Nakon teksta Željka Ivankovića o pametnim ugovorima objavljenog na webu i print izdanju Mreže, razvila se žestoka polemika. Članovi udruge za blockchain i kriptovalute UBIK, koji su i sami mahom suradnici i autori Mreže, te predavači na našim konferencijama, odgovorili su Ivankoviću na svojim stranicama.

Ovo je prvi Ivankovićev tekst.

Reakciju UBIK-a možete vidjeti ovdje.

Ako ste provarili ta dva materijala, idemo dalje, slijedi dugačak i detaljan Željkov odgovor na reakciju.

Prije nastavka, Oleg Maštruko, urednik Mreže, dodaje kako ga raduje vidjeti pravu punokrvnu polemiku na stranicama IT časopisa tj weba, kao nešto iz vremena Krleže ili Praxisa. Toga nam fali. Neka polemički valovi zaplešu, u nastavku je Željkov tekst, odgovor na odgovor, uživajte….

-- tekst se nastavlja nakon oglasa --

 


Probost ću te na kraju balade

Udruga za blockchain i kriptovalute prešućuje presudne argumente, događaje i činjenice

Piše: Željko Ivanković

U časopisu Mreža, u broju koji je iz tiska izišao sredinom prosinca, objavljen je moj članak Pametni ugovori ipak nisu toliko pametni: mogu i uništiti posao. Povod je članku likvidacija pametnog ugovora (smart contract) na platformi decentraliziranih financija Compound 26. studenoga prošle godine. Dužnička je pozicija automatski likvidirana kad je vrijednost kolaterala koji je dužnik položio da se uopće može zadužiti, zbog rasta vrijednosti duga pala ispod propisanog omjera. Ta je likvidacija u članku uspoređena s prekidom ugovora o (stambenom) kreditu, zato što je za zajmodavca postao previše rizičan padom vrijednosti kolaterala, a ne zato što je dužnik prestao plaćati.

Općeniti problem

Tema je, međutim, vrlo jasno proširena na općeniti problem pametnih ugovora (koji nisu karakteristika samo decentraliziranih financija), to jest članak raspravlja pitanje – je li pametne ugovore (i ugovore kao takve) uopće moguće “napisati tako da se izbjegne treću stranu koja bi prosudila je li jedna strana oštećena manipulacijom ili izvanrednim okolnostima“. Polazeći od teorije ‘nekompletnog ugovaranja’ (incomplete contracting) u članku se tvrdi da – to nije moguće. Tvrdnja se ilustrira nizom slučajeva unutar i izvan kriptofinancija te prezentira argumente nekolicine akademskih autora koji zaključuju da maksima code is law – na kojoj se ‘pametni ugovori’ temelje – ne vrijedi: code jednostavno nije isto što i law – različita im je priroda. Ugovor, pa tako i ‘pametni ugovor’, čije je izvršenje automatizirano, ne može se napisati a da se apsolutno i bez ostatka izbjegne ‘treću stranu’ koju se “pretpostavlja kad je riječ o zakonu“, odnosno “tijelo kojem se može postaviti pitanje odgovornosti za razrješenje slučaja“. (Čitalac se može sam uvjeriti da su svi ovi citati iz spomenutog članka, u skladu s kojima i naslov da ‘pametni ugovori ipak nisu toliko pametni’ vrlo eksplicite izaražava glavnu tezu članka.)

Članak je, nakon tiskanog izdanja, objavljen 20. prosinca i na internetskoj stranici časopisa Mreža. Nekih dva tjedna nakon toga, točnije 6. siječnja 2021. godine Udruga za blockchain i kriptovalute (UBIK) na svojem je blogu objavila reakciju na moj članak pod naslovom Odgovor na kritiku pametnih ugovora. Teško je razumjeti što je to Udruzi trebalo. Naime, autori Odgovora:

Ispuštaju presudne događaje i činjenice, bilo zato što o njima nisu informirani ili zato što im se ne uklapaju u tezu –  kojagod da je od tih mogućnosti točna, obje su loše.

Imaju problema s izražavanjem clare et distincte.

Demonstriraju, svojim člankom, supstancijalno pogrešno razumijevanje/tumačenje stvari (što može biti posljedica prethodnih dviju točaka).

Bez dvojbe

Da ne bi bilo dvojbe što je srž ovog spora – evo citata iz Odgovora:

Ivanković završava: “Otprilike u duhu teorije nekompletnog ugovaranja ide načelna kritika pametnih ugovora. Tvrdi se, dakle, da se ni pametni ugovori ne mogu napisati da se izbjegne treću stranu koja bi prosudila je li jedna strana oštećena manipulacijom ili izvanrednim okolnostima.” – UBIK se ne slaže s ovom kritikom.

Pametne je ugovore apsolutno moguće napisati na način da se izbjegne treću stranu koja mora dati mišljenje. U svijetu programabilnog novca kao što je Ethereumov blockchain, “code is law” je mantra zajednice – ono što piše u kodu, toga se i držimo.

Nevolja je, međutim, ne samo to što su događaji demantirali UBIK čak i dosta prije nego što je Odgovor objavljen, dakle mogli su ih u njega uvrstiti (a na što se odnosi prethodna točka 1.), nego je i u samu Compound platformu ugrađena mogućnost da se code ne prihvati apsolutno kao law (željezni zakon, kako se to kolokvijalno kaže), odnosno pretpostavljeno je “davanje mišljenja treće strane“ o izvršenju pojedinog ‘pametnog ugovora’, tj. o njegovim posljedicama (a na što se odnosi prethodna točka 3.)

Sad kad je opisano i citatima potkrijepljeno što je predmet spora u nastavku se članka prvo iznose killer-argumenti koji neupitno i bez ostatka demantiraju Udrugu. Tema će biti proširena i na neke usporedbe tzv. tradicionalnih i ovih novih financija kojima se bavi UBIK, iz dva razloga: zato što je ta usporedba važna za razumijevanje stvari,  te zato što se i UBIK osvrće na taj odnos, prilično nesuvislo. Pažnja će biti posvećena i UBIK-ovom nerazumijevanju procesa likvidacije na Compound platformi. Nije u ovom osvrtu oportuno zaobići ni općeniti problem regulacije kriptofinancija, koji je aktualan, a i UBIK se njime bavi, vrlo kontradiktorno. Napokon, Odgovor Udruge vrlo je nepismen. U njemu ima ozbiljnih problema s gramatikom, izborom riječi, nejasnim značenjem pojedinih sintagmi. Neke su tvrdnje u proturječju s drugima, neke su očigledno netočne. U pojedinosti svih tih propusta nije moguće ovdje ulaziti, no važno ih je napomenuti i ilustrirati budući da se UBIK već u prvom paragrafu preporučuje za stručnog savjetnika, a za što su barem pismenost i konzistentnost neizostavni minimalni preduvjeti (koherentnost je očito pretežak zahtjev).

Prvo

O čemu se radi? Prvo – događaj, onaj koji UBIK iz neobjašnjivog razloga prešućuje. Polovicom prosinca završeno je glasanje o prijedlogu da se obeštete korisnici koji su oštećeni likvidacijom od 26. studenoga. Prijedlog je podnesen formalno, prema proceduri propisanoj na Compound platformi. Valja ponoviti, dužnici su se zadužili, položili kolateral, u jednom je trenutku probijen propisani omjer vrijednosti duga i kolaterala nakon čega je pozicija automatski likvidirana. Glasanju o obeštećenju oštećenih prethodile su intenzivne rasprave u forumima u kojima je iznesen niz argumenata. UBIK svoj članak objavljuje čak tri tjedna nakon tog događaja, a u njemu ni jednom jedinom riječju ne spominje ni glasanje, ni argumente iz diskusije, niti da je na Compound platformi ugrađena mogućnost “davanja mišljenja treće strane“ (onih s pravom glasa, a što nisu svi korisnici platforme) o pojedinom pametnom ugovoru, o njegovom izvršenju ili posljedicama. Naprotiv, tvrdnjom da „u svijetu programabilnog novca kao što je Ethereumov blockchain, ‘code is law’…“ UBIK stvar predstavlja kao da uopće i ne postoji mogućnost da se ishod pojedinog pametnog ugovora glasanjem korigira.

Robert Leshner, osnivač Compounda: sve je bljeđa razlika između tradicionalnih i decentraliziranih financija

Kad bi bila riječ samo o polemici, killer-argumenti su izneseni i dalje ne bi bilo potrebe išta dokazivati. Iako možda među članstvom UBIK-a jest, ‘code is law‘ vrlo očito nije općeprihvaćena ‘mantra zajednice’ ‘u svijetu programabilnog novca’, čak ni u takvom ‘kao što je Ethereumov blockchain’, kako tvrdi UBIK. U slučaju Compound glasači jesu omjerom otprilike 3:1 odlučili da oštećeni korisnici neće biti obeštećeni. No, u članku na koji UBIK reagira naveden je i ‘slučaj DAO’, iz 2016. godine, o kojem su ispisane tisuće stranica, koji je zaista paradigmatičan i utjecao je na dizajn svih sljedećih aplikacija na Ethereum blockchainu (uz ostalo, nazvan je ‘najznačajnijim filozofskim događajem u našim životima’). Zajedno sa samim Vitalikom Buterinom, kreatorom Ethereuma, članovi su gotovo jednoglasno odlučili da code nije law (odlučili su se za hard fork). Drugim riječima, prema onome što pišu, članovi UBIK-a bili bi u slučaju Compound u tri četvrtine onih koji su odlučili da code jest law, ali bi u slučaju DAO, kudikamo značajnijem za cjelokupni razvitak Ethereum blockchaina, bili na izrazito manjinskoj strani. No u oba slučaja postoji tijelo (treća strana) koje odlučuje o ispravnosti koda i njegova izvršenja.

Vitalik Buterin, osnivač Ethereuma: u paradigmatičnom slučaju DAO nije prihvatio code is law

Zašto to UBIK prešućuje ili previđa, potpuna je nepoznanica. No, stvar je povezana s (aktualnim) problemom regulacije kriptovaluta u kojem se UBIK postavlja vrlo proturječno.

Drugo

Killer-argumenti su izrečeni i da je riječ o polemici i dokazivanju tko je u pravu to bi bilo dovoljno. No u UBIK-ovom je članku još toliko toga na što se osvrnuti da je čak pitanje od čega početi – od zabavnih nezgrapnosti i proturječja ili od intrigantnih nesporazuma (vjerojatno je ipak riječ o nerazumijevanju).

Potkraj svog Odgovora u jednoj tiradi o tradicionalnim financijama UBIK tvrdi da je autor članka (to jest – ja) na koji ‘“smatraju da je potrebno izdati repliku“, „proveo većinu svog profesionalnog života u tradicionalnom financijskom sektoru te da ih iz tog razloga teško razumijeva“. Rečenica je  na žalost vrlo nepismena. Zamjenica ‘ih’ ne upućuje ni na što, ništa ne ‘zamjenjuje’. U prethodnoj rečenici ne postoji ništa na što bi se ‘ih’ odnosilo. Ni u onoj prije nje, ni onoj prije nje. Čitatelj može, točnije ili manje točno, pretpostaviti na što zamjenica ‘ih’ upućuje, ali nije na njemu da pretpostavlja što je pisac htio reći. Onaj tko, kao UBIK, već u svom prvom paragrafu izrazi ambiciju davati stručne savjete, dapače – savjetuje a ne tek predlaže da ga se ubuduće kontaktira za mišljenje, bezuvjetno mora biti pismen, izražavati se jasno i razgovjetno. Drugo, profesionalni život na koji se UBIK osvrće upravo je na prijelazu iz 37. u 38. godinu i o njemu UBIK očito ne zna ništa. Ipak UBIK-ovce to ne sprečava da o njemu iznose tvrdnje. I treće, poznavanje tradicionalnih financija prednost je za razumijevanje kriptofinancija, a ne mana. Usporedba je jedan od osnovnih i nezaobilaznih misaonih procesa.

UBIK piše: „U sustavu Compound ne postoje vjerovnici, uz dužnike postoje samo pružatelji likvidnosti, što je bitno drugačija uloga, ne radi se o semantici. Za razliku od vjerovnika – koji sredstva kome daje u zajam – pružatelji likvidnosti svoja sredstva ‘zaključavaju’ u Compoundove bazene likvidnosti iz kojih onda dužnik može posuditi sredstva tako da, opet, ‘zaključa’ tokene koji predstavljaju dužnikov udio u Compoundovim bazenima likvidnosti.“

Valja se usredotočiti na bitno: vjerovnici postoje, i u sustavu Compound. Načelni argument da je novac uvijek dug (neki kažu – obećanje), da uz dužničku nužno postoji i vjerovnička strana (kolektivna ili individualna) za UBIK-ov bi stupanj razumijevaja stvari mogao biti suviše apstraktan, sofisticiran. No, funkcionira usporedba s tradicionalnim financijama.

Reći da u sustavu Compound nema vjerovnika isto je kao reći da vjerovnika nema, na primjer, u štedno-kreditnim zadrugama. Čak je i načelo deponiranja i posuđivanja vrlo slično i razvija se od trgovinskih zadruga iz 13/14 stoljeća, praktički od kasnog Srednjeg vijeka; različita je tehnologija. ‘Zaključavanje’, o kojem UBIK piše, tehnički je oblik deponiranja. U štedno-kreditnim zadrugama (i drugim financijskim organizacijama) sredstva mogu biti deponirana na rok ili dostupna na prvi poziv (a vista). Dobra praksa, običaji a napokon i zakoni, regulirali su i sredstva osiguranja, koja su u sustavu Compound postavljena slično kao u full reserve banking, da je svaki kredit najmanje stoposto osiguran.

Pogledajmo sada sljedeću rečenicu (zanemarimo nezgrapnu konstrukciju): „Nekome neupućenom ostaviti više kriptovalute u nekom ugovoru da biste posudili manje možda zvuči besmisleno na prvi pogled ali takva mehanika je jako korisna u raznim situacijama.“ Rečenica pokazuje da članovi UBIK-a ili pisci njegova Odgovora nemaju pojma o današnjim financijama u kojima situacija koju pokušavaju opisati nije ni najmanje neobična: zalog nekog financijskog instrumenta nominalno više vrijednosti radi dobivanja likvidnih sredstava čija je vrijednost manja. (U jednom se drugom članku o kriptofinancijama – a sve u očitom nastojanju da im se neuspješno da misteriozni karakter – ta vrlo obična financijska operacija naziva ‘magičnom’ i također se spominje da je nerazumljiva praktičarima u tradicionalnim financijama, iako se oni njome rutinski koriste.)

U sustavu Compound dakle postoje vjerovnici (vjerovnička strana). Autori UBIK-ova Odgovora pišu da  „pametni ugovori po sebi nemaju vrijednost“. Međutim – imaju. Kad je riječ o spomenutoj likvidiranoj posudbi tvrde da se „ne radi o poslu nego o minijaturnom programu …“: Naravno, radi se o poslu. U rečenici na samom početku teksta, koja je čak uokvirena, osjenčena i napisana kurzivom, a konstruirana budi bog s nama, pišu da pametni ugovor nije ugovor (jer nije potpisan, digitalci!) iako ga kasnije sami neprestano nazivaju ugovorom i iako je UBIK-ov predsjednik – odvjetnik. Kao jedan uvod u ipak ključno regulatorno pitanje korisno je ovdje se osvrnuti na, u tom smislu vrlo važan, proces likvidacije na Compound platformi, u čemu UBIK-ovi autori opet pokazuju primjerno nerazumijevanje.

Treće

U drugoj polovici listopada 2020. godine, otprilike mjesec dana prije događaja koji je povod cijeloj ovoj priči, četvorica znanstvenika s Imperial College London i University College London objavili su članak Liquidations: DeFI on a Knife-edge u kojem analiziraju upravo DAI, „najveće tržište na Compound platformi“, na kojem se slučaj i dogodio. I kao da su ga najavili. Za početak, zabilježili su da je promjena procedure utjecala na izrazitu monopolizaciju tržišta. Tu je zatim krivi osjećaj sigurnosti potaknut pogrešnim shvaćanjem stabilnosti ‘stablecoins‘ te rast ukupnog rizika likvidacija s kojim se korisnici suočavaju. U tim su se okolnostima neki korisnici fokusirali na likvidacije (što je mimo primarne svrhe platforme) i u tome specijalizirali (angažirali botove). Znanstvenici su dakle ustanovili da su unutrašnji regulatori proceduru postavili tako da potiče natjecanje likvidatora i rast sklonosti riziku te, dakle, izaziva destabilizaciju. Kad su krenule rasprave o obeštećenju korisnika čije su pozicije likvidirane, dva su glasačka ‘teškaša’ promptno definirali ishod, čime su potvrdili monopolizaciju platforme. To ipak nije spriječilo čestite sudionike da, iako svjesni manjinske pozicije, glasaju protivno teškašima, ali su pri tome i iznijeli svoje argumente i primjedbe. I pogodite što? Radi se na promjenama kojima bi se ograničila destruktivna utrka za zaradom putem likvidacije.

Znanstvena analiza koja je ustanovila izraziti skok sklonosti (i izloženosti) riziku na Compound tržištu na kojem se dogodila likvidacija gotovo da ju je najavila

O tim raspravama i argumentima nema ni riječi u UBIK-ovom Odgovoru. Nasuprot spomenutoj znanstvenoj analizi i promjeni procedure likvidiranja u UBIK-ovoj „replici“ stoji: „Likvidator dobiva proviziju za izvršenje likvidacije, pa se time stvara tržište za praćenje stanja Compound dugova koji ujedno čini cijeli sustav stabilnijim.“ Na što se odnosi riječ ‘koji’? Na likvidatora? Može biti, iako tu očito uz zareze nedostaje i unutrašnja logika izlaganja. Likvidator čini sustav stabilnijim, ‘ujedno’ s čim? Bez obzira na standardne probleme s gramatikom i jasnim značenjem nekih sintagmi, ispada da UBIK natjecanje likvidatora za proviziju smatra stabilizirajućim. Nasuprot znanstvenom i prevladavajućem mišljenju. Preskakanje činjenica i argumenata ne vodi zaštiti nego rušenju kredibiliteta.

Važno je da UBIK u Odgovoru stvar uglavnom predstavlja kao – stanje redovno, iako ni po čemu nije. S obzirom na to, pitanje je koliko je UBIK uopće razumio što se dogodilo i što je u ovom slučaju likvidacija i kako se provodi. Premda u Odgovoru tvrdi: „Svakome tko se uopće razumije u tematiku jasno je što ‘likvidacija znači‘. Kod onih kojima nešto nije najjasnije, koji to nisu u stanju izraziti svojim riječima (a razumijevanje znači izraziti se svojim riječima), vrlo je čest izgovor da je to ‘svima jasno’.

Naime, na početku teksta UBIK spominje „relativno nedavnu Compound likvidaciju u vrijednosti od 89 milijuna dolara“. (Usput, likvidacija ovdje ima “vrijednost“). Izvor na koji UBIK linkom upućuje spominje vrijednost (!) likvidiranog kolaterala od 88,4 milijuna dolara, zatim i „neprecizne“ izvore o vrijednosti višoj  od 100 milijuna dolara (koje spominju još neki izvori), a poziva se i na osnivača Compounda Roberta Leshnera prema kojem su likvidacijom od 85,2 (!) milijuna dolara zahvaćena 124 korisnika (na drugim mjestima stoji „više od 120 korisnika“, na jednom je i preciznije, ali izgleda pogrešno – 121 korisnik).

Bilo koliko bilo, što se dogodilo s tih 89 (ili 88,4 ili 85) milijuna dolara? UBIK to nigdje u Odgovoru ne spominje. Navodi tek da je samo u jednoj transakciji likvidator zaradio 3,7 milijuna dolara. Naravno, drugi izvori, sam Robert Leshner, pažnju posvećuju upravo tome. Valja ostaviti po strani (namjerno) nerazumijevanje rečenica iz članka na koji UBIK ‘izdaje repliku’. Naknadno objašnjavanje loša je strategija argumentcije. Ipak, valja podsjetiti da je UBIK svoj članak objavio na stranici Udruge 6. siječnja, a da je u inicijalnom članku jasno naznačeno da je pisan dok su događaji još vrući (prema sent items poslan je 1. prosinca rano ujutro). U inicijalnom članku dakle piše da nije jasno „što likvidacija znači u slučaju ovog pametnog ugovora“ – tu je neka posudba, tu je neki kolateral, to su elementarna pitanja kod likvidacije ugovora o posudbi. UBIK pak odgovara da je jasno što ‘likvidacija znači“ općenito,  iako je jasno da mu nije (ništa) jasno. Pažnju posvećuje samo naknadi likvidatora iako na platformi ima i drugih sudionika, zajmoprimaca (borrowers) i depozitara, koje citirani znanstveni članak naziva suppliers i lenders (kreditori, zajmodavci). Naravno, isti entitet može imati više različitih uloga, tako je to i u tradicionalnim financijama, samo je to ondje regulirano zbog sprečavanja moralnog hazarda i zloupotreba. No vjerovnici, vjerovnička strana postoji, neupitno.

U članku na koji se osvrće UBIK ne uočava ni koja su postavljena pitanja niti je u stanju ispravno protumačiti značenje kondicionala ‘možda’, ‘moguće’ itd. Ne čudi, ne ide mu ni s vlastitim riječima, pa kako bi s razumijevanjem tuđih. S glavne teme članka:  je li moguće pametnim ugovorima izbjeći arbitražu treće strane – nije!, skreće na teren na kojem kao da vjeruje da se bolje snalazi (likvidacije), i onda ispada da i tu, u svom, domaćem dvorištu – tragično fejla.

Četvrto

Natrag k temi. Na društvenim je mrežama jedna pravnica  inicijalni članak komentirala riječima: odličan članak. Pravnica, to je važno. I drugi je komentar očito potekao iz prava: „Pa da. Problem je u klauzuli rebus sic stantibus i u situaciji vis maior etc. Što nas vodi do tumačenja stvarne volje ugovornih strana i tumačenja kontrakta. Pitanje arbitra, nekakvog kriptosuda koji bi teleološkom metodom tumačenja ugovora ‘i presudio’. Parametri ‘pravednosti’ oko kojih bi se usuglasila neka kriptotržišna zajednica mogli bi se ugraditi u ‘treću stranu’. Možda taj algoritam i nije stvar daleke budućnosti.“

Slike kojima znanstvenici ilustriraju monopolizaciju: top-korisnik osigurava 27,4 posto fonda a glavih deset korisnika 49 posto ukupnih sredstava; top dužnik je dužan 37,1 posto duga, a top 10 dužnika 59,9 posto duga.

Prema rebus sic stantibus u promijenjenim se okolnostima ispituje važenje ugovora, a vis maior je ‘viša sila’, dakle nešto na što ugovorne strane nisu mogle utjecati, a drastično im je promijenilo pozicije. Dakako, ‘algoritam pravednosti’ iz upravo spomenutih razloga ne može biti napisan jer bi on samo suštinski problem pomaknuo s tumačenja – što je sa „stvarnom voljom ugovornih strana“ u ‘pametnom ugovoru’ u promijenjenim okolnostima i uz djelovanje više sile – na pitanje izražava li koncept pravednosti ugrađen u algoritam stvarnu volju ugovornih strana u novim nepredviđenim okolnostima. Iako to nije jedini razlog zašto se ‘pravednost’ ne može definitivno ‘algoritmizirati’, kao ni povjerenje, ili odgovornost, ovo se ‘rješenje’ formalno naziva ‘regresija u beskonačnost’ ili ‘loša beskonačnost’ – kad se problem ne riješi nego se samo premjesti  s jedne na daljnju točku.

Pametni se ugovor informacijama puni izvana, on se odnosi na zbivanja izvana. Autori UBIK-ova Odgovora prihvaćaju da je problem izbio jer su kritične informacije u (pametni) ugovor ušle s izvora koji je možda bio manipuliran ili zbog nekog drugog razloga nevjerodostojan (kao da je to svejedno). I ne mogu drukčije kad su s time suglasni gotovo svi. Iako  i dalje inzistira na načelu caveat emptor i ‘mantri’ code is law, u sljedećem se koraku UBIK uvlakački poziva na Europsku komisiju i njezin prijedlog regulacije kriptotržišta, te ostavlja mogućnost da je u ovom slučaju bilo manipulacije cijenama koje je podložno ‘kaznenopravnim sankcijama’. Odjednom – code is code, a law is law.

Regulacija je načelno unutrašnja i vanjska, no čim postoji unutrašnja, otvorena su vrata i vanjskoj. Jer su razlozi zbog kojih postoji unutrašnja (a opisani su na početku na slučajevima Compound i DAO), isti razlozi zbog kojih se može uključiti (pozvati) vanjska regulacija. Zagađeni je izvor informacija samo jedan problem prepoznat u kriptoztajednici u ovom slučaju. Već su spomenute procedure likvidacije, Robert Leshner iznosi da se predlažu razni drugi limiti, to je sve regulacija. (U pojedinosti se ovdje ne ulazi, reguliranje financija je živo područje.) Zasad odlučuje Compoundovo unutrašnje regulatorno tijelo.

Od srpnja raste broj kolaterala sve bližih zoni likvidacije

Peto

Kako ono veli Cyrano? Probost ću te na kraju balade! Slijedi dakle – final blow.

Samo dan nakon glasanja na Compoundu, a tri tjedna prije nego što je UBIK objavio svoj Odgovor, venture-investitor koji je sponzorirao virtualni blockchain summit u Bangkoku upitao je Roberta Leshnera „o integraciji decentraliziranih financija s tradicionalnim i centraliziranim financijama“. U nizu medija koji prate ‘scenu’ u naslovima je prenesen Leshnerov odgovor o sve bljeđoj granici, o tome da bi centralizirane (i tradicionalne) financije mogle adoptirati decentralizirane financije, te da je Ethereum mreža dostigla svoje limite zadatku i nije dorasla. Dakako, ne tvrdi se da je Leshner u pravu (osobito što se tiče Ethereuma), nego da ima stvarnih autoriteta koji misle drukčije nego UBIK.

U dugom roku svi smo mi mrtvi, kako bi rekao Keynes, guru ‘tradicionalnih financija’. Njemu bi trebalo objasniti da postoje dužnici bez vjerovnika. Ovaj je članak već ionako dug, a ‘materijala’ je itekako ostalo (na primjer o terminologiji, tu je petljavina solidna).

Podijeli:

 

 

Vezane objave