Sustav Instrument Landing System (ILS) sem što je skup poprilično je nepouzdan tako da ga koristi samo 1 posto zrakoplova pri slijetanju

Primjena napredne tehnologije u avio letovima smanjiti će umnogome mogućnost ljudske pogreške, najčešćeg uzroka avionskih nesreća. Inače je trend u avioindustriji što više automatizacije radnji uz nadgledanje pilota. Primjena tehnologije mora biti višestruko provjerena a za to je potrebno provesti puno ispitivanja kako bi se osigurali visoki sigurnosni standardi. Jer svaka pogreša s automatiziranim radnjama aviona odvratiti će ljude od letova s njima. Preporuka stručnjaka je da se nakon testiranja u labaratorijskim uvetima prva primjena radi s teretnim avkionima najmanje 5 ili 7 godina pa tek onda pređe na putnički promet.

Kad su u pitanju zrakoplovi koji krstare zrakom, mnogi od nas navikli su se na to da lete na autoplinom s malo ili nikakvog uloga ljudskog pilota dok putuju s jednog odredišta na drugo. Slijetanje aviona pod autopilotom, poznat je kao autoland. Po procjenama samo oko 1 posto svih komercijalnih letova koristi autoland, odnosno sustav Instrument Landing System (ILS). Korištenje ILS-a zahtijeva bočne vjetrove manje od 46 km na sat, što je usporedivo s jakim povjetarcem, praktično je neizvediv u nepovoljnim uvjetima vidljivosti poput slabije magle.

Moderni sustavi autolanda imaju niz ograničenja. Potrebna im je značajna zemaljska infrastruktura da bi podržali potpuno automatizirana slijetanja. Pista mora biti opremljena radio uređajima koji šalju signale zrakoplovu kako bi joj omogućio dobivanje točnih i pouzdanih informacija o položaju piste. Takvi su sustavi skupi, ima li mani broj zračnih luka a smetnje čine bilo kakve fizičke prepreke između dijela sustava na zemlji i u avionu.

Vision Landing System

Zbog nedostatak takvog sustava radi se na razvoju znatno učinkovitijeg i jeftinijeg. Koordinator projekta Imbals belgijskog proizvođača avionskih dijelova Scio Teq Heikki Deschacht kaže kako razvijaju sustav nazvan Vision Landing System (VLS). Cilj tog sustava je omogućiti velikim putničkim zrakoplovima da slete autonomno uz manje potrebe za zemaljskim radio signalima.

Vision Landing System (VLS) se uključuje kada se avion nađe ispred piste i u mogućnosti je preuzeti cijeli postupak slijetanja zahvaljujući algoritmiima koji izračunavaju ispravan kut postavljanja aviona naspram piste

„Krajnji je cilj Imbalsa projekta realizacija i potvrda i provjera sustava slijetanja velikih putničkih zrakoplova koji se temelji na VLS“, kaže Deschacht pojasnivši kako će se taj sustav sastojati od ugrađenih kamera koji snimaju slike ispred zrakoplova te softvera za obradu slika te na taj način obrađuje informacije o položaju aviona kako bi pomogao autopilotu da spusti avion na pistu.

S ILS sustavom pilot mora preuzeti kontrolu nad zrakoplovom u konačnom slijetanju. Međutim, Deschacht kaže da će VLS koji se uključuje kada se avion nađe ispred piste biti u mogućnosti preuzeti cijeli postupak slijetanja zahvaljujući algoritmiima koji izračunavaju ispravan kut postavljanja aviona naspram piste.

„Samo 60% zračnih luka na koje slijeću Airbusovi zrakoplovi koje opremljeno je radio sustavima koje treba ILS“, objašnjava Deschacht dodajući da ni to nije jamstvo za autoland. VLS neće trebati nikakve uvjete za autonomno slijetanje osim vidljivosti piste za senzore fotoaparata.

Imbals sada koristi fotoaparate koje rade u uvjetima osvjetljenosti, ali u projektu planiraju u skorijoj budućnosti razviti algoritme za obradu slika koji koriste infracrveni signal čime će se omogućiti autonomno noćno slijetanje i slijetanja kada je vidljivost smanjena zbog magle ili drugih razloga.

Deschacht očekuje da bi VLS mogao biti operativan do kraja iduće 2020. godine, a nakon 2030. godine da će taj sustav će biti jeftiniji od ILS-a jer mu neće trebati zemaljska infrastruktura.

Sensoriance

Senzori različite valne duljine koji mogu detektirati prepreke i izbjeći sudare mogu automatizirana slijetanja učiniti sigurnijima, sigurnijim mogu učiniti i polijetanje kao i sam let zrakoplova. Razvoj takvih senzora za korištenje u raznim vremenskim uvjetima naziva se projekt Sensoriance inženjerske tvrtke MLabs Optronics iz Malaga u Španjolskoj. Koordinator tog projekta Antonio Soler kaže da će razvoj takvih senzora prvo omogućiti pilotima da mogu uz tehnologiju imati bolji prostorni uvid od onoga koji imaju svojim vidom.

Sensoriance je projekst razvoja “poboljšanog vida” pilota na osnovu senzora i algoritama koji obrađuju podatke za vrijeme cijelog leta aviona

Ideja je da se ne koriste samo infracrveni senzori, nego i senzori u drugim valnim duljinama kako bi se dobilo najviše mogućih informacija u prostoru. Stručnjaci u projektu iskoristili su postojeće senzore iz drugih industrija te rade na njihovoj prilagodbu za avione. Senzori će biti naravno u prednjem dijelu zrakoplova te prenositi informacije pilotu. Posebno izrađeni softver za obradu dobivenih slika prenosi ono što vide kamere i senzori, omogućava pilotima da uoče i izbjegnu prepreke poput drugih aviona i aerodromske infrastrukture, čak i u uvjetima slabe vidljivosti.

Očekuju da će prototip tog sustava biti spreman za testiranje sljedećem desetljeću. “Cilj je da svaki komercijalni avion treba imati nekakav poboljšani vid”, kaže Soler dodajući kako bi kada se potpuno razvije u kombinaciji s drugim sustavima, poput IMBALS-a, koji bi omogućio široko izvedena automatizirana slijetanja, otvorio mogućnost za potpuno automatizirani let aviona.

Oba projekta su sufininacirani kroz EU inicijativu Clean Sky 2.

Podijeli: