Novi biseri „radničke“ fronte

Piše: Dražen Oreščanin

Radnička fronta je nedavno objavila na Facebooku status sljedećeg sadržaja: „A možemo li malo ‘poduzetnike’ srezati? Bilo je bolje dok nisu postojali.“ Prilično minoran komentar je dobio na publicitetu kada ga je prenio Indeks uz anketu da li zaista poduzetnike treba srezati ili ne. Malo sam pogledao komentare ispod objave i moram priznati da su urnebesni i da se mnogi frontaši sa sjetom prisjećaju nauka Karla Marxa, dok se većina ostalih zgražava nad njihovim idejama.

Za sve koji se ne sjećaju ili se ne žele sjećati, evo jedna kratka i besplatna lekcija iz povijesti i sadašnjosti. U socijalizmu je postojala dogovorna ekonomija, koja nije bila bazirana na tržištu. Nakon 1991. većina te ekonomije je propala iz dva razloga – nije radili proizvode koji su bili konkurentni na tržištu ili su pod pokroviteljstvom politike tvrtke bile poklonjene podobnim tajkunima iz dobro poznatih dvjesto obitelji.

Uzroke propasti i sadašnjeg stanja u državi i društvu (ne samo gospodarskog, nego općenitog stanja) možemo tražiti dakle isključivo u socijalističkoj baštini, te hrvatskim debilnim političarima, tajkunima i sindikalistima. Jedini koji drže ovu jadnu državu nad vodom su strani vlasnici turističkih i maloprodajnih lanaca, telekoma, banaka, pa čak i prehrambene industrije (a od nedavno i Agrokora), nekolicina kvalitetnih velikih poduzetnika koji imaju uspješne tvrtke (Atlantic, Orbico, Adris) i mnoštvo malih poduzetnika. To je segment gospodarstva koji plaća poreze i doprinose i koji puni državnu kasicu-prasicu iz koje se ne financiraju samo učitelji, liječnici i vatrogasci, a koju gore navedeni političari i sindikalisti desetljećima nezasitno sišu. Sve ove tri grupe zapošljavaju kvalitetne radnike, plaćaju ih koliko mogu i da, naravno, pokušavaju ostvariti profit.

Vratimo se malo na sindikate – ako se sjećate iz američkih filmova, sindikati su uvijek pregovarali sa zločestim poslodavcima, automobilskom industrijom u Detroitu, mesnom industrijom u Chicagu i slično. S kim hrvatski sindikati pregovaraju? Samo s Vladom, jer je ona jedini poslodavac kod kojeg su stalno neke budalaštine i od kojeg se mogu užicati neki postotci! Jeste li ikad u zadnjih 28 godina čuli za štrajk sindikata bankara ili radnika u telekomunikacijama, u Drogerie Marktu ili u informatičkim tvrtkama? Naravno da niste, jer toga nema! Neka budaletina bi mogla reći da je to zbog toga što zli kapitalisti ne dozvoljavaju sindikatima da dignu glas, ali razlog je upravo suprotan – dobri poslodavci brinu za dobrobit svojih radnika i razlozi za štrajk ne postoje, te se sindikati mogu baviti uobičajenom distribucijom svinjskih polovica, ako uopće postoje.

Sjetite se štrajkova u gospodarstvu, ono nekoliko što je bilo – Kamensko, Varteks, Uljanik, Đuro Đaković – sve je bio isti scenario, ili je Vlada postavila nesposobne lopove da upravljaju firmom ili je firmu upropastio „kontroverzni poduzetnik“ (čitaj: kriminalac), a onda su radnici i sindikati naravno isticali svoje zahtjeve Vladi (ne poslodavcu) da ih spasi. Dakle, tko je ovdje lud?

Bez nas poduzetnika i stranih investitora Hrvatska bi bila još daleko gora i beznadežnija rupčaga nego što je sada. Predstavnici poduzetnika i poslodavaca i radnika u privatnom sektoru bi ustvari trebali biti saveznici u pregovorima gdje bi im s druge strane zajednički sjedili suprotstavljeni Vlada i sindikati.

Ovo je zaista paradoksalna situacija – privatni sektor puni kopanju iz koje žderu i Vlada i sindikati, oni se glođu tko će više uzeti iz kopanje, a neka tamo radnička fronta kaže da treba odrezati jedinu granu na kojoj svi sjede i jedinu jadnu kost koju svi glođu.

U spomenutoj anketu na Indexu 28% kaže da poduzetnike u Hrvatskoj treba srezati. Nekima se taj postotak čini velik, ali meni se iskreno, s obzirom na sveopće stanje u Hrvatskoj, čini zaista malen… Možda za koje desetljeće zaista pokažemo neke znakove razumijevanja za rast, razvoj i napredak i pojedinca i društva.

Podijeli:

Vezane objave