Digitalno doba potpuno izokreće tradicionalne podjele na produktivni i neproduktivni rad, intelektualni i fizički rad te na stručni i rad, za koji nisu potrebne posebne vještine. Raspad sustava industrijskog rada izazvao je rast nejednakosti, a ljudski se kapital s tržišta rada prebacio na financijska tržišta. Nemogućnost predviđanja – potpuna je

Piše: Željko Ivanković

Prema recentnom izvješću Direkcije za zaposlenost, rad i socijalna pitanja Organizacije o ekonomskoj suradnji i razvitku (OECD), koja okuplja 35 najrazvijenijih zemalja, “riziku automatizacije” izloženo je otprilike deset posto zaposlenih u tim zemljama. Ne u svim jednako, naravno. U Južnoj Koreji taj je omjer na otprilike 6 posto, a u Austriji dvostruko viši – oko 12 posto. Ovisi to dobrim dijelom o tome što ljudi u tim zemljama rade te kakva je struktura gospodarstva. Zemlje u kojima su se radna mjesta već “prilagodila automatizaciji” prirodno su izložene manjem riziku u budućnosti.

S druge strane, briselski Bruegel, vodeći ekonomski think tank u Europi, procjenjuje da je “riziku kompjuterizacije” izloženo otprilike 50 posto radnih mjesta u EU. Najmanje u Švedskoj, nešto iznad 45 posto, najviše u Rumunjskoj – više od 60 posto. U Hrvatskoj 55 posto. Slični, jednako autoritativni izvori, iznose jednako radikalna predviđanja, da će već za trideset godina roboti preuzeti polovicu poslova te kako će do kraja stoljeća ljudi na poslu postati u potpunosti nepotrebni. Jedni tvrde da je pitanje vremena kad će i koliko biti reducirani poslovi za koje nije potrebna visoka stručnost, kao što su razne dostave, čišćenja, rad na šalteru, u trgovini. Prema drugim mišljenjima, najugroženija je srednja klasa (Tyler Cowen: “Average is Over”). Treći naglasak stavljaju na visokostručne poslove, primjerice, dijagnostičara i kirurga (Martin Ford: “Rise of the Robots”). Bolje je da neke operacije izvode roboti, ne zadrhti im ruka. Već su automatizirani i poslovi pravnika, ali na meti su i računalni stručnjaci. Što je, uostalom, prirodnije, nego da računala preuzmu poslove s računalima.

Ova, donekle komplementarna, ali dobrim dijelom oprečna, predviđanja izazivaju najmanje dva zaključka. Prvi je o eroziji autoriteta, standardnoj pojavi novog doba, kojoj je uvodno ipak potrebno i ovdje posvetiti malo pozornosti. Drugi je da se u svijetu rada događa nešto ozbiljno i važno, na što se ne može tek odmahnuti rukom. Cijeli je članak pokušaj jedne analize koliko-toliko zasnovane na logici i iskustvima iz povijesti, jer podaci još uvijek malo znače. Vidjet će se i zašto.

Joel Mokyr, povjesničar tehnologije: “U nekog se morate pouzdati”

Erozija autoriteta

Na Internetu se, kao što je poznato, za svaki podatak lako nađe kontrapodatak. Čak i da je Zemlja ravna ploča (ali i da je okrugla). No, ne radi se samo o bizarnostima, nego se sasvim suprotne informacije i zaključci mogu naći i od institucija koje se predstavljaju kao ozbiljne. Kao što ispravno zaključuje Joel Mokyr, vrlo značajni povjesničar tehnologije, ne možemo provjeravati sve tvrdnje. Na pitanje o tome koliko je udaljena Zemlja od Sunca pouzdajemo se u institucije koje su se dokazale metodologijom i prijašnjim rezultatima, provjerenima i potvrđenima. Pouzdajemo se u one koji su se dokazali – ugledom. Problem je, naravno, kad institucije poput OECD-ove Direkcije i vodećeg europskog think tanka, obje ugledne, iznose prilično različite i podatke i predviđanja.

I McKinsey je ugledna institucija, vodeća svjetska konzultantska kuća, koji je nedavno objavio opsežnu analizu o tome što se događa na tržištu rada u najrazvijenijim zemljama, Americi i EU. Analizu su opisali kao dubinsku (in depth), a fokusirali su se na rad koji nije vezan za radno mjesto (independent work, upravo ovo što ja radim pišući ovaj članak). Anketa na 8000 ispitanika “otkrila je” da se takvim, neovisnim radom, bavi “između 20 i 30 posto populacije u radnoj dobi u SAD-u i EU – 15”. Na prvi pogled upada u oči da je McKinsey, iako je “ugledna kuća”, objavio podatak koji opovrgava tvrdnju o dubinskoj i detaljnoj analizi. Ako je 30 posto otprilike 162 milijuna ljudi, kao što McKinsey neprecizno sugerira, onda je 20 posto nešto više od 100 milijuna ljudi. To znači da nije baš sigurno pripada li među one koji rade mimo i bez radnog mjesta – pedesetak milijuna ljudi. Nije malo. Ni “najuglednije” institucije, dakle, ne znaju stanje stvari, a kamoli da mogu predvidjeti što će se dogoditi, i za to podastrijeti dovoljno uvjerljive argumente. Ali ipak izlaze s “predviđanjima”.

Martin Ford, dijagnostičar i kirurg, autor knjige Rise of the Robots

Nepouzdanost činjenica

Više je tome razloga. Prvi je nepouzdanost tzv. činjenica. U industrijskom dobu radni odnos se donekle ustalio. Zaposleni su imali slične ugovore o radu, čak i “radne knjižice”, više-manje ujednačeno radno vrijeme. Lakše je bilo pobrojati koliko je zaposlenih a koliko nezaposlenih. Suvremeno zapošljavanje je drukčije. Sve spomenute analize ističu da je “klasifikacija teška”, kako novih oblika rada, tako i rizika od automatizacije. Jedni će posao izgubiti, drugi će se doškolovati, treći promijeniti radno mjesto (na slabije plaćeno), ako već govorimo o riziku automatizacije.

Iako je tako, analitičke kuće nemaju vremena čekati da iziđu sa svojim zaključcima kad se obrasci rada stabiliziraju. Pitanje je hoće li se to ikad dogoditi. Znanstvene institucije, koje si ne dopuštaju rizike maglovitih činjenica i nepouzdanih nabadanja trendova, vrlo često objavljuju zakasnjele i potpuno nerelevantne uvide, a i činjenice koje uspiju potvrditi nerijetko su nebitne. Ono važno, ono što se zbiva u digitalnom dobu, izmiče njihovoj usporenoj metodi. Analitičari, pak, ne mogu prepustiti konkurenciji da pobere vrhnje opisivanja novih trendova. Uostalom, oni ne utvrđuju samo što se događa, nego i oblikuju stvarnost, bilo tako što prodaju svoje savjete klijentima, ili kreiraju očekivanja. Kad pročitaju da će pedeset posto ljudi izgubiti posao, koliki pomisle i na svoje radno mjesto.

Uglavnom, imamo to što imamo: konkurenciju među analitičarima koja spušta kriterije (iako bi, u teoriji, konkurencija kriterije trebala dizati); imamo znanost koja ne sustiže zahtjeve vremena, i svijet koji se mijenja tako da odolijeva klasifikacijama. Jedino u što se možemo pouzdati jest logika, kao u slučaju analize McKinseyjevih postotaka. I tako dolazimo do drugog gornjeg uvida, da se očito zbiva nešto važno. Iz materijala koje sam već spomenuo i nekolicine drugih analiza, a služeći se donekle teorijom i nevjericom (skepsom), pokušat ću istaknuti neke putokaze za razumijevanje što se možda zbiva s radom u digitalnom svijetu. Istaknuta bit će etička i pitanja nejednakosti.

 

Neke operacije bolje da izvode roboti, ne zadrhti im ruka

A što je rad?

Ako je pitanje rada u digitalnom svijetu, valjalo bi znati što je “rad”? Upiše li se na Wikipediju “labour” ili “work”, dobije se izbor raznih natuknica, kao što su “radni dan”, “rad na ugovor”, “radna snaga”, “nadničarenje” (wage labour), ali nema jednostavnog pojma “rad”. Stanford Encyclopedia of Philosophy ima natuknice kao što su “vlasništvo”, “tržište”, “jednakost”, “filozofija tehnologije”, ali “rada” nema: Kad se upiše labour, Encyclopedia upućuje na – Marxa. U marksističkim pregledima “rad”, naravno, postoji, no opisuje se kao “centralni pojam marksističke filozofije”. Opet se ne kaže što je rad. Ni čuvena Engelsova tvrdnja da je “rad stvorio čovjeka” ne odgovara na pitanje što je rad, kao što ni tvrdnja da je Bog stvorio čovjeka ne govori o tome što je Bog. Raspravlja se, dakle, o promjenama rada u digitalnom dobu a da se nema pouzdane činjenice, klasifikacije su neprecizne, a ne znamo ni što je rad. Korisno je zato malo pogledati unatrag, na odnos tehnoloških promjena i rada u prijašnjim razdobljima. Iz toga se pogotovu vidi da svašta možemo očekivati.

Pekka Himanen objavio je knjigu “Hakerska etika”. Predgovor je pisao čitateljima Mreže dobro poznati Linus Torvalds

Oko 1850. godine oko 80 posto Amerikanaca još su uvijek bili farmeri i rančeri. Oko 1900. godine, a to nije tako davno, nitko nije mogao ni pretpostaviti da će za stotinjak godina više ljudi biti zaposleno u industriji zabave ili u financijskoj industriji nego u poljoprivredi (u SAD-u, u Hrvatskoj nije tako). Danas, u financijskoj je industriji zaposleno više od 8 milijuna ljudi, a u poljoprivredi ni dva. I u industriji zabave ih je mnogo više, ali klasifikacije otežavaju preciznost. Prema najdefenzivnijem podatku, stalno zaposlenih u industriji zabave u SAD-u je 2,5 milijuna. U Hrvatskoj ti omjeri, naravno, nisu ni slični. No, bitno je zapaziti da su te industrije već postojale: O industriji računalnih igara nisu mogli ni sanjati. To je već znak da su sva dugoročna predviđanja – gatanje iz taloga kave.         

Produktivni i neproduktivni rad

U ono je doba podjela na produktivni i neproduktivni rad, koje se mnogi čvrsto drže i danas, iako nisu u stanju povući liniju a da se ne spetljaju, financije i zabavu smatrala neproduktivnima u odnosu na poljoprivredu. Poljoprivredi se vrlo brzo priključila industrija, ali je trgovina i dalje smatrana neproduktivnom. U Hrvatskoj često tako i danas misle o skoro svim uslugama, čak i zdravstvenim, obrazovnim, odgoju djece u kući… Odnosno, podjela na produktivni i neproduktivni rad djelomično se preklapala s podjelom na fizički i intelektualni, pri čemu je skoro svaki intelektualni rad smatran neproduktivnim. S vremenom, produktivnom fizičkom radu priključio se intelektualni rad sa strojevima i alatima. Tako su i intelektualci, inženjeri uvučeni u produktivne djelatnosti.

Rad je i dalje shvaćan kao odnos čovjeka i prirode pomoću kojeg čovjek izrađuje predmete kojima zadovoljava svoje potrebe, kako to formulira Marx, ali i drugi teoretičari njegova doba. Zato što je rad tome dosta i nalikovao. Gore spomenuti Joel Mokyr, zaista veliki teoretičar tehnologije, u svojoj najnovijoj knjizi “A Culture of Growth”, iz 2016. godine, još uvijek tvrdi da je “tehnologija u svojoj biti odnos ljudi i njihova prirodnog okoliša, a ne odnos s drugim ljudima”. Drugim riječima, kao što se do dan-danas iz pravog (produktivnog) rada isključuju cijele djelatnosti, tako Mokyr iz pojma tehnologije isključuje niz suvremenih tehnologija. Google, tehnologije socijalnih mreža, organizacijske tehnologije itd., ne organiziraju odnos ljudi i prirode, nego odnose među ljudima. Za Mokyra nisu tehnologija.

Uglavnom, prema ovom kratkom povijesno-teorijskom pregledu, i rad i tehnologija većinom su shvaćani kao odnos čovjeka s prirodom od koje učinkovito proizvode korisne stvari za održavanje ljudske egzistencije. Premda to mnogi još uvijek vide tako, digitalna je tehnologija, ako išta, pojmove i rada i tehnologije okrenula naglavce. Ne samo da je podjela na produktivni i neproduktivni rad, kako je viđena u prošlosti, postala potpuno izvan konteksta, nego i podjela na intelektualni i fizički rad, kao i podjela na stručni i rad za koji nisu potrebne posebne vještine. Svaki rad zahtijeva stručnost.

Christophe Degryse u opsežnoj studiji Europskog sindikalnog instituta, objavljenoj sredinom ove godine, opisuje zaposlenika u tvrtki za održavanje liftova, koji od svojeg pametnog telefona dobije nalog u kojoj je zgradi dijagnosticiran kvar, a kad se nađe na licu mjesta, on ništa drugo i ne radi nego sluša upute uređaja, koji ispituje i problem i automatizira rješenje. Uređaj tako pozorno nadzire servisera liftova da on nema vremena ni skrenuti s puta na kavicu, pa čak ni pomoći baki da prijeđe cestu, ili joj donijeti žemlju iz pekarnice. Uređaj zna gdje je, i kad točno treba biti kraj kojeg lifta koji zapinje. Nekadašnji stručnjak, poštovani majstor, gore spomenuti inženjer koji se maloprije uvrstio među produktivne, odjednom je postao tek dodatak uređaju. Tako je i s nekim kirurzima, samo su dodatak robotu. Potreba za radom svih vrsta servisera sve je manja.

Istodobno, zaposlenici u call-centrima treniraju se za posebne, skoro psihijatrijske vještine smirivanja frustriranih klijenata koji se ne snalaze s najnovijom aplikacijom, a trebaju im prodati posebnu tarifu. Ako to nije visokostručni posao, k tome na normu, što je? (Teorija ovdje uvodi podjelu na rad s ljudima i rad sa stvarima, no u te pojedinosti sad ne možemo ulaziti.)

Hakeri stvorili prekarijat

Tako je s onima koji su “stalno zaposleni”. Početkom dvijetisućitih, mladi finski filozof Pekka Himanen objavio je knjigu “The Haker Ethic, and the Spirit of the Information Age”. Predgovor je pisao čitateljima Mreže dobro poznati Linus Torvalds, a pogovor možda manje poznati, ali još uvijek najslavniji sociolog “informacijskog doba” Manuel Castells. To upućuje da je tema shvaćena vrlo ozbiljno. Naslov knjige izravno upućuje na čuvenu knjigu sociologa Maxa Webera “Protestantska etika i duh kapitalizma”, s početka 20. stoljeća. U njoj je opisana (protestantska) radna etika industrijskog doba, koja je omogućila uspon kapitalizma. Finac Himanen uspoređuje je s radnom etikom digitalnog doba, koju vezuje za svoju romantičarsku viziju hakera (nasuprot crackera, računalnih kriminalaca).

Uglavnom, ti romantični hakeri u svemu se razlikuju od radnika industrijskog doba: rade od kuće, u radu traže zabavu, novca ima, ali nije prioritet. U industrijskom dobu, rad je svrha samom sebi, za svrhovitost rada se ne pita. Posao se mora obaviti. Jednako je tako neupitna i radna disciplina, točan dolazak i odlazak s posla. Kao što se lako pretpostavi, hakeri to ne gledaju tako. Radno vrijeme biraju, kao i poslove koje rade: posao nije sam sebi svrha. Njeguje se individualizam, ali i neobavezna kooperacija. Knjiga, naravno, ima veće ambicije od prikazivanja radne etike računalnih entuzijasta. U njoj se ističe da sve više ljudi tako pristupa poslu. To su različita intelektualna zanimanja, umjetnička, zabavljačka. Stvar se, dakle, diže na razinu općeg principa.

Tyler Cowen, autor knjige “Average is Over” (Prosjek je mrtav)

Kako to nerijetko biva, ono što se entuzijastično prigrli, lako se izokrene. Današnji prekarni rad ima skoro sve karakteristike ovako opisanog hakerskog rada, jedino što prekarni radnici nisu zadovoljni. Mnogi koji su zaposleni preko platformi rade od kuće, nemaju radno vrijeme, imaju mogućnost izbora posla. Na prvi pogled, sve im je na volju. Tehnologija je omogućila ostvarenje hakerskog ideala za cijeli spektar zanimanja. Prekarni radnik može raditi kad hoće, a to najčešće znači danonoćno. Zahvaljujući tehnologiji, i poslodavci mogu ciljati i radnika i posao puno preciznije, čime se moć (ustvari novac) iz ruku zaposlenika vraća na stranu poslodavca.

Ipak, gore citirana McKinseyjeva analiza tvrdi da je 70 posto radnika bez radnog mjesta to prema vlastitom izboru. Za 30 posto njih, to je prvi izvor prihoda, a za 40 posto to je sekundarni izvor. Od preostalih 30 posto koji prekarno rade jer drukčije ne ide, 16 posto njih su se našli u financijskim teškoćama pa se prekarnim radom pokušavaju spasiti. McKinseyjeva analiza, koliko joj možemo vjerovati, upućuje na to da ta vrsta rada postaje standard. Kao i u sličnim drugim situacijama, nekome je to po volji, a drugi (najčešće većina) se pate. I tu se otvara tema kojoj se u posljednje vrijeme posvećuje najviše pozornosti – digitalni rad i nejednakost.

Dva su razloga tome zašto je odjednom nejednakost rada u digitalnom okruženju ušla u središte pozornosti. Prvi je to što su se sve prije opisane karakteristike rada pokazale nedovoljno čvrstima da ukažu na to što se zaista događa. Drugi je što je nejednakost zaista najvažnije socijalno pitanje. Tako, ako već ne znamo što se zbiva, ako to ne možemo klasificirati, pogledajmo barem najvažnije posljedice.

Svođenje računa

Rad u digitalnom dobu naglo je izbio među glavne istraživačke teme. Analitičari, znanstvenici, našli su se pred nepremostivom preprekom: vide da se štošta događa, ali ostaje im neuhvatljivo. Nisu u stanju ni prikupiti pouzdane podatke, a kamoli ih klasificirati, precizno opisati trendove i iznijeti pouzdana očekivanja. Svejedno to rade. Vrlo često su analize obojene preferencijama analitičara. Sindikalne analize govore o ugroženosti pola radnih mjesta, političke minimiziraju problem. Tako je i među znanstvenicima. Kolikogod obojeni, svi su ti pokušaji razumijevanja ipak korisni. Kroz njih se otkriva da tradicionalne klasifikacije rada na produktivni i neproduktivni, intelektualni i manualni, u novim okolnostima potpuno gube smisao. Sve smo više svjesni da ne znamo ni što je rad. Može li se zabava klasificirati kao rad? Jedino što vrlo pouzdano vidimo jest to da se radna etika industrijskog doba, s obavezom prema disciplini i radnom vremenu, raspala. Jedni su to priželjkivali, drugi – dobili. Vještine su postale izvor diskriminacije i nejednakosti. Ljudski kapital koji se do jučer prodavao gotovo isključivo na tržištu rada, preselio se na financijska tržišta. Diskusija o tome je li time ljudski kapital upregnuo financijski ili obratno, tek su počele.


Digitalna nejednakost

Sredinom ove godine Katharina Buhtz objavila je svoj doktorski rad na sveučilištu u njemačkom gradu Passau, na samoj austrijskoj granici, potpuno posvećen digitalnoj nejednakosti. Dio teze bavi se problemima nezaposlenih. Kad se traženje posla prebacilo iz ureda zavoda za nezaposlene na internetske tražilice, mnogima je to postala dodatna prepreka. Jedni se na Internetu bolje snalaze nego drugi, i to među njima stvara nejednakost. Uz princip da se jednakost sastoji u tome da svatko pod istim uvjetima može iskoristiti svoje sposobnosti, oni kojima računalne vještine idu teže, nisu diskriminirani. No, gleda li se stvar s njihove strane, to što im računalne vještine idu lošije ne znači da su lošiji konobari nego oni koji se bolje snalaze na Internetu. Dakle, digitalna burza nepravedno im otežava nalaženje posla. Diskriminira ih.

Dodatno, ako posao na internetskoj burzi lakše nađe konobar koji je informatički pismeniji, upitno je alociraju li internetske burze resurse na mjesta njihove najučinkovitije upotrebe, a to je glavna svrha i uglavnom isticana prednost tržišta. To se, naravno, može sasvim opravdano upitati i za alokaciju posla nakon razgovora sa savjetnikom u zavodu: ondje možda lakše posao dobije onaj tko potplati, ili je blagoglagoljiviji. No, time se ne obezvređuje uvid da su vještine jedan od glavnih uzroka tehnološke nejednakosti. To je zaključak niza analiza. I ne samo u slučaju kad krive vještine daju prednost.

Znanja programiranja nisu krive vještine, nego one koje se traže. No, ne mogu svi završiti FER kako bi se dobro zaposlili. Uz pretpostavku da će oni koji se bave kompjuterskom znanosti i tehnologijom i ubuduće lako nalaziti dobro plaćene poslove, pitanje je što će biti s onima koji nisu sposobni usavršiti se u jednoj takvoj struci. Hoće li se njih zapošljavati samo subvencionirano, kao što se sada zapošljava ljude sa smanjenim sposobnostima? Iako je jasno da upotreba sofisticiranih uređaja može biti rutinska, kao u slučaju kirurga, a razgovor s klijentom, kao u prije spomenutom primjeru može zahtijevati posebne vještine, a i talent. Razlike u stručnosti u novim tehnološkim okolnostima izazivaju nejednakosti koje se teško daju legitimizirati, bilo pravednošću ili učinkovitošću.

Erik Brynjolfsson, jedan od autora sada već slavne knjige “The Second Machine Age” (drugi je Andrew McAfee), navodi i druge načine na koje suvremena tehnologija izaziva nejednakosti. Favoriziraju se male grupe uspješnih pojedinaca, tako što se multiplicira inicijalna zarada na osnovi talenta i sreće. U novoj digitalnoj ekonomiji jak je princip – pobjednik uzima sve. Eliminiraju se neki poslovi.

No, sve je to već viđeno. Vjerojatno najveći izvor nejednakosti je spoj nejednakosti vještina i financijske nejednakosti, a što je moguće zahvaljujući monetizaciji intelektualnog kapitala. U industrijskom dobu ljudski kapital, obrazovanje, stručnost bili su predmet trgovine na tržištu rada. Danas, intelektualni kapital u obliku ideje, algoritma, softvera, projekta, postao je predmet trgovine na financijskim tržištima, na kojima je raspodjela izrazito diskriminatorna. Inženjerski talent ne prodaje se više poslodavcu, nego osnuje startup. Pa što bude…

Podijeli: