Iako nemaju demokratski legitimitet, a nisu ni smjenjive, tehnološke kompanije preuzele su tradicionalnu ulogu politike – organizaciju zajedničkog života

Piše: Željko Ivanković

Trumpovo obraćanje “tech leaderima”

Tek mjesec dana nakon što je pobijedio na američkim predsjedničkim izborima, Donald Trump sastao se s čelnicima najvećih američkih tehnoloških kompanija. Donedavno, prilika da se prvi sastanu s izabranim predsjednikom redovito je pripadala predstavnicima druge industrije – financijske. Ni energetske ni automobilske kompanije, koje su svojedobno žarile i palile ekonomskom politikom Sjedinjenih Država, nisu imale čast kakva je ovaj put pripala čelnicima ICT sektora. Na sastanku su bili Eric Schmidt i Larry Page iz Googlea, Tim Cook iz Applea, Satya Nadella i Brad Smith iz Microsofta, Jeff Bezos iz Amazona (kojeg je “oduševilo”, piše TechCrunch, “da će Trumpova administracija biti administracija inovacija”), Safra Catz iz Oraclea, Chuck Robbins iz Cisca, Sheryl Sandberg iz Facebooka, Ginni Rometty iz IBM-a te CEO Palantira Alex Karp. Odmah uz Trumpa sjedio je investitor Peter Thiel. Poziv Twitteru, Trumpovoj omiljenoj platformi, navodno je izostao zbog niske tržišne kapitalizacije.

Sastanak je imao predigru. Prije sastanka Trump je svojim tehnološkim savjetnicima imenovao, među ostalima, Elona Muska, iz Tesle, i Travisa Kalanicka, iz Ubera. Tijekom kampanje Trump je napadao tehnološke kompanije da su dislocirale proizvodnju izvan Sjedinjenih Država, a iz njegova kampa tvrdili su da Facebook i Google favoriziraju Hillary Clinton. Tu je izbilo pitanje selekcioniranja vijesti na ta dva servisa, koji su naizgled neutralni. Naličje je te problem lažnih informacija koje Facebook i Google nediskriminatorno šire. Njime je završena kampanja. Ostavljeno je da bude riješen poslije.

Suradnja

Odmah nakon izbora iz IBM-a je izabranom predsjedniku poslano pismo u kojem mu je ponuđena suradnja. To je pismo izazvalo žestoke reakcije. Elizabeth Wood, zadužena za strategiju, podnijela je ostavku na poziciju jer je suradnja ponuđena čovjeku koji je tijekom kampanje vrijeđao niz socijalnih grupa čiji pripadnici značajno sudjeluju među zaposlenima u IBM-u, imigrante, žene, manjine…

Luciano Floridi tvrdi da su tehnološke kompanije preuzele tradicionalni informacijski monopol nacionalnih država

Poseban je skandal izbio zbog toga što Trump nije eksplicite negativno odgovorio na pitanje u kampanji o mogućnosti izrade registra američkih građana muslimana, kojim bi se insinuiralo da su muslimani a priori neprijatelji, po rođenju sumnjivi. Magazin The Intercept anketirao je druge tehnološke kompanije o tome bi li sudjelovale u izradi takvog registra. Samo je “nedovoljno kapitalizirani” Twitter izravno odbio sudjelovati u izradi nečeg takvog.

Niz je vodećih zaposlenika IBM-a potpisao peticiju u kojoj su zahtijevali da njihova kompanija u takvome čemu ne sudjeluje, a u javnosti se pojavila tvrdnja (The Intercept) da je IBM “pomagao Hitleru kompjuterizirati holokaust”. U sličnom se raskoraku našao i Tim Cook, koji je odmah nakon proglašenja rezultata napisao pismo zaposlenicima u kojima ih obavještava da će Apple zadržati tolerantan odnos prema pripadnicima svih etničkih zajednica i rasa. Nakon što je otišao na sastanak s Trumpom, morao se zaposlenicima ispričavati zbog nedosljednosti.

Angažman

No i bez ekstremnih slučajeva i sapunskih drama, sastanak je malo koga smio iznenaditi. Tehnološki divovi po mnogo su čemu političke organizacije. Proistječe to sasvim jasno iz činjenice da posljednjih nekoliko izbornih kampanja ovisi vrlo izravno o prikupljanju novca i sljedbenika preko Interneta i društvenih mreža, ali i iz angažmana tehnoloških kompanija i njihovih lidera u izbornoj kampanji. Mediji su te aktivnosti vrlo pomno pratili, a zabilježili su i da su zaposlenici tehnoloških kompanija, nasuprot svojim šefovima, u predizborima masovno podupirali Bernieja Sandersa! Ti su primjeri, međutim, samo površni efekti njihove duboke političke prirode.

Ovdje je drugo posrijedi. Pokušat ću objasniti po čemu je današnja tehnologija – politika. Pritom valja uzeti u obzir definiciju politike kao upravljanje zajedničkim poslovima, odnosno upravljanje poslovima zajednice. To u mnogočemu rade današnja tehnologija i tehnološke kompanije – same, bez izabranih (i neizabranih) političkih tijela. Dovoljno je navesti dvije tradicionalne političke teme koje su do jučer bile u rukama državnih tijela, a danas su sasvim u rukama tehnološkog svijeta. Riječ je o privatnosti i sigurnosti. Ako je tome tako, ako je tehnologija ušla u politički prostor, a jest – tenzije su neizbježne. Odnos tehnološkog i formalnog političkog svijeta sigurno će duže vrijeme prolaziti kroz tipične uspone i padove.

Ekonomija

Ekonomija je vitalna za svaku zajednicu. Za početak, nadam se da će objašnjenje kako tehnologija potiskuje iz organizacije ekonomije financije i državnu administraciju, otvoriti put prema razumijevanju njezine političke prirode. Ljudima, uglavnom, nije bilo sasvim razvidno zašto se političari sastaju s predsjednicima banaka i drugih financijskih organizacija. Te su djelatnosti do jučer imale odlučnu riječ u organizaciji ekonomskog života. U građevinskoj su djelatnosti, primjerice, banke kreditirale tvrtke prilikom kod kupnje zemljišta, procjenjujući autonomno koliko je zemljište vrijedno, u skladu s čime su određivale visinu kredita i jamstva. Zatim su kreditirale tekuće troškove, plaće i materijal. Banke teže tome da novac nikad ne izlazi iz banke. Zato su i vlasnici zemljišta koje građevinske tvrtke kupuju imali račun u banci, pa je kredit išao samo s jednog računa na drugi. Poslije, prilikom financiranja tekućih troškova, i zaposlenici su uglavnom imali račune u istoj banci u kojoj i tvrtka, tako da novac opet ne izlazi iz banke, a ni prilikom kreditiranja kupnje stanova. Banke su ustvari velike poslovne mreže.

Ginni Rometty prva je pisala Trumpu i ponudila suradnju

Danas, tehnološki divovi tendiraju da preuzmu organizaciju poslovnog života, gotovo prema istom modelu. Sigurno još ima razlika, no analogija je jasna. Primjerice, iznajmljivači apartmana na Jadranu u potpunosti ovise o informacijskim mrežama. One spajaju ponudu i potražnju za smještajem, pomoću njih se organizira prijevoz. Broj potrebnih Uberovih vozača na aerodromu može se odrediti prema broju slobodnih apartmana i ispunjenosti zrakoplova koji slijeću. Čak se i ponuda radne snage, sobarica i kuhara, moderira preko mreže, a i opskrba hranom. Big data i Internet of things stvaraju ambijent za potpuniju realizaciju umreženosti. Na sličan način kao ekonomiju, tehnologija organizira zdravstvenu zaštitu, vatrogasnu zaštitu itd.

Taj je razvitak vrlo brzo otvorio politička pitanja. U njemačkoj je poslodavačkoj udruzi, piše Christophe Degryse, analitičar digitalnog svijeta lani postavljeno pitanje jesu li njihova mala i srednja poduzeća samo privjesci i čvorovi na velikim mrežama koje organiziraju američke platforme. Iz usporedbe je, nadam se, jasno kako su tehnološke kompanije od financija preuzele organizaciju poslovne aktivnosti i – adekvatno – partnerstvo s političarima. Iz prikaza je, nadam se, jasno o čemu se radi kad europska povjerenica za zaštitu tržišnog natjecanja Margrethe Vestager, prema kojoj je skrojen glavni lik premijerke u danskoj seriji Borgen, pritišće američke tvrtke zbog – neopravdane tržišne prednosti.

Novac

Stvar ide i dalje. Ne samo da informacijska tehnologija tvori mrežu analognu mrežama koje su prije kreirale financijske institucije, nego lansira i novac za poslovanje na toj mreži, a nastoji potisnuti i državnu administraciju, kojom upravljaju političari, iz njezinih tradicionalnih uloga. Tehnologija Blockchain, koja je poseban poticaj dobila s bitcoinom, vrlo otvoreno ide ujediniti sve potencijalne ekonomske aktivnosti u jedinstvenu mrežu, pri čemu razmjenu facilitiraju autonomne valute, prema prirodi slične bonovima u Konzumu, bilo da je to bitcoin ili eth, ili bilo koja druga inačica. Tako se istiskuju barem transakcijske funkcije financijskih institucija, odnosno njih se uvlači u vlastitu mrežu. Tehnologijom “pametnog ugovora” (smart contract) želi se omogućiti direktno sklapanje ugovora o razmjeni između dviju strana, a kojem je jamac samo mreža, u kojem bi poslu, dakle, bile isključene tradicionalne institucije jamstva – od javnih bilježnika, državne administracije do sudova. Vodeći računa o definiciji prema kojoj je politika bavljenje (upravljanje) poslovima zajednice, suvišno je dalje dokazivati da tehnologija preuzima ulogu politike u ekonomiji (u organizaciji ekonomskog života).

Appleov Tim Cook morao se ispričavati zaposlenicima zbog sastanka s Trumpom

Uzme li se u obzir uloga tehnologije u organizaciji i drugih područja zajedničkog života, uzme li se, dakle, u obzir njezina politička uloga, i politička priroda, cijela jedna serija događaja i pojava dobivaju kudikamo više politički nego puki tehnološki karakter. To ne treba posebno dokazivati za slučajeve kao što su protjerivanje 35 ruskih diplomata iz Sjedinjenih Država zbog navodnog sudjelovanju u hakiranju izborne kampanje. Ali ništa manje politički važni nisu, nasumce popisani: listopadski napad na mrežu s obje strane Atlantika, kojim je korisnicima onemogućen pristup Netflixu, Twitteru, Spotifyju, Redditu, CNN-u, PayPalu, Pinterestu, Fox Newsu, Guardianu, New York Timesu i Wall Street Journalu, čime su, dakle, ugroženi normalno funkcioniranje života a i sigurnost (u te događaje zatim valja uvrstiti dugogodišnju bitku američke administracije s Edwardom Snowdenom i Julianom Assangeom, kao egzemplarima provala u informacijske sustave države), Obamin sastanak s čelnicima tehnoloških kompanija u nastojanju da onemogući organizaciju terorističkih napada i terorističke propagande preko socijalnih mreža, organizacija preko mreža pokreta Black Lives Matter nakon što je policajac ubio Afroamerikanca u Fergusonu, i niz sličnih događaja. Sasvim je, dakle, jasna politička dimenzija aktivnosti tehnoloških kompanija da su odluke njihovih čelnika političke, a oni političari. Točka.

Demokracija

Što to, međutim, znači za prirodu politike, za njezinu transformaciju u digitalnom dobu? Kakva je sudbina demokracije? Kakva je sad uloga građana u političkom životu? Kad su već financijske kompanije zasjele za stol s političarima i utjecale na njihove odluke, postavilo se pitanje suspenzije demokracije. To da su izgubile svoju ulogu, političku snagu i članstvo u vladajućoj oligarhiji moglo se vidjeti i u Hrvatskoj, u “slučaju franak”, u kojem su političari napustili banke, sljedeći kampanje koje su preko socijalnih mreža i medija organizirale udruge građana, a koje su prema svemu imale karakter tipičnih današnjih internetskih kampanja. Kako to još uvijek izaziva ozbiljne tenzije u društvu, kao i sve internetske društvene kampanje, u daljnju karakterizaciju neću ići. Uostalom, u Sabor su ušli internetski aktivisti Ivan Vilibor Sinčić, Ivan Pernar i Goran Aleksić. No, to je primjer za drugi članak, o suvremenim medijima i informacijama, a koji su tradicionalno dio političkog, prema pretpostavci – demokratskog, odlučivanja. Bolje je stvar odvesti u teorijske vode.

Za kraj ove analize politiziranosti tehnološkog svijeta poslužit ću se prikazom transformacije politike u digitalnom dobu iz knjige “Četvrta revolucija”, oxfordskog filozofa informacija Luciana Floridija.

Radi razumijevanja što se danas zbiva Floridi, započinje Vestfalskim mirom, sredinom sedamnaestog stoljeća i početkom nastanka nacionalnih država. “Hrvatska puška na hrvatskom ramenu, hrvatska lisnica u hrvatskom džepu” osnovne su karakteristike države, kako je to znao naglašavati Ivan Milas, danas pokojni utjecajni HDZ-ov političar iz početka devedesetih godina prošlog stoljeća, iz vremena stvaranja hrvatske nacionalne države, nekoliko stoljeća nakon Westfalskog mira. Floridi, međutim, dodaje da država od sedamnaestog stoljeća postaje i dominantni informacijski agent. Fizička je sila, a informacijska je – moć, prije svega da se kontrolira buduće događaje. Država nastoji kontrolirati bilježenje informacija (državni registri), njihovu vjerodostojnost, širenje, njihovo klasificiranje u javne, privatne i tajne, itd. Standardna Montesquieuova podjela na zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast također je informacijska. Informacije su ključne i u ratu. Država kontrolira i razvoj informacijske infrastrukture. Claude Chappe, tvorac riječi telegraf, tijekom Francuske revolucije razvio je na zahtjev vlade sustav “semafora” radi prenošenja informacija, a kojim se Napoleon poslije poslužio prilikom ostvarivanja svojih ratnih ciljeva.

Zaokret

Prema Floridiju, zaokret nastupa na kraju Drugog svjetskog rata, konferencijom u Breton Woodsu, kad su osnovane internacionalne organizacije Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka. Otvorena su vrata snažnijem razvoju nevladinih multinacionalki, koji je Prvim svjetskim ratom bio usporen. “Država više nije jedini, i često čak nije ni glavni, agent u političkoj areni koji može demonstrirati informacijsku moć nad drugim informacijskim agentima”, piše Floridi. Ključne su karakterizacije politike u novom informacijskom okruženju decentralizacija informacijske moći i deteritorijalizacija. Politika postaje multiagentski sustav. Novi su informacijski agenti i drukčije organizirani.

“U digitalnim demokracijama decentralizirane grupe, povremeno i privremeno organizirane oko zajedničkih interesa, umnažaju se i postaju izvori utjecaja izvanjski državi. Građani glasaju za svoje predstavnike, ali neprestano na njih utječu… gotovo u realnom vremenu. Izgradnja konsenzusa neprestana je briga bazirana na sinkronim informacijama.” Budući da je država manje važna nego u XIX. stoljeću, “Belgija i Italija mogu dugo funkcionirati bez svojih vlada”, kao na automatskom pilotu, a slično je i s državama sa slabim, nefunkcionalnim vladama, objašnjava Floridi.


Problemi i rješenje

Dva su problema ostala za kraj. Jedan je odnos države i društva, odnosno javne i sfere koja nije javna. Privatnost je ključni pojam u tom pitanju. Posljednjih godina često je raspravljan, no bez solucije, pa ga ovdje nema smisla otvarati. Naravno, ne može se preskočiti da su kršitelji prava privatnosti u novom digitalnom dobu više tehnološke kompanije nego države, a one preuzimaju državne poslove. Definicija totalitarizma je iščezavanje distance između države i društva, privatnog, zajedničkog i javnog. Politolog Žarko Puhovski tvrdi da će biti legitimiziran nadzor u privatnu sferu upravo ono što bi se moglo dogoditi ako se realizira ideja o registru muslimana u Sjedinjenim Državama, a o čemu je The Intercept anketirao tehnološke kompanije pa je samo Twitter rekao – ne!

Floridi izvodi i drugu, za ovu priliku važnu, konzekvencu. Agenti u digitalnom svijetu su interaktivni, autonomni, adaptabilni, ali u usporedbi s vestfalskim državama postavlja se pitanje njihova identiteta, kohezije, konsenzusa, legitimiteta. Za razliku od države kao teritorijalne i nacionalne cjeline (Milas), novi agenti, sudionici političkog života, pokreti poput Occupyja, Anonymousa i Black Lives Mattera, i svih krajnje desnih organizacija izraslih uz Trumpa i Brexit, ili organizacija u arapskim zemljama, pokreta u južnoj Europi itd., svi oni svoj identitet i koheziju grade razmjenom (polu)informacija, prihvaćanjem ideološke monolitnosti i dogmatskim zauzimanjem za ideje “sekte”. Lojalnost se stvara na toj osnovi, tako se pokušava prevladati privremenost. Neprestano se mora poticati interes (“još jedna hitna situacija, još jedan prevrat”). To je posve različito od tradicionalne politike i državne arhitekture koja se osniva na klasama, strankama, stalnim socijalnim ulogama.

Rješenje je u koaliciji tehnoloških divova i tradicionalne države. Upravo je u tome srž niza njihovih sastanaka s Obamom, upravo tome neizbježno vodi njihov sastanak s Trumpom. Njihova moć je tu da osiguraju kontrolu i stabilnost, da se bore protiv terorista, da – napokon – odluče što je istina a što laž. To da su tehnološke kompanije samo ekonomske tvornice profita, da nisu politički entiteti, ne vidi samo naivac. Iako im demokratska legitimacija nedostaje, nitko ih izabrao nije. A nisu ni smjenjive.

Podijeli:

Vezane objave