Dražen Oreščanin
Dražen Oreščanin

Da li će novo Ministarstvo demografije ustvari biti Ministarstvo demagogije i da li je moguće promijeniti negativne trendove?

Ako je 1990. godine u Hrvatskoj rođeno 50.000 djece, a 2015. godine 35.000 djece i ako pretpostavimo da je taj pad bio linearan kroz godine, rođeno je 195.000 manje djece u ovom razdoblju, što možemo zaokružiti na dvjesto tisuća, dakle stotinu tisuća manje djevojčica i isto toliko manje dječaka. Ako Hrvatska sada ima četiri milijuna stanovnika, dva je milijuna žena. Ako pretpostavimo da je period u kojem žene uglavnom rađaju od 18 do 40 godina, potencijalnih majki je vjerojatno oko 600.000.

Kako društvo postaje sve starije, jer rođeno je bitno manje djece u zadnjih 25 godina, znači da je žena u dobi kada postaju majke sve manje. Dodatno je veliki broj mladih obitelji s djecom odselio iz Hrvatske (procjena za prošlu godinu je barem 30.000 iseljenih), što znači da je demografski potencijal Hrvatske još manji. Postoje razlozi za smanjenje nataliteta kulturološke prirode poput manje sklopljenih brakova i kasnijeg odlučivanja žena na rađanje prvog djeteta u urbanim sredinama. Loša ekonomska situacija i nemogućnost uzdržavanja više djece od skromnih primanja također imaju poguban utjecaj na natalitet.

Uz smanjen broj novorođene djece, broj žena koje mogu imati djecu će se sve više smanjivati, što znači i da će se i dalje broj novorođene djece smanjivati. Bez ozbiljnog gospodarskog rasta koji će omogućiti pristojan život, iluzorno je očekivati da će se mladi koji su odselili u zadnjih desetak godina ikada vratiti u nekom većem broju. U novim sredinama imaju dobro plaćene poslove i uređeno okruženje, dobre škole za djecu.

Hrvatska čak nije zanimljiva kao destinacija ni izbjeglicama iz Sirije i Iraka, ni oni ne žele ostati ovdje. S druge strane, hrvatsko je društvo vrlo hermetično prema apsorbiranju drugih i drugačijih ljudi i kultura, tako da je teško očekivati da će za desetak godina Slavonijom, koja je sada već sablasno prazna, trčkarati mali Hrvati kineskog ili indijskog porijekla.

Kroničan manjak mladih će se vrlo uskoro početi osjećati i u drugim granama gospodarstva, ne samo u IT-u. Neće biti dovoljno milenialsa koji će biti nositelji novih inicijativa i rasta, nedostajati će ne samo informatičara, nego praktično svih zanimanja na kojima će se temeljiti rast i prosperitet društva.

Kako hrvatsko IT tržište izgleda sada? Postoje tri osnovna tipa gastarbajtera. Prvi i najuobičajeniji tip su oni koji su otišli – diplomirali, dobili posao u nekom Facebooku ili Googleu, spakirali kofere i otišli. Njima uz bok i mnogi koji su otišli s desetak godina staža i puno utakmica u nogama. Takvih je najviše.

Drugi tip su freelanceri i contractori. To je ekipa koja je u neko doba posao u nekoj lijevoj firmi zamijenila angažmanima preko Toptala ili upWorka, koja radi developerske poslove za 30 ili 50 zelembaća na sat, lovu prima na račun tko zna gdje, plaćanje poreza uglavnom efikasno minimizira. Oni su jednostavno nestali s radara.

Treći tip su tzv. izvoznici. To su firme koje rade proizvode i usluge za strane korisnike i tržišta, zapošljavaju u Hrvatskoj ali realno s ostatkom hrvatskog gospodarstva nemaju puno veze. Neke tako rade od svojih početaka, neke su radile prije na hrvatskom tržištu, pa su kad se pod utjecajem krize tržište srušilo, našle bolja tržišta i kvalitetnije izvore prihoda na zapadu ili istoku. Mnogi od tih izvoznika su formalno registrirani u inozemstvu gdje ostvaruju prihode i plaćaju (manji) porez na dobit, a u Hrvatsku dolazi samo onoliko prihoda koliko je potrebno da se pokriju troškovi razvoja. Zašto se patiti na tržištu koje ne cijeni pamet, na kojem su cijene niske i na kojem rijetko tko plaća na vrijeme, ako možeš raditi za korisnike koji te cijene i korektno plaćaju?

Da bi se bilo koja od te tri skupine vratila na hrvatsko tržište, morala bi dobiti bolje uvjete – biti bolje plaćena i imati zanimljivije projekte – što se iz trenutačne perspektive čini kao nemoguća misija. Dobra stvar što se tiče freelancera i izvoznika je što ipak nisu odselili, nego su ostali ovdje. Budimo realni, život u Hrvatskoj je još uvijek vrlo ugodan i opušten ako imaš primanja nešto iznad prosjeka, klima je ugodna, ima se vremena i za kavicu i za druženje.

Najbolji studenti koji završavaju računalne fakultete poslove traže u jednoj od ove tri gasterbajterske niše. Neki od kvalitetnih mladih inženjera zapošljavaju se u telekomima i bankama, koje nude dobre uvjete i primanja. Ono što ostaje za ostatak pokleknulog gospodarstva i javnu upravu je vrlo malo i najčešće ekipa koja u gore navedenim nišama ne prolazi.

Dodatna otežavajuća okolnost je okoštalost i tromost hrvatskih sveučilišta koja su po konkurentnosti studija i programa na samom dnu Europe. Donekle nadu ulijevaju učilišta poput Algebre, Tehničkog Veleučilišta u Zagrebu i FOI-a u Varaždinu, gdje su pokrenuti neki novi programi i smjerovi koji imaju dobru perspektivu.

Ako se hrvatsko društvo ne počne suštinski mijenjati, ni četiri ministarstva demografije neće pomoći da se promijeni budućnost države koja odumire. Matematika je vrlo jednostavna i egzaktna. Hrvatsku čekaju vrlo teške godine, bez obzira da li gledamo iz demografske ili gospodarske perspektive, koje su povezane više nego što ljudi misle. Demografija ili demagogija, pitanje je sad?

Podijelite: