Ponekad stvari nisu tako loše kao što se čine na prvi pogled

Dražen Oreščanin

Nedavna izjava predsjednice Republike kako “tko misli da mu kod nas nije dovoljno dobro, može ići”, podsjetila me na jednu epizodu iz moje poslovne mladosti. Moj prvi posao bio je u Zagrebačkoj banci, u Sektoru investicija, gdje sam u prvoj polovici devedesetih godina, dakle kad je samostalna Hrvatska radila svoje prve korake, radio na informatičkoj podršci u procesu pretvorbe i privatizacije kompanija u kojima je banka tada imala vlasničke udjele. Uglavnom se radilo o terenskom poslu za velike turističke tvrtke poput Arenaturista, Jadranturista ili Zlatnog Rata. Posao je bio zanimljiv, jer se u zakonskom roku od 30 dana trebao završiti cijeli proces, što je za pojedine tvrtke značilo unos od preko pet tisuća novih dioničara u aplikaciju te pripremu i potpisivanje ugovora. To smo radili s jednom mobilnom mrežom od pet PC-ja i dva velika dvostrana laserska pisača, što je za ono doba bila “raketna” tehnologija. Računala su bile moćne 386-ice, mreža koaksijalna a aplikacija u Clipperu; iz današnje perspektive mami sjetni osmijeh na lice, no tada je to bila vrhunska tehnologija.

Kad su te pretvorbe nakon nekog vremena završene, ja sam uglavnom u tadašnjoj upravnoj zgradi banke u Paromlinskoj (koja danas zjapi prazna) sjedio besposlen, ili sam nosao naokolo hrpe papira. Jednog sam se dana požalio svom tadašnjem direktoru da nemam što raditi te kako su moji potencijali prilično neiskorišteni. Moj direktor objasnio mi je da trenutačno nema adekvatnog posla za mene te lakonski dodao “Kume, ako ti se ne sviđa, mo’š ić’”. Naravno, on će me preporučiti u bilo koji drugi sektor u banci gdje bih želio nastaviti karijeru.

Bio sam u potpunom šoku i nevjerici. Zar je moguće da mi je to rekao? Zar on ne vidi sve moje vrline i vrijednosti, sve načine na koje ja mogu pridonijeti uspjehu našeg sektora i banke? Zar sam ja za njega samo broj, prošao k’o dašak vjetra, stranica dnevnika, da li me se sjeća, da li me pamti?

Stisnuo sam zube i prešao u Sektor informatike koji me htio prihvatiti, gdje sam se počeo baviti jednom novom softverskom platformom za analizu i izvještavanje. Tako sam naučio i prve stvari o skladištima podataka, koje su u stvari postale osnova za moju buduću profesionalnu karijeru. Međutim, ni u Sektoru informatike nije bilo baš posla za mene, jer nije bilo konkretnih zahtjeva korisnika koji nisu bili svjesni da bi tako nešto mogli trebati, naime mi smo bili prva tvrtka i prvi tim koji je u Hrvatskoj tako nešto uopće koristio. Direktorica sektora, koja je kasnije napravila u banci izuzetnu karijeru kao dugogodišnja članica uprave, primijetila je da kolega koji je radio sa mnom i ja nemamo nikakvih zadataka te kako sektoru predstavljamo samo trošak. Postavila se izuzetno proaktivno te nas je počela nuditi drugim sektorima da prijeđemo kod njih, kao dva mlada izuzetno perspektivna informatičara.

Ja sam ponovno bio u potpunom šoku i nevjerici. Zar je moguće da nas se tako hoće riješiti? Zar ona ne vidi sve naše vrline i vrijednosti, sve načine na koje možemo pridonijeti uspjehu našeg sektora i banke?

Pogađate, ponovno sam stisnuo zube i prešao u Sektor upravljanja rizicima koji nas je objeručke prihvatio, gdje smo napokon dobili sjajnu direktoricu i mentoricu te priliku raditi konkretne i korisne stvari. U naredne dvije godine profilirao sam se kao stručnjak u tom području, dobio neke nagrade na regionalnim konferencijama te uskoro zauvijek napustio Zagrebačku banku i započeo karijeru u menadžmentu i poduzetništvu, ostavši trajno vezan za analitiku i skladišta podataka.

Pouka koju sam iz te epizode izvukao bila je vrlo bitna, a sigurno ste je već mnogo puta čuli – šut nogom u guzicu je impuls prema naprijed. Ta dva šuta za mene su bila pravi dar sudbine, razbili su moju inertnost, otvorili su mi oči i probudili me iz neke moje halucinacije, za koju sam mislio da je stvarnost i da mi je bilo dobro u tom okruženju. Ispostavilo se da sam ipak imao neki potencijal, vrline i vrijednosti koje nisu tada bile prepoznate, a koje su mi kasnije u životu i karijeri dobro došle. Moji nadređeni tada nisu vjerovali u mene, ali ja sam vjerovao u sebe, učio sam i radio te sam na kraju našao nekoga tko je u mene imao povjerenja, dao mi priliku i nešto sam u životu napravio.

Naravno, nisu to bili jedini ili posljednji šutevi koje je moja sirota guzica istrpjela u posljednjih četvrt stoljeća, ali bili su prvi; od tih šuteva su masnice bile najbolnije i najbolje sam ih zapamtio. Dugo mi je vremena trebalo da prevladam povrijeđenost i ljutnju i shvatim da su ti šutevi bili virtuozni mentorski potezi koji su me pripremili za realnost života u hrvatskom poslovnom okruženju.

Moguće je da će predsjednica Republike u sljedećim službenim posjetima Americi, Kanadi, Irskoj ili Njemačkoj aktivno nuditi tim zemljama da prihvate visokoobrazovane, mlade, vrijedne i sposobne hrvatske državljane, kojima u Hrvatskoj nije dobro i kojima je ona sugerirala kako mogu otići te da će im drugdje sigurno biti bolje nego u Hrvatskoj. Shvatite da ona to čini za vaše dobro, kako bi vas probudila i pokazala vam da u bijelom svijetu ima mnogo prilika koje čekaju da ih iskoristite. Imajte povjerenja u njenu procjenu, a za svaki šut nogom u guzicu koji dobijete, znajte da je za vašu dugoročnu dobrobit.

Podijeli: