Gotovo polovica nesreća s avionima događa se između konačnog prilaska i slijetanja. Sada malo aviona automatski slijeće, ali novi bi sustavi to mogli učiniti uobičajenim.

Sada samo 1 posto aviona koristi automatsko slijetanje jer zahtijeva posebne uvjete i skupu zemaljsku opremu koju nema mnogo zračnih luka

Primjena napredne tehnologije u avioletovima smanjit će umnogome mogućnost ljudske pogreške, najčešćeg uzroka avionskih nesreća. Inače je trend u avioindustriji što više automatizacije radnji uz nadgledanje pilota. Primjena tehnologije mora biti višestruko provjerena, a za to je potrebno provesti mnogo ispitivanja kako bi se osigurali visoki sigurnosni standardi, jer svaka pogreška s automatiziranim radnjama aviona odvratit će ljude od letova. Preporuka stručnjaka je da se nakon testiranja u laboratorijskim uvjetima prva primjena radi s teretnim avionima najmanje 5 ili 7 godina, pa tek onda prijeđe na putnički promet.

Kad su u pitanju zrakoplovi koji krstare zrakom, mnogi od nas navikli su se na to da lete na autopilotu s malo ili nikakvog uloga ljudskog pilota dok putuju s jednog odredišta na drugo. Slijetanje aviona pod autopilotom, poznat je kao autoland. Prema procjenama, samo oko 1 posto svih komercijalnih letova koristi autoland, odnosno sustav Instrument Landing System (ILS). Korištenje ILS-a zahtijeva bočne vjetrove manje od 46 km na sat, što je usporedivo s jakim povjetarcem, praktično je neizvediv u nepovoljnim uvjetima vidljivosti, poput slabije magle.

Moderni sustavi autolanda imaju niz ograničenja. Potrebna im je značajna zemaljska infrastruktura da bi podržali potpuno automatizirana slijetanja. Pista mora biti opremljena radiouređajima koji šalju signale zrakoplovu kako bi mu omogućila dobivanje točnih i pouzdanih informacija o položaju piste. Takvi su sustavi skupi, ima ih mali broj zračnih luka, a smetnje čine bilo kakve fizičke prepreke između dijela sustava na zemlji i u avionu.

Belgijski proizvođač avionskih dijelova Scio Teq razvija sustav nazvan Vision Landing System (VLS), kojemu je cilj omogućiti velikim putničkim zrakoplovima da slete autonomno, uz manje potrebe za zemaljskim radiosignalima

Vision Landing System

Zbog nedostatka takvog sustava radi se na razvoju znatno učinkovitijeg i jeftinijeg.

Koordinator projekta Imbals belgijskog proizvođača avionskih dijelova Scio Teq Heikki Deschacht kaže kako razvijaju sustav nazvan Vision Landing System (VLS). Cilj tog sustava je omogućiti velikim putničkim zrakoplovima da slete autonomno, uz manje potrebe za zemaljskim radiosignalima.

“Krajnji je cilj projekta Imbals realizacija, potvrda i provjera sustava slijetanja velikih putničkih zrakoplova koji se temelji na VLS-u”, kaže Deschacht, pojasnivši kako će se taj sustav sastojati od ugrađenih kamera koje snimaju slike ispred zrakoplova, i softvera za obradu slika koji obrađuje informacije o položaju aviona kako bi pomogao autopilotu da spusti avion na pistu.

Sa sustavom ILS pilot mora preuzeti kontrolu nad zrakoplovom u konačnom slijetanju. Međutim, Deschacht kaže kako će VLS koji se uključuje kada se avion nađe ispred piste biti u mogućnosti preuzeti cijeli postupak slijetanja zahvaljujući algoritmima koji izračunavaju ispravan kut postavljanja aviona naspram piste.

“Samo 60% zračnih luka na koje slijeću Airbusovi zrakoplovi opremljeno je radiosustavima koje treba ILS”, objašnjava Deschacht, dodajući kako ni to nije jamstvo za autoland. VLS neće trebati nikakve uvjete za autonomno slijetanje, osim vidljivosti piste za senzore fotoaparata.

Imbals sada koristi fotoaparate koje rade u uvjetima osvijetljenosti, ali u projektu planiraju u skorijoj budućnosti razviti algoritme za obradu slika koji koriste infracrveni signal, čime će se omogućiti autonomno noćno slijetanje, i slijetanja kada je vidljivost smanjena zbog magle ili drugih razloga.

Deschacht očekuje da bi VLS mogao biti operativan do kraja 2020. godine te kako će nakon 2030. godine taj sustav biti jeftiniji od ILS-a jer mu neće trebati zemaljska infrastruktura.

Senzori različite valne duljine, koji mogu detektirati prepreke te tako pomoći u izbjegavanju sudara, automatizirana slijetanja mogu učiniti sigurnijima, sigurnijim mogu učiniti i polijetanje, kao i sam let zrakoplova

Sensoriance

Senzori različite valne duljine koji mogu detektirati prepreke i izbjeći sudare, automatizirana slijetanja mogu učiniti sigurnijima, sigurnijim mogu učiniti i polijetanje, kao i sam let zrakoplova. Razvoj takvih senzora za korištenje u raznim vremenskim uvjetima naziva se projekt Sensoriance, inženjerske tvrtke MLabs Optronics iz Malage u Španjolskoj. Koordinator tog projekta Antonio Soler kaže kako će razvoj takvih senzora pilotima omogućiti da uz tehnologiju mogu imati bolji prostorni uvid od onoga koji imaju svojim vidom.

Ideja je da se ne koriste samo infracrveni senzori, nego i senzori u drugim valnim duljinama kako bi se dobilo najviše mogućih informacija u prostoru. Stručnjaci u projektu iskoristili su postojeće senzore iz drugih industrija te rade na njihovoj prilagodbi za avione. Senzori će biti, naravno, u prednjem dijelu zrakoplova te prenositi informacije pilotu. Posebno izrađeni softver za obradu dobivenih slika prenosi ono što vide kamere i senzori, omogućuje pilotima da uoče i izbjegnu prepreke, poput drugih zrakoplova i aerodromske infrastrukture, čak i u uvjetima slabe vidljivosti.

Očekuju da će prototip tog sustava biti spreman za testiranje u sljedećem desetljeću. “Cilj je to da svaki komercijalni avion ima nekakav poboljšani vid”, kaže Soler, dodajući kako bi, kada se potpuno razvije u kombinaciji s drugim sustavima, poput Imbalsa, koji bi omogućio široko izvedena automatizirana slijetanja, otvorio mogućnost za potpuno automatizirani let aviona. Oba projekta sufinancirana su inicijativom Clean Sky 2 europske unije.

Podijeli:

 

Vezane objave