Nova hrvatska strategija je da ako želiš da se nešto ne riješi, ne osnivaš više komisiju ili povjerenstvo, nego doneseš strategiju

Piše: Dražen Oreščanin

Početkom davne, 2014. godine, Ministarstvo gospodarstva RH dalo je u javnu raspravu dokument koji se zvao Industrijska Strategija Republike Hrvatske 2014. – 2020. Dokument je imao preko 350 stranica, uglavnom analiza, te na kraju postavljene vrlo općenite ciljeve, bez definiranih odgovornosti i mjerila uspješnosti. Sa samim ciljevima strategije teško bi se bilo ne složiti – stvaranje stabilnog investicijskog okruženja, poticanje strateške suradnje industrije i obrazovnog sustava, restrukturiranje javne uprave i administracije te razvoj tržišta kapitala, ali konkretnih mjera nije bilo.

Jedna od definiranih strateških industrija bila je i takozvana ICT industrija. Jedna mala stručna udruga hrvatskih izvoznika softvera u pripremu nacrta te strategije nije bila uključena, ali u to doba sam se drznuo napisati komentar na tu temu, koji ja objavljen na blogu udruge i dostupan je na https://www.cisex.org/Blog/CISEx/Industrijska-strategija.

Iako inicijalno nismo mislili davati komentare u javnoj raspravi, na kraju smo ipak dali nekoliko komentara, od kojih je najbitniji bio: “Smatramo da konačni tekst strategije treba biti značajno kraći od nacrta, s nekoliko jasnih i istaknutih ciljeva, dovoljno kratak da ga može pročitati i razumjeti svaki poduzetnik, radnik i osobito državni službenik. Vjerujemo da će strategija sadržavati popis konkretnih inicijativa, njihovih nositelja i tijela odgovornih za njihovu realizaciju, te mjerljivih ciljeva kojima će se pratiti uspješnost provedbe”. Na naše komentare dobili smo vrlo načelne odgovore, a dokument strategije je uglavnom ostao kakav je bio, te je Vlada RH strategiju prihvatila 17. listopada 2014. Strategija se nalazi kao javni dokument na stranicama Ministarstva gospodarstva.

Nekoliko godina kasnije sjetih se strategije pa napravih kratku anketu u krugu ljudi koje poznajem na društvenim mrežama, a koji su uglavnom poduzetnici, IT stručnjaci, novinari, čak i poneki političar, dakle ekipa koja ima određenu povezanost s navedenom strategijom. Do danas je prošlo 60% vremena za koje je strategija definirana. Anketa je imala samo jedno pitanje – Što mislite o dosadašnjim rezultatima implementacije Industrijske strategije RH 2014 – 2020? Rezultati prikupljeni od 168 ljudi u anketi su na slici. 57% ljudi nije imalo pojma da strategija uopće postoji, daljnjih 36% smatra strategiju pucnjem u prazno, 5% smatra da je bilo određenih rezultata, a samo jedna osoba smatra da su ostvareni značajni rezultati. Može se, naravno, smatrati da ovakvi rezultati imaju određenu statističku pogrešku, ali ako 93% ljudi, koji su za područje prilično relevantni, ili ne zna da strategija uopće postoji (da ju je netko spomenuo nakon donošenja ili da je bilo nekih aktivnosti, onda bi se za nju više znalo) ili misli da nema nikakvih rezultata, onda je to znakovito.

 

 

Ako želimo biti realni, treba reći kako nam anketa nije ni trebala da bismo ustanovili kako nijedan od četiri postavljena cilja nije doživio neke značajnije pomake ili rezultate. Moje mišljenje je da su tome dva glavna razloga – prvi je taj da je strategija bila napisana bez definiranih konkretnih mjera i nositelja, a drugi je da nitko ustvari nikada nije ni počeo suvislo raditi na realizaciji te strategije, zato što nisu bile definirane konkretne mjere i obveze pojedinih pozicija ili ustanova.

Prije nekoliko tjedana imali smo početak slične situacije, kada se premijer RH sastao s povjerenicom Europske komisije za digitalno gospodarstvo i društvo te naglasio “da je Vlada svjesna važnosti digitalnog društva” te je u tom kontekstu najavio “skoro donošenje sveobuhvatne Digitalne strategije, što će omogućiti i uspješnije uključivanje Hrvatske u europsko jedinstveno digitalno tržište”.

Pametni ljudi znaju koliko je digitalna transformacija gospodarstva i društva bitna za buduću konkurentnost i poziciju u Europi i svijetu, ali u Hrvatskoj se ta vijest probila do javnosti u jedva nekoliko marginalnih medija. Na tim objavama nije bilo nikakvih komentara, dakle prosječnog Hrvata to ne zanima.

Premijer vjerojatno ne zna da RH ima tijelo koje se zove Nacionalno Vijeće za digitalnu ekonomiju (NVDE), koje je Vlada RH osnovala u lipnju 2015. godine, kojim predsjedava predstavnik središnjeg tijela države zaduženog za gospodarstvo, tj. Ministarstva gospodarstva. Vijeće se sastalo dva puta, a posljednji put 19. studenoga 2015. Dakle, NVDE se nije sastao pune 2,5 godine. Ako se pitate kako ja znam da to opskurno vijeće postoji, razlog je taj što u tom vijeću predstavljam onu udrugu nezavisnih izvoznika softvera s početka teksta. Ideja samog vijeća je dobra jer u nekom ravnomjernom omjeru okuplja predstavnike javne uprave, obrazovnih institucija, stručnih udruga i industrije. Kao član vijeća, znam da vijeće sigurno nije uključeno u rad na digitalnoj strategiji, ili nas u najmanju ruku nitko nije obavijestio da radimo na toj strategiji.

Scenarij koji je vrlo izvjestan je sljedeći – za nekoliko mjeseci pojavit će se u javnoj raspravi dokument Digitalna strategija RH 2019. – 2025. na najmanje 500 stranica, od kojih će 490 biti razne analize. Tamo neke udruge izvoznika softvera, poslodavaca i tko zna čega, dat će neke komentare koji neće biti uvaženi, a strategiju će Vlada RH prihvatiti i objaviti. Nakon nekoliko godina preslagivanja parlamentarnih većina, kupovanja starih aviona i novih Audija, eksperimentalnih provođenja kurikularnih reformi, ništa se bitno neće promijeniti. Nitko se više neće sjećati da je nekad bila donesena nekakva Digitalna strategija (kao što se ne sjećaju da postoji NVDE), a Hrvatska će i dalje prema dostupnosti digitalnih usluga, konkurentnosti i digitalnoj transformiranosti gospodarstva biti na začelju europske kolone.

Nadam se da će budućnost pokazati kako sam ovaj put bio u krivu, ali nekako mi se čini da je nada jedino što nam ostaje.

Podijelite: