Možda smo mi informatičari još u počecima hrvatske države trebali početi stvarati paralelne strukture moći, državu u državi…

Piše: Oleg Maštruko

Taman uoči pisanja ove kolumne za print izdanje Mreže Nenad Bakić je na svom blogu Eclectica objavio zanimljiv uvid u svijet Hrvata. Nenad je, zajedno s Velimirom Šonjom, moj omiljeni mrežni “uvidničar” ili “sintetičar”, dakle netko tko uzme šaku naizgled nepovezanih podataka, i među njima nađe smisao ili korelaciju. Pa da, možda bi pravi termin bio “korelatičar” ili tako nešto. Evo, alati za uređivanje teksta na hrvatskom u Officeu 365 ne razumiju ni uvidničara ni korelatičara, no dopuštaju mi sintetičara…

Uglavnom, riječ je o grafu pod opravdano alarmantnim naslovom Uznemirujući podaci o društvenim vrijednostima u Hrvatskoj (2). Uz kolumne u pravilu ne objavljujemo nikakav slikovni materijal, no od toga smo nekoliko puta odstupili. Ako je kolumna komentar nekog grafa, onda ima smisla prenijeti i taj graf.

Na grafikonu je Nenad zbrojio podatke s nekih prethodnih istraživanja o tome jesu li za uspjeh u nekoj zemlji ključne političke veze ili vrijedan rad i obrazovanje, u dvije kategorije: koliko naših sugrađana smatra da su političke veze presudne + koliko nas smatra da je sreća presudna, PREMA koliko nas smatra da je obrazovanje presudno + koliko nas smatra da je vrijedan rad presudan.

Kao što se vidi, naš položaj na grafu je ekstreman. Ekstremno loš, da budemo precizniji. Istraživanje iz kojeg Eclectica izvlači podatke je, doduše, metodološki pomalo nejasno. Nije jasno daju li ispitanici odgovore prema onome što vide oko sebe, načinima na koje svijet funkcionira, ili prema onome što misle kako bi trebalo biti. Prilikom sličnih istraživanja ili Fejs anketa pitam se – kakav se odgovor očekuje? Recimo: “Mislite li da je bolje imati političke veze ili stručno znanje?”. Paaa, ja osobno, po svom guštu radije bih imao stručno znanje, no ako treba odgovoriti u skladu s realnošću svijeta oko sebe, onda je odgovor – političke veze.

Tako se i kod podataka na kojima Eclectica temelji svoj graf, a izvor za njih je Eurobarometar, ne može posve jasno znati što je uzrok a što posljedica. No, za taj izvedeni graf to je čak i manje bitno. Pokazuje se u što neko društvo vjeruje, bilo da u to vjeruje silom okolnosti, ili slobodnom voljom. Pokazuje se što funkcionira, svidjelo se to nekome ili ne.

Dakle, Hrvatska i Bugarska jako su udaljene od krda više ili manje normalnih zemalja, u svojoj vjeri da su političke veze i sreća puno bitnije nego obrazovanje i rad. Ali čak i tu Bugari pokazuju osjetno (preko dvostruko) više vjere u obrazovanje i rad od nas, no i marginalno više vjere u političke veze i sreću.

-oOo-

Vezano za poraznu sliku s ovog grafikona, kao i na pesimistične tonove ponajviše Draženovih kolumni, već neko vrijeme pitam se jesmo li mi informatičari u Hrvatskoj, ključnu, najveću grešku napravili prije 20-25 godina, u vrijeme, kako se to pompozno kaže, stvaranja hrvatske države. Jesmo li već tada trebali biti pametniji od ostalih i djelovati u skladu s ovim grafom, iako tada nije postojao, ali smo ga nekako svi intuitivno (pred)osjećali?

Na što točno mislim?

Pa, možda smo sve vezano za informatiku trebali ubaciti, ili kako se to kaže ushemiti (uvući u shemu, plan) u državu na neodvojiv način, na način na koji su ushemljeni poljoprivreda, ceste, željeznice, branitelji, kojekakve udruge…

Pa onda uvaljamo nekakvo ministarstvo informatike i tehnologije, pa gradimo vlastiti paradržavni sustav u tome. Nekad pobijede jedni, nekad drugi, nema veze, neka se mijenjaju, HDZ i SDP ionako nisu nikakvi neprijatelji, već saveznici u uhljebizmu i sisanju građana ove zemlje. Većina službenika drugog i trećeg ešalona ionako se ne mijenja smjenama vlasti.

Ushemljeni u strukture, s vlastitim ministarstvima, uredima i agencijama, lakše bismo furali, recimo, poticaje za IT tvrtke, olakšice, subvencije, posebne zakone i “podzakonske akte”.

Riječju, imali bismo snažnu paradržavnu strukturu kao što je imaju poljoprivrednici, branitelji, sindikati javnih službi, sportaši, HAC, HEP, HZZO, NGO-ovi i niz drugih interesnih skupina. Djelovali bismo bez iluzija, posve u skladu s onim u što ovo društvo, prema gornjem grafikonu, vjeruje. Ne bi nas zabrinjavalo stanje nacije i vjera u krive vrijednosti, jer bismo kao interesna skupina iz baš takvog sustava vrijednosti izvlačili maksimum. Ovako kako smo organizirani sad, treba li to uopće kazati, ne izvlačimo ga. Naše IT udruge, interesne skupine i lobisti, a svi znate na koga mislim, sićušni su i u općoj društvenoj kakofoniji posve nečujni. E, a da imamo svoje ministarstvo….

Sjećam se kad je prošli predsjednik Josipović, u svom općem nekuženju, odnosno nevoljkosti da se u ijedan problem udubi, na nekom IT skupu dijelio komplimente hrvatskim informatičarima kako su među najprogresivnijim, najuspješnijim pa i financijski najjačim sektorima hrvatskog društva. Nakon tako “toplih” riječi, svatko u dvorani trebao se instinktivno uhvatiti za novčanik. Ako nas ovaj uhljeb hvali, znači da nam želi uzeti neki novac! Novi porezi, nameti, neka lažna “solidarnost”, što li se sprema?

Da smo ushemljeni u državu na način grubo opisan u prethodnim pasusima, toga se ne bismo trebali bojati, već bismo prilikom ovakvih pohvala odmah gledali kako da ih okrenemo u vlastitu korist. Imali bismo na raspolaganju daleko veći arsenal oružja koje je u ovom društvu zaista bitno (političke veze, za sreću više-manje), nego što ga imamo sada.

Kažu da je politika umjetnost mogućeg. U nakaradnom društvu, koje se temelji na iskvarenim principima, opisanim, to jest – detektiranim u grafu s početka teksta, ta umjetnost mogućeg svodi se na evolucijsku prilagodbu okruženju. Survival of the fittest…

Podijelite: