Odbor za unutarnje tržište i zaštitu potrošača Europskog parlamenta odobrio je Direktivu o digitalnom sadržaju (Digital Content Directive DCD) koja je privremeno dogovorena s Vijećem Europe, 20. veljače 2019. godine. Kompromis osigurava usklađenost DCD-a i Direktive o prodaji robe u klasičnom trgovini te osigurava koherentan i jasan pravni okvir o trgovini digitalnim sadržajima.

Opće odredbe

Glavna obveza trgovca je dostaviti digitalni sadržaj bez nepotrebnog odgađanja nakon sklapanja ugovora, tako što će ga učiniti dostupnim potrošaču. Digitalni sadržaj mora zadovoljavati subjektivne kriterije sukladnosti i odgovarati opisu, količini, kvaliteti, trajanju, verziji, funkcionalnosti, kompatibilnosti, interoperabilnosti, značajkama izvedbe (pristupačnost, kontinuitet i sigurnost), kako to zahtijeva ugovor, ili biti prikladan za bilo koju posebnu svrhu za koju je potrošači zahtijevaju, i koja je dogovorena s trgovcem. Nadalje, mora se isporučivati ​​sa svim dodatnim priborom, uputama, korisničkom pomoći i ažuriranjima, kako je ugovoreno.

Također, mora ispunjavati objektivne kriterije, koji zahtijevaju da bude prikladan za svrhe za koje se normalno koristi digitalni sadržaj ili usluge istog tipa, te da korisnik dobije značajke, performanse, sigurnost, dodatke i upute za proizvod ili uslugu. Usto, trgovci moraju obavijestiti potrošače i dostaviti im ažuriranja koja su potrebna za održavanje usklađenosti i sigurnosti tijekom trajanja ugovora. Ako drugačije nije dogovoreno, mora se dostaviti najnovija verzija digitalnog sadržaja ili usluge prilikom sklapanja ugovora. Međutim, za dugoročne ugovore, trgovac može mijenjati digitalni sadržaj, pod određenim uvjetima.

Direktiva bi trebala osigurati visoku razinu zaštite i pravnu sigurnost za europske potrošače, osobito pri prekograničnoj kupnji u EU, kao i pružanje podrške trgovcima, posebno malim i srednjim poduzećima, za prodaju na cijelom tržištu EU.

Trgovac je odgovoran za neuspjeh u isporuci digitalnog sadržaja ili usluge, i za bilo kakvu nesukladnost. Osim toga, trgovac je odgovoran za svaku neusklađenost koja se dogodi u razdoblju od najmanje dvije godine od trenutka isporuke, i barem za vrijeme trajanja ugovora. Međutim, državama članicama dopušteno je uvođenje ili održavanje dužeg razdoblja. Naposljetku, teret dokazivanja sukladnosti u vrijeme isporuke je na trgovcu, za svaku neusklađenost koja se očituje u roku od jedne godine od trenutka isporuke digitalnog sadržaja ili usluge.

Ako trgovac nije dostavio digitalni sadržaj ili uslugu, potrošač će trgovcu omogućiti drugu priliku. Ako trgovac ponovno ne uspije, potrošač može raskinuti ugovor. U slučaju neusklađenosti, potrošač ima pravo ili na popravak digitalnog sadržaja ili na srazmjerno smanjenje cijene ili raskid ugovora. Prvo se primjenjuje na sve slučajeve, osim kada je popravak nemoguć ili bi trgovcu nanijeli nerazmjerne troškove. Osim toga, popravak se mora obaviti u razumnom roku i mora biti besplatan i sa što manje štete za kupca. To se odnosi na slučajeve u kojima je popravak nemoguć ili neproporcionalan, trgovac nije uspio ili je odbio popraviti, ili priroda nesukladnosti opravdava smanjenje ili ukidanje cijene. Naknada se mora izvršiti bez nepotrebnog odgađanja, i najkasnije u roku od 14 dana od dana obavijesti o otkazu.

Konkretno, u Direktivi se navode jedinstvena pravila za cijelu Uniju o sukladnosti digitalnog sadržaja ili usluga, pravnim lijekovima za neusklađenost ili neuspjeh u isporuci i načinu njihova korištenja te za izmjenu dugoročnog digitalnog sadržaja ili usluga. Države članice moraju provoditi direktivu u roku od dvije godine od njezina stupanja na snagu, i primjenjivati ​​je u roku od šest mjeseci nakon provedbe.

Primjena Direktive

Direktiva ustvari pokriva B2C ugovore za opskrbu digitalnim sadržajem ili digitalnim uslugama. To uključuje podatke proizvedene i isporučene potrošačima u digitalnom obliku (primjerice, glazba), usluge koje korisnicima omogućuju stvaranje, obradu, pohranjivanje ili pristup podacima u digitalnom obliku (primjerice, pohrana u cloudu), usluge za razmjenu podataka (primjerice, Facebook) i bilo koji trajni medij koji se koristi isključivo kao prijevoznik (primjerice, DVD).

Materijalna dobra s digitalnim elementima (primjerice, pametni hladnjaci) izvan su okvira Direktive i regulirana su novom regulativom o online i offline prodaji robe.

DCD obuhvaća svu isporuku digitalnog sadržaja za koju potrošač plaća cijenu, što znači novac ili virtualnu valutu, ili daje svoje osobne podatke trgovcu, osim ako trgovac te podatke obrađuje samo za izvršenje ugovora, ili poštivati ​​zakonske obveze.

Također, i interpersonalne komunikacijske usluge (Over the Top OTT) podliježu DCD-u. Direktiva se ne odnosi na usluge elektroničke komunikacije, razmjenu digitalnih sadržaja u zdravstvu, financijskim uslugama, usluge igara na sreću, nedigitalne usluge, kao i na besplatni open source softver.

Cilj Direktive je što više uskladiti pravila ugovora za opskrbu digitalnim sadržajima u cijelom EU, no u nekim područjima regulacije državama članicama bit će dopušteno zadržati ili uvesti svoje odredbe, kao što je, primjerice, duže razdoblje zakonskog jamstva. Države članice također moći će regulirati opće aspekte ugovornog prava, kao što su formiranje, valjanost, ništavost i raskid ugovora u onoj mjeri u kojoj nisu uređeni Direktivom, ili pravo na naknadu štete. Sve te pojedinačne nacionalne nadopune regulative neće fragmentirati tržište digitalnih sadržaja u EU. (G. K.)

NAPOMENA: Ovaj tekst je izvorno objavljen u časopisu Mreža.