici i kreatori kriptovaluta suoče s vlastitim slabostima, inače će zaostati i njihov i razvitak digitalnih financija. Slabosti nisu samo tehnološke (primjerice, niska propusnost transakcija u jedinici vremena). Kriptosvijet već je neko vrijeme predmet poštenih znanstvenih i stručnih analiza. Polovicom 2018. godine znanstvenici sa Sveučilišta Texas u Austinu uvjerljivo su pokazali da je nedavni eksplozivni rast cijena (i njihov neizbježni strmoglavi pad) posljedica manipulacije. Poplava neuvjerljivih i lažnih ICO-a i piramidalne sheme prijete zagušenjem kriptosvijeta. Nekim entuzijastima kriptovaluta takvi zaključci vjerojatno nisu bliski. Drugi stvari gledaju realistično, u regulaciji vide potencijale.

Utjecaj na transformaciju financija

Inovacije nerijetko poteknu s margine, mimo glavnog toka, koji ih s vremenom preuzme tako da i sam sebe više ili manje transformira. U analizi MMF-ovih stručnjaka zaključuje se da je sve manja upotreba keša među novim generacijama, izazvana digitalizacijom svakidašnjeg života, otvorila priliku privatnom novcu (uz ostale oblike i kriptovalutama). Gotovo sve najveće digitalne kompanije već su eksperimentirale, ne samo s ulaskom na tržište platnog prometa (Google Pay, Apple Pay, PayPay), kojim su stoljećima suvereno vladale banke, nego i s kreditiranjem (primjerice, Amazon) i lansiranjem svog novca (primjerice, Microsoft Points). I Facebook je svojedobno pokušao s privatnom valutom (Facebook Credits) i odustao. Nedavno je, međutim, opet objavljeno da se planira koristiti kriptovalutom (stablecoin vezan za dolar) radi transfera novca kroz WhatsApp.

Lagarde i MMF-ovi stručnjaci pozvali su ustvari centralne bankare da na to reagiraju te razmotre prednosti i rizike lansiranja svojeg digitalnog novca (Central Bank Digital Currency), drukčijeg, ne samo od kriptovaluta, nego i od trenutačno prevladavajućeg bankovnog novca. Petnaestak centralnih banaka razmatralo je, ili još razmatra, tu mogućnost. Među njima su Australija, Brazil, Urugvaj, Danska, Norveška, Švedska, Kanada, Ujedinjeno Kraljevstvo, Izrael, Filipini i – Kina (Europska centralna banka odbacila je ideju). Ovdje možda nije loše podsjetiti na to da je jedna od zadaća centralnih banaka upravo održavanje stabilnosti (kupovne moći) valute koju emitiraju i nadziru, upravo ono čemu su usmjereni projekti kao što su Basis i sl. Samo se tržište u tome nije pokazalo dovoljno uspješnim. Centralne su banke i nastale kao vrsta rješenja za problem rizika i nestabilnosti. Sve u svemu, nasuprot dojmu o barijerama, regulacija bi mogla biti poticaj uspostavi povjerenja i razvoju kriptovaluta.

Novac i kriptonovac

Ali, kakva regulacija, regulacija čega? I kakva vrsta regulacije? Koliko digitalizacija novca, toliko je široko područje i regulacija digitalnog novca. Samo u segmentu kriptovaluta regulirati se mogu ICO-i i burze (mjenjačnice) kriptovaluta, a predmet regulacije mogu biti minimalni tehnološki uvjeti za registraciju te zaštita korisnika. Regulacijom se može pokušati uspostaviti stabilnost tržišta (to rade i centralne banke), spriječiti pranje novca i minimizirati financiranje ilegalnih aktivnosti (terorizma). Konceptualna su pitanja regulira li se novčano poslovanje, promet uslugama (ili robom) ili poslovanje financijskim instrumentima. Sva ta pitanja, a na koja odgovor tek treba naći, imaju itekakva utjecaja prilikom pokušaja regulacije (kao što će se vidjeti malo poslije već pri prikazu oporezivanja).

Uz većinu naprijed spomenutih izvješća državnih i multilateralnih financijskih i regulatornih institucija, nerijetko ide i taksonomija, kakav-takav popis pojmova kojima se nastoji razjasniti ionako kompliciran svijet financija, a koji su digitalizacija novca i kriptovalute dodatno zakomplicirali (na slici pokušaj BIS-a iz 2017. godine da uvede kakav-takav red). Pri pokušaju razjašnjavanja od slabe je pomoći razlika državno – privatno, za kojom se (pogrešno) instinktivno prvom poseže.

Centralne banke inicijalno su bile privatne organizacije privatnih banaka, a neke su to i ostale. Privatni novac jednako su kriptovalute (btc, eth…), kao i spomenuti Facebook Credits, koji su međusobno organizacijski i funkcionalno vrlo različiti. Državni novac obično se smatra fiat novcem, onim koji je nametnut da se računa po svojoj nominalnoj vrijednosti (face value). No, tko želi, može relativizirati i oznaku “fiat”, jer su objektivno, a što neki autori i ističu, kriptovalute više “fiat” nego službeni novac.

K tome, da i nema kriptovaluta – kada bi nekim čudom iščeznule, odnosno utopile se u vrtlozima etabliranih institucija, što se s obzirom na sve snažniju dinamiku financija u digitalnom dobu očito neće dogoditi – digitalizacija službenih valuta ne bi bila bitno jednostavnija. Na kraju spomenutog MMF-ovog materijala, u kojem se razmatra mogućnost da građani otvore svoj račun direktno kod centralne banke i s njega obavljaju transakcije, tek se postavlja pitanje, a ne daje nikakav ni nacrt odgovora, kakav bi to efekt imalo na komercijalne banke i njihove operacije, koje su ionako na udaru organizacija koje im pokušavaju uzeti platni promet, organizacija koje nude direktno kreditiranje, da spomenemo samo te prijetnje.

MMF-ovi stručnjaci razmatraju mogućnost centralnobankarskog digitalnog novca otvaranjem računa i emisijom tokena. No razlika između tokena (bona), coina (kovanice) i accounta (računa) u digitalnom svijetu izgleda gotovo spekulativna. Neki stručnjaci bitcoin smatraju tokenom. Tvorci Ethereum mreže inicijalno su, vjerojatno da se izmaknu komplikacijama s regulatorima, odbijali da je njihova valuta eth – novac.

Porezna regulacija digitalnog novca

Članak Nevije Čičin-Šain “Oporezivanje bitcoina” neizbježno se susreće sa svim tim pitanjima. Autorica je analizirala oporezivanje bitcoina prema hrvatskim propisima i, radi komparacije, ugrubo prikazala porezni tretman kriptovaluta u drugim zemljama, kako izvan, tako i unutar Europske unije. Posebnu pozornost posvećuje australskim propisima, zatim propisima u Sjedinjenim Državama i Singapuru, Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Austriji i – razumljivo – Sloveniji. Vrlo je pažljivo prikazana i odluka Suda Europske unije u slučaju Hedqvist.

Na početku Čičin-Šain razlikuje “virtualni novac”, čiji je bitcoin “najpoznatiji predstavnik”, od elektroničkog novca, koji je “digitalna reprezentacija fiat valute, koja služi elektroničkom prijenosu vrijednosti izražene u fiat valuti”. Od nekog se okvira mora krenuti. Ipak se, već na početku članka, analizira koliko bitcoin ispunjava osnovne funkcije novca, da bude mjera vrijednosti, sredstvo razmjene i služi za pohranu vrijednosti. Čičin-Šain zaključuje da te funkcije bitcoin više-manje može ispunjavati (druga je stvar koliko ih ispunjava). S druge strane, bitcoin može u porezne svrhe biti tretiran i “kao dobro (asset)”. U Sjedinjenim Državama bitcoin se “za potrebe oporezivanja smatra imovinom (property), točnije kapitalnim dobrom (capital asset). To je određeno mišljenjem porezne službe SAD-a, Internal Revenue Service”, piše Čičin-Šain.

Prema mišljenju australske porezne uprave (ATO) bitcoin je “sredstvo razmjene”, ali se “poslovanje bitcoinima prema svojoj pravnoj prirodi ne razlikuje od poslova razmjene stvari (barter)”. Singapurska je vlada definirala virtualne valute kao “oblike pohrane vrijednosti”, a “transakcije bitcoinom smatraju se uslugama”.

U Njemačkoj je bitcoin – novac: “Ministarstvo financija SR Njemačke (smatra) bitcoin… jedinicom za mjerenje… koja se približava konceptu privatnog novca”. U Austriji je Ministarstvo financija zaključilo da je bitcoin financijski instrument, a Ministarstvo gospodarstva kako je valuta, sredstvo plaćanja te kako “nije dobro jer mu nedostaje druga, vlastita namjena”. Ipak, za porezne svrhe relevantno je Ministarstvo financija. “Slovenija je odredila da bitcoin nije novčano sredstvo… niti se smatra financijskim instrumentom.” Prema mišljenju britanske porezne službe, “kriptovalute imaju jedinstven identitet”. Nizozemsko ministarstvo financija “navodi kako se bitcoin ne može smatrati pravnim sredstvom plaćanja… ni kao elektronički novac, ni kao financijski proizvod”. Norveška, Finska, Estonija: “bitcoin nije ni elektronički novac ni vrijednosni papir, nego dobro”.

Slučaj Hedqvist

Odgovor na pitanje što je bitcoin, novac, vrijednosnica, imovina, dobro, važan je da bi se pokušalo odrediti koji bi se porezni zakon primijenio i kako. Načelno, postoje neizravni porezi (PDV, porez na promet) i izravni porezi (porez na dohodak, porez na dobit). Pitanje je, primjerice, plaća li se PDV kad se trguje bitcoinom, odnosno tretira li se on kao novac, kao financijski instrument ili kao roba (odnosno usluga). Tako se, kad je riječ o PDV-u, porezni tretman bitcoina u Australiji promijenio, i od sredine 2017. godine on se smatra novcem, kako pod utjecajem vrlo aktivne australske tehnološke zajednice, tako i zbog nastojanja vlade da Australiju “pozicionira kao globalni centar za financijsku tehnologiju”.

Čičin-Šain prikazuje i oporezivanje transakcija bitcoinom u SAD-u i Singapuru, koje ovdje preskačemo kako bismo pozornost posvetili slučaju Hedqvist, u kojem se o ovoj temi opredijelio Sud Europske unije, a što je onda obvezujuće i za zemlje članice EU.

U slučaju Hedqvist riječ je o švedskoj tvrtki koja je osnovala internetsku stranicu preko koje se kupuju i prodaju bitcoini (za švedske krune), a dobit se ostvaruje od razlike u cijeni. Na prvi pogled – bitcoin je tu roba kao i svaka druga, pa se na kupnju plaća, a na prodaju obračunava porez na dodanu vrijednost. Ako je bitcoin novac, onda je to – mjenjačnica. Vlasnik tvrtke zatražio je mišljenje švedske Komisije za poreznopravna pitanja, koja je “zaključila da će porezni obveznik nuditi uslugu zamjene valuta uz naknadu”, iz čega slijedi da se porez na dodanu vrijednost – ne plaća. Švedska porezna uprava protiv te je odluke podnijela tužbu Vrhovnom upravnom sudu koji se obratio Sudu Europske unije.

Europski sud je zaključio da se u ovom poslu prije svega radi o “davanju usluge”, što znači da bi se na kupoprodaju bitcoina primjenjivao porez na dodanu vrijednost. Iz oporezivanja PDV-om, međutim, uz ostale iznimke, prema odgovarajućoj europskoj Direktivi iz 2006. godine, izuzeta je kupoprodaja valute (novca) kao zakonskog sredstva plaćanja. Sud je, dakle, odlučio da je bitcoin valuta, ali nije “zakonsko sredstvo plaćanja” ni u jednoj zemlji na svijetu.

Europska Direktiva koju je Sud slijedio donesena je, dakle, kad bitcoin nije još niti postojao. Utoliko je donekle razumljivo da je Sud uzeo u obzir promjenu okolnosti i odlučio, ne samo da je bitcoin novac, nego da se na njegovu kupoprodaju ne obračunava porez na dodanu vrijednost, iako nije zakonsko sredstvo plaćanja ni u jednoj zemlji na svijetu.

Nije novac nego – prenosivi instrument

Porezna uprava Republike Hrvatske (PURH) također je odlučila da se na kupoprodaju bitcoina ne obračunava PDV, no – pozivajući se na mišljenje Hrvatske narodne banke – poslužila se drukčijim argumentacijskim slijedom nego Europski sud. Prije svega, PURH ističe da prema HNB-ovom mišljenju, bitcoin nije novac, ni domaći ni strani, ni po jednom relevantnom propisu. Također se ističe da ga različite europske zemlje različito tretiraju, neke kao proizvod, neke kao imovinu, neke kao financijski instrument. I, Porezna uprava se odlučila: bitcoin će smatrati “prenosivim instrumentom”: “U skladu s navedenim, mišljenja smo da se za potrebe oporezivanja PDV-om bitcoin može smatrati prenosivim instrumentom u smislu članka 40. stavka 1. točke d) Zakona o PDV-u te da se oslobođenje od plaćanja PDV-a iz toga članka može primijeniti na transakcije, uključujući posredovanje u vezi s virtualnim valutama kao što je bitcoin.” Tako je bitcoin u Hrvatskoj virtualna valuta, nije novac, ali je kupoprodaja valute koja nije novac oslobođena plaćanja poreza na dodanu vrijednost.

Izravni porezi, na imovinu, dohodak i dobit

Čičin-Šain ističe kako je odluka Porezne uprave donesena prije odluke Europskog suda, koja je za Hrvatsku obvezujuća, da se objema odlukama transakcije bitcoinom oslobađaju oporezivanja PDV-om, premda Europski sud bitcoin smatra novcem, a hrvatska Porezna uprava “prenosivim instrumentom”. Odluka Europskog suda iz više razloga, smatra autorica, nije odlučujuća za oporezivanje poslovanja bitcoinom (i uopće kriptovalutama) izravnim porezima, na prihode od imovine, dohodak i dobit (vidi okvir). U drugim zemljama dohodak od kriptovaluta u poreznom se smislu tretira, bilo kao dohodak od kapitalne imovine, investicijske ili spekulativne, ovisno o tome je li držana kraće ili dulje vrijeme (najčešće preko godinu dana), pri čemu se bitcoini tretiraju, bilo kao strana valuta, ili kao dionice.

U ovom je članku iznesen uvodni kontekst u kojem se najavljuje 2019. godina kao godina regulacije u području digitalnog novca, posebno kriptovaluta.

Na temelju tog, uvodnog okvira, u grubim su crtama prikazani problemi porezne regulacije. Regulacija, dakako, obuhvaća i vrijednosnice koje se temelje na kriptovalutama (ICO), zaštitu korisnika digitalnih burzi, adresiranje odgovornosti za hakiranje, regulatorno suzbijanje (ograničavanje) manipulacije cijenama, pranja novca, financiranja ilegalnih aktivnosti, a posebno nastojanje kriptozajednice da stabilizira cijenu kriptovaluta (stablecoin), što je inače posao centralnih banaka. Pokazano je da su najznačajnije međunarodne financijske institucije prepoznale poticaje koji dolaze iz područja kriptovaluta, i reagiraju na njih tako da je pitanje koliko će se područje digitalnog novca u neposrednoj budućnosti moći smisleno sistematizirati. Što god da se dogodi (učini) s kriptovalutama, promijenit će se centralno i komercijalno bankarstvo, platni promet, kreditiranje, poslovanje vrijednosnim papirima. Tehnološke promjene pod utjecajem njihova eksperimentiranja toliko su uhvatile maha u području “službenih” financija da one nikad više neće izgledati onako kako se još uvijek uči na sveučilištima.

Bitcoin nije imovina!

Može li neko hrvatsko poduzeće isplatiti zaposlenika u bitcoinima?

Kad je devedesetih godina prošlog stoljeća izbila afera u kojoj se otkrilo da je tadašnji predsjednik RH Franjo Tuđman zatajio štednju od nekoliko stotina tisuća njemačkih maraka, koju je bio dužan navesti u imovinskoj kartici, Smiljko Sokol, predsjednik Ustavnog suda, dao je izjavu da “Novac nije imovina!”, prema kojoj je ostao zapamćen čak i na hrvatskoj Wikipediji. Kako, međutim, proistječe iz analize oporezivanja dobitaka od bitcoina i uopće kriptovaluta, hrvatskim zakonima o izravnim porezima (na dohodak i dobit) – bitcoin također nije imovina!

Sve detalje analize koju je provela Nevia Čičin-Šain s Pravnog fakulteta u Zagrebu ovdje ne možemo prikazati. Za početak, a kao kuriozitet, možemo spomenuti da se stjecanje bitcoina rudarenjem u ekstremnom slučaju može razmatrati kao dohodak od igara na sreću, i tako i oporezovati. Važnije je, međutim, da u hrvatskom zakonodavstvu postoji plaća u gotovini i u naravi. To treba uzeti u obzir kad se postavlja pitanje može li neko hrvatsko poduzeće isplatiti zaposlenika u bitcoinima (kao što nerijetko znaju, i znali su zaposlenicima davati bonove trgovačkih kuća) te u kojim se slučajevima taj dohodak oporezuje, a u kojim se ne oporezuje.

Da skratimo priču, Nevia Čičin-Šain ustvrdila je da Porezna uprava Republike Hrvatske dopušta isplatu u bitcoinima “mirovine ili sezonskog rada (poput sezonskih poslova u poljoprivredi, branja i skupljanja plodova i bilja, poslova prodaje poljoprivrednih proizvoda, šumskih proizvoda i slično), ali ne i plaće”. Drugim riječima, nekome redovno zaposlenom u IT tvrtki nije moguće isplatiti zaradu u bitcoinima, ali je kriptovalutom moguće platiti prodavača na štandu na tržnici. “Postavlja se pitanje zbog čega PURH ne bi smatrao isplate bitcoinima fizičkim osobama koje su u radnom odnosu kod društva koje te isplate vrši – isplatama u naravi”. Slovenska porezna uprava smatra isplate plaće u bitcoinima isplatama u naravi koje se, sukladno tome, trebaju oporezovati porezom na dohodak od nesamostalnog rada (kod poslodavca). Slično je i u SAD-u i Australiji, kaže Čičin-Šain.

Što je, međutim, s prije spomenutim bitcoinom kao dohotkom od imovine? Neke zemlje bitcoin smatraju imovinom (property ili asset). Prema hrvatskom zakonu, dohotkom od imovine smatraju se primici po osnovi najamnine, zakupnine, iznajmljivanja stanova, soba, kreveta, od autorskih prava, prava industrijskog vlasništva itd. Bitcoin ne ulazi ni u jednu kategoriju dohodaka od imovine, te se utoliko može zaključiti ono što je istaknuto u naslovu, da bitcoin – nije imovina! “Osim ako se Zakon ne promijeni, ili PURH ne izda posebno mišljenje, na temelju kojega bi se dohodak od prodaje bitcoina smatrao imovinom ili imovinskim pravom, sukladno sadašnjem zakonskom tekstu, bitcoin se ne može smatrati imovinom ili imovinskim pravom”, piše Nevia Čičin-Šain.

Iako kriptovalute, dakle, nisu ni novac ni imovina, niti se isplate smatraju isplatama u naravi (ali bi mogle biti gotovina), stvar za poreznu regulaciju ipak nije izgubljena. Primici po osnovi bitcoina mogu se smatrati dohocima od kapitala (kao dohoci od dionica, kapitalna dobit).

Čičin-Šain upozorava, međutim, na moguće probleme tog solomunskog rješenja, a oni proistječu prije svega iz visoke volatilnosti tržišta kriptovaluta i obaveze uplate predujma poreza na dohodak od kapitala te obračuna dobitaka i gubitaka u striktnom razdoblju. Unatoč svemu, autorica članka zaključuje da u hrvatskom poreznom zakonodavstvu, ako se pravilno primijeni, postoje mogućnosti da se poslovanje bitcoinom i drugim kriptovalutama suvislo oporezuje.

Nova nada – stablecoin!

Vrijednost novca, njegova kupovna moć, ne može biti stabilna a da se time ne upravlja. Je li centralno bankarstvo sudbina i kriptovaluta?

Uz tehničke teškoće, kriptozajednica svjesna je činjenice da je glavni problem virtualnih valuta njihova vrlo visoka volatilnost. Utoliko se već duže vrijeme pokušavaju lansirati razne varijante takozvanih stablecoina i analognih stabilizatora. Ti su pokušaji, zasad, proturječni te i sami pokazuju da ni njihovi kreatori nisu baš najsigurniji kakav bi ustvari novac htjeli, ili imaju neke druge namjere. Potvrđuje to jedan od najpoznatijih stablecoina – tether, koji je sam manipulacijom informacijama prouzročio nestabilnost bitcoina. Razmjerno je solidno dokazivo da su uzroci nestabilnosti upravo svi mogući oblici manipulacije informacijama te druge ranjivosti koje izazivaju neizvjesnost. Osim toga, ako je stvar u tome da se stablecoin veže za neku “čvrstu” valutu, kao što se tether reklamirao da je vezan za dolar, u čemu je onda monetarni smisao kriptovalute?

 Novac je u svojoj povijesti već prolazio kroz slične probleme. Niall Ferguson, povjesničar financija, u knjizi “Uspon novca” (Ljevak, 2009) navodi pokretanje Amsterdamsche Wisselbank (Amsterdamske mjenjačke banke) 1609. godine kao zametak centralnog bankarstva. Ideja je bila da se mjenjačkim poslovima stabiliziraju vrijednosti bezbrojnih domaćih i inozemnih novčića koji su bili u optjecaju. Certifikati (čekovi) Wisselbank bili su ono što bi se danas zvalo stablecoin. Wisselbank je ipak više bila mjenjačnica nego banka, jer su svi certifikati bili praktički sto posto pokriveni kovanicama – polozima. Utoliko nije mogla biti ni centralna banka u današnjem smislu riječi. Centralno se bankarstvo, odnosno stabilizacija novca, razvilo kao rješenje za probleme bankarstva s multiplikativnim efektom.

Kriptozajednica pomalo dolazi do zaključka da se i kriptovalute umnažaju iznad ritma zadanog algoritmom. Logično je zaključiti da se količina neke kriptovalute (btc, eth…) u optjecaju povećala kad neki startup lansira svoj projekt i preko ICO-a prikupi određenu svotu te kriptovalute, zamijeni je za dolare (da može plaćati račune za struju), a njegovim investitorima ostane transferabilni certifikat o ulogu (token) nominiran u toj kriptovaluti. To je, naravno, samo na drugi način, problem određivanja i kontrole novčane mase i kod dosadašnjeg bankovnog novca, no kriptovalute su – radi stjecanja kredibiliteta – obećavale nepromjenjivu, zadanu, kontrolu emisije, koju u svijetu novca ni tehnologija nije u stanju zaustaviti (da se o forkovima i ne govori). Kreatori stablecoina, slijedom ove analogije s centralnim bankarstvom, morali bi kontrolirati i emisiju izvedenica osnovne kriptovalute, preko ICO-a i sl., i ne samo što se tiče količine, nego i u pogledu kvalitete projekata. Zar nije na nedavni eksplozivni rast i strmoglavi pad cijena kriptovaluta utjecala i poplava neuvjerljivih i lažnih ICO-a, uz manipulacije cijenama i Ponzi sheme?

Prema dosadašnjem iskustvu, vrijednost novca, njegova kupovna moć, ne može biti stabilna a da se time ne upravlja. Opasnost je, naravno, u centralnom upravljanju nasuprot decentraliziranom, čime bi se narušila inicijalna privlačnost kriptovaluta kojima ne upravlja nijedan centar moći. No zapravo, već kratki povijesni razvitak kriptovaluta pokazao je da one nisu sasvim otporne na koncentraciju. S jedne je strane vidljiva koncentracija “tehnološke moći” u sve užim skupinama kreatora. S druge je strane koncentracija imovinske moći – među posjedovateljima svih kriptovaluta ekstremna je nejednakost. To utječe na njihovu stabilnost, ali i na likvidnost. Pitanje je može li stablecoin izbjeći koncentraciju moći.