Bolest bez boli, bol bez rane, rana bez noža: kad

Rijetko interesantan i pomno napisan članak, o između ostalog, važnosti mentalnog zdravlja kod nas i ljudi u našoj okolici.

BTW, moj ćale, također doktor, rekao mi je jednom prilikom kad sam se plašio za lupanje srca:
"Napravi 10 sklekova, pa ćeš otkloniti sumnju. Ili ćeš je potvrditi".

Je, reci to psihičkim bolesnicima. 

Svima je preporučljivo, samo je pitanje koliko kome pomaže.

Ozbiljni psihički bolesnici imaju jako malo koristi od šetnje (i ne samo šetnje, boravak u prirodi itd.), šetnja pomaže kod stresa, anksioznosti, depresije, usporava Alzheimer, ali da je u ozbiljnim situacijama neka stvarno djelotvorna metoda i nije baš.

Postoji i druga strana priče: kad liječnik ne prepozna bolest iza simptoma. Tako je mene moja doktorica htjela poslati psihijatru kad sam joj opisao epileptične napadaje od lijeka koji sam dobio protiv embolije (tada niti ja nisam znao da su to bili epileptični napadaji - mislio sam da je ili ugrušak zapeo ili je pukla neka žilica u mozgu, i panično sam tražio da me se hospitalizira). Kasnije sam na stranicama Mayo klinike i Pub.med pronašao da je otkriveno da jedna komponenta dotičnog lijeka može izazvati padavicu, što naravno nije navedeno na listiću s nuspojavama. Kasnije mi je i neurolog potvrdio po MR-skenu da su mi moždane arterije rasturene (pretpostavljam od istog lijeka, što je i taj neurolog prešutio ili jednostavno ne zna jer u vrijeme njegovog školovanja to nije bilo poznato, a na edukaciju u Rovinj se ide da se pocrni i pacijentima kasnije dila dati lijek sponzora edukacije). Liječnici također gadno griješe, ali teško da ćemo kad čuti da priznaju greške. O farmaceutskoj industriji koja se vansudski nagođuje za milijunske odštete i ne objavljuje 50% rezultata vlastitih istraživanja da i ne pričamo.

PzKpfw-a.

Reći "Ne budite žrtve i ne glumite žrtve. Trgnite se i budi junaci. Bavite se sportom." je jako podcjenjivanje problema i pojednostavljivanje jako kompleksnih problema.

Kao pacijent koji je dvije godine vodio bitku da dobije odgovarajući lijek za svoju bolest, a potom još nekoliko godina čekao na pravu dijagnozu, stekao sam dojam da liječnici često rade po automatizmu. Ako nalazi ne odgovaraju doslovno onome što piše u medicinskim udžbenicima, skloni su ih proglasiti urednima, iako su postojala manja odstupanja. Godinama su moji nalazi pokazivali blagu upalu, ali simptomi koje sam osjećao bili su izuzetno teški. Unatoč tome, stalno su mi ponavljali da sam zdrav, što je bilo frustrirajuće i zbunjujuće.

Sve se promijenilo kada sam napokon naišao na liječnika koji mi je povjerovao i odlučio pokušati s klasičnom terapijom za moju bolest. Nakon što sam započeo terapiju, simptomi su se povukli i napokon sam mogao ponovno normalno živjeti. Pokušavao sam nekoliko puta smanjiti ili potpuno prestati uzimati lijek, ali bi se bolest uvijek vraćala.

Danas mi liječnik kaže da je upravo pozitivna reakcija na terapiju dokaz da bolest postoji, što potvrđuju i nalazi – iako nisu savršeno "čisti" kao što bi to neki liječnici očekivali. Nažalost, mnogi od njih ne slušaju pacijenta, već se drže šablona i rade gotovo robotski, što može dovesti do propuštanja prave dijagnoze i odgovarajuće terapije.