IT je i prošle godine imao značajan rast prihoda, izvoza i broja zaposlenika. Ipak, nisam sigurna da trebamo biti potpuno zadovoljni rezultatima.

Tajana Barančić (Astra poslovni inženjering d.o.o.)

S nestrpljenjem sam dočekala objavu godišnjih financijskih izvještaja za 2016. godinu. Veselim se kao malo dijete kad izlistam financijske podatke za softveraše (NKD 62) pa zadovoljno zaključim da i dalje stabilno rastu (svatko ima svoje veselje).

U 2016. godini IT sektor je, u odnosu na 2015.g., ostvario rast prihoda od 10,4%, rast izvoza 12,8% i otvorio 1341 novo radno mjesto (rast 10,5%). Unutar sektora, računalno programiranje (NKD 62.01) ima još bolje brojke. Te tvrtke su ostvarile rast prihoda 13,5%, izvoza 23,8% i povećale zaposlenost za 11,1%.

U brojkama, to znači da je IT sektor prihodovao 7,74 milijarde kuna, od čega 2,41 milijardu na stranim tržištima.

Treba naglasiti da analiza ne uključuje sve IT tvrtke jer neke veće i dalje imaju neke druge NKD oznake (npr. Ericsson Nikola Tesla nije uključen u analizu jer iskazuju kao osnovnu djelatnost proizvodnju komunikacijske opreme, a samo oni su zapošljavali 2.052 radnika te ostvarili prihode od 1,6 milijardi HRK i izvoz od 1,12 milijarde HRK). Također, nisu ni objavljena sva financijska izvješća za 2016. godinu pa će ukupne brojke u konačnici biti nešto veće. No, i ovo nam je sasvim relevantan pokazatelj.

Posebno veseli činjenica da raste udio izvoza u prihodima koji na razini cijelog IT sektora iznosi 31,1%, dok računalno programiranje čak 37,7% prihoda ostvaruje sa inozemnih tržišta u 2016. godini.

Promatrajući financijske pokazatelje za zadnjih pet godina, možemo zaključiti, bar na prvi pogled, da je situacija u IT sektoru sjajna, rast je stabilan i sve je ružičasto (vidi graf „IT 2012-2016“).

No, kakva je perspektiva IT sektora u Hrvatskoj? Možemo li biti zadovoljni rastom od 10-ak% godišnje? Idemo malo proučiti stvari iz perspektive analize podataka IT sektora u zadnjih 5 godina.

Iako brojke rastu u apsolutnom iznosu svake godine, u relativnom omjeru rast prihoda je u 2016. godini bio postotno manji nego što je prosječni rast u zadnjih 5 godina. Naravno, kako raste baza tako je teže održavati isti ili veći postotni godišnji rast, no u propulzivnoj djelatnosti kao što je IT to ne samo da je moguće, nego je i nužno. Neke druge države u tome uspijevaju.

U razdoblju 2012-2016 prosječna godišnja stopa rasta prihoda iznosi 11,7% dok je stopa rasta prihoda u 2016. svega 10,4% (na razini cijelog IT sektora) vidjet ćemo da bi pesimist (ili realist) mogao zaključiti da taj pokazatelj nije baš optimističan. Zanimljivo je, također, da je prosječna stopa rasta broja zaposlenika kroz promatranih pet godina 10,5%, što je identično rastu u 2016. Istovremeno, IT tvrtke u uspjele povećati godišnji prihod po zaposleniku sa 526 tis kn na 551 tis kn. U tom grmu leži zec. Brojke dokazuju ono što tvrdimo i govorimo godinama – nema dovoljno ljudi koje bi mogli zaposliti!!!

Kadrovi su ograničavajući faktor rasta u ovom sektoru. I to je žalosno. Mnoge industrijske grane u RH nisu dovoljno konkurentne, pogotovo ne na inozemnim tržištima, iz raznih razloga. No, kad imaš segment koji je globalno konkurentan i godinama upozorava da nema dovoljno kadrova i da ne može rasti brzinom kojom bi tržište to dozvoljavalo, tko je tu lud?

Imaš vrhunskog konja za utrke i ne daš mu da trči. Ili još bolje – pustiš ga na utrku, ali mu vežeš prednje noge. I putem ga batinaš da trči brže.

Kakvo opravdanje mogu za sebe ponuditi svi dosadašnji politički moćnici koji su dozvolili takvu situaciju i dalje je dozvoljavaju? Koji su to opravdani razlozi da su kvote na fakultetima za računarstvo i dalje nedostatne i ne zadovoljavaju tržišne potrebe? Godinama upozoravamo da nedostaje +1000 ljudi godišnje u IT-u i nikom ništa? Poduzetnici su se sami organizirali, sve veće tvrtke već imaju interne obrazovne programe i troše značajne resurse na edukaciju kadrova. O iseljavanju neću ni govoriti, već je nebrojeno puta prenesen podatak da nam odlazi oko 3-4000 STEM (većinom IT) stručnjaka godišnje.  I za to smo nudili rješenja i opet – ništa. Pisala sam krajem 2016. kolumnu na temu „porezne reforme“ za koju i dalje tvrdim da je umivanje, a ne reformiranje. CISEx kontinuirano upozorava da je nužno omogućiti poduzetnicima da pruže dodatne benefite zaposlenicima i da to legalno mogu napraviti bez nepotrebnih komplikacija i dodatnih troškova. Ne samo iz razloga jer je to skupo, već i iz razloga što je provedba propisa administrativni horor koji ponekad više košta (detaljne sulude evidencije tko je pojeo koliko banana ili proveo minuta na teniskom terenu koji plaća tvrtka),  nego što je sami trošak tog „luksuza“. Sve IT tvrtke s kojima sam imala prilike razgovarati žele zaposlenicima plaćati teretane, teniske terene i dvorane za nogomet, obrok, voće u uredu. Zašto? Iz razloga jer takve stvari povećavaju lojalnost zaposlenika tvrtki, jačaju međusobne odnose među ljudima, stvaraju bolju suradnju i učinkovitije timove. To direktno rezultira većim zadovoljstvom zaposlenika, boljom produktivnosti i manjom stopom iseljavanja. Što je tu loše za državu?

Rumunjski model vs hrvatski model

CISEx je prije nepune dvije godine prvi put javno „pustio balon“ primjene rumunjskog modela poreznog sustava. Za one koji ne znaju o čemu se radi, evo u kratko. Dakle, Rumunjska je 2001. shvatila da je IT tehnologija budućnosti i da će se zemlje natjecati koja će imati jaču bazu u tom segmentu. I tako je Rumunjska, na koju i dalje često gledamo posprdno, ukinula još tada porez na dohodak na IT zaposlenike, a ove godine su dodatno pojednostavili i proširili tu mjeru ukinuvši i ono malo ograničenja koja su postojala. Danas su od plaćanja poreza na dohodak u Rumunjskoj oslobođeni zaposlenici koji rade na određenim poslovima u IT-ju, neovisno o tome što su završili. Naravno, shvatili su Rumunji da su danas bitne vještine i stoga me nimalo ne čudi što nas, evo, u 2017. Rumunjska pretiče po razvijenosti i BDP-u (čitala baš neki dan o tome). Također, IT sektor doprinosi rumunjskom BDP-u preko 6%, naš oko trećine tog postotka, ali dobro je znati koliko imamo prostora za napredak, kad bi imali dovoljno ljudi. Stvarno su ludi ti Rumunji, ne treba njih gledati, rade gluposti.

Često pišem o tom rumunjskom modelu, ministrici Dalić sam slala i izračune koliko bi to koštalo proračun godišnje, a koliko bi vratilo u proračun. Riječ je o investiciji koja se vraća unutar godine dana, bez da primjenimo multiplikatore. Nisam nikad dobila nikakav odgovor. To ipak nije bitna tema, uvijek ima važnijih tema u našim institucijama, uvijek se bave problemima, nikad razvojem. Zato smo tu gdje jesmo.

Često se ispod članaka, tekstova i kolumni u kojima CISEx piše i objašnjava zašto je bitno omogućiti benefite radnicima, uvesti rumunjski model i sl, nađu i oni koji se protive tome. U pravilu svoj stav argumentiraju time da svi trebamo biti isti, svi trebaju plaćati poreze i nema favoriziranja.

U Hrvatskoj su već godinama pojedini sektori favorizirani, to nije ništa novo niti je nužno pogrešno, ukoliko je to isplativa investicija.

Neću govoriti o našem poreznom sustavu i olakšicama prema kojima veliki broj građana uopće ne plaća porez na dohodak (osobni odbici), ali ajmo vidjeti malo što se događa sektorski. Naši Ministri su izjavljivali da ne mogu razmatrati posebne porezne tretmane po pojedinim sektorima jer to kao nije u redu. No, pritom su zaboravili činjenicu da pojedini sektori već imaju posebni tretman u Hrvatskoj pa im stoga taj argument ne stoji jer sami sebe pobijaju. Koji su to sektori? Posebno turizam i poljoprivreda.

Hrvatska je davno odlučila da su poljoprivreda i turizam strateške grane i da njih treba paziti i poticati na sve moguće načine. Poljoprivreda ubire ogromne subvencije, za gotovo svaku kulturu, livadu i sl, možete ostvariti iz proračuna solidne novce. Također, uvedeni su i posebni vaučeri kojima je riješen problem sezonskog zapošljavanja na nekoliko dana, uz plaćanje državi od 20kn na dan, neovisno o iznosu dnevnice za taj dan. Dakle, postojao je realan problem sa zapošljavanjem sezonskog karaktera u poljoprivredi i problem je riješen.

Također, prije nekoliko godina je uvedena kategorija stalnog sezonca. Neko vrijeme je vrijedila samo za turizam, ali sada vrijedi za sve djelatnosti sezonskog karaktera. Što je stalni sezonac? Turističke tvrtke su valjda bar cijelo desetljeće upozoravale na problem pronalaženja radne snage u sezoni jer sezona traje maksimalno 6 mjeseci pa ljudi drugih 6 mjeseci nemaju posao. Nakon dugih godina, uvedena je kategorija „stalnog sezonca“ kojom 6 mjeseci poslodavac plaća plaću radniku, a preostalih 6 mjeseci u principu država plaća doprinose i mjesečnu neto naknadu takvom radniku. Pronašla sam podatak da je oko 4.000 ljudi koristilo ovu mjeru prošle godine. Konkretnije, evo što se iz državnog proračuna plaća za sezonske radnice: poslodavcu HZZ financira 100% troška za prva 3 mjeseca što radnik ne radi jer je gotova sezona, a u narednom razdoblju koje može trajati najduže 3 mjeseca, 50% doprinosa, dok radniku HZZ isplaćuje novčanu pomoć za najviše 6 mjeseci (dok odmara doma) u iznosu koji se utvrđuje na temelju izračuna novčane naknade za vrijeme nezaposlenosti, a najviše u visini 70% iznosa prosječne plaće isplaćene u gospodarstvu RH za prvih 90 dana, a 35% za preostalo razdoblje. Ne mogu pronaći nigdje podatak koliko je isplaćeno ukupno za stalne sezonce u 2016., ali ako je godišnje samo 15.000 kn po stalnom sezoncu (u 6 mjeseci), dolazimo do 60 mil kn godišnje, a vjerujem da je puno više od toga.

Dakle, ovo je konkretna mjera koja je upravo kreirana s ciljem rješavanja problema jednom sektoru, primarno turizmu, kako bi se osigurala dostatna radna snaga u sezoni. Također, ovom mjerom se pogoduje i poslodavcima jer se i njima refundira trošak doprinosa na te plaće u mjesecima kad radnici ne rade, dakle, stimuliraju se i poslodavci i radnici. Dakle, turizam je strateški sektor pa se posebno za njega oblikuju mjere koje rješavaju problem zapošljavaju – direktnim isplatama iz državnog proračuna! Izmjenama Zakona početkom ove godine su malo pooštrili ovu mjeru i odmah se podigli na noge i sindikati i poslodavci i vrištali su naslovi po novinama da Vlada tjera njihove sezonske radnike u inozemstvo.

I onda kada mi tražimo primjenu rumunjskog modela – nastaje cika i dreka i mi smo krajnje upitni jer kako možemo tražiti tako nešto. Zašto i IT ne bi bio strateški sektor?

Softveraši ne traže subvencije od države, naši ljudi rade cijelu godinu, plaćat ćemo sami poreze i doprinose za naše radnike kao i neto plaće, ali ukidanjem poreza na dohodak sami radnici će imati više novca uz isti trošak za poslodavca. Taj novac će potrošiti u Hrvatskoj i platiti PDV, a mnogi će možda napokon vidjeti da ova zemlja ima budućnost i da smo napokon progledali pa odluče ostati u Hrvatskoj. Koliko to vrijedi? To su visoko obrazovani mladi ljudi sa znanjima koja su primjenjiva u cijelom svijetu. Njihovo brazovanje je koštalo porezne obveznike možda i stotine tisuća kuna po osobi, a oni će porez plaćati negdje drugdje. Istovremeno, naša IT industrija će padati jer je nose isključivo ljudi.

Investicija s najbržim povratom

Racionalni ljudi i uspješni poduzetnici, financijaši i kreditori odluke o investiranju donose na temelju nekih opće poznatih parametara i pokazatelja. Dakle, ako imate više projekata koji vas zanimaju, a novaca samo za ulaganje u jedan projekt – odabirete onaj koji nosi najveći povrat uz najmanji rizik i u najkraćem vremenu (ima i drugačijih odabira, ali ovaj je prikladan za državu koja upravlja novcem poreznih obveznika).

Pogledajmo IT sektor s tog aspekta:

Dokazano bilježi rast prihoda, izvoza i broja zaposlenika svake godine i to po stopama višestruko većim od ukupnog gospodarstva. Svake godine u državnu blagajnu uplaćuje sve više fiskalnih i parafiskalnih davanja. Zaposlenici su natprosječno plaćeni. Nedostaje preko 1000 ljudi godišnje koje bi mogli zaposliti obzirom na to koliko posla mogu ugovoriti na ino tržištu. Istovremeno, ti kadrovi masovno odlaze u inozemstvo. Zašto? Jer mogu, jer se sve zemlje natječu koja će dati bolje uvjete za takav kadar i jer ne vide perspektivu u Hrvatskoj.

Ali ne – Hrvatska ne želi investirati u taj sektor, pa nije čak ni proglašen strateškim u Strategiji pametne specijalizacije (jedino Hrvatska i Cipar to ne prepoznaju). Ne želimo mi pojednostaviti stvari pa neka poduzetnici plaćaju teretane, tople obroke i vrtiće zaposlenicima – što ako u biti sebi plate a ne radniku?  Možda će jednom oni koji donose zakone shvatiti da ima menadžera i poduzetnika u IT svijetu koji i u bendovima sviraju ne bi li animirali buduće zaposlenike da dođu k njima raditi (neki će se prepoznati).

Shvatimo, IT je kao prasac – sve što u njega uložiš višestruko se vraća (to kažu i za muževe).

Dakle, kad CISEx predlaže konkretne mjere za jačanje IT sektora, ne tražimo mi da nam netko nešto pokloni, tražimo od države da napravi pametnu investiciju koju ćemo višestruko vratiti državi i poreznim obveznicima.

Turistički „harač“ vs edukacija programera

Opće je poznato da IT tvrtke plaćaju oko 0,1% prihoda HTZ-u za promociju našeg turizma. Dakle, ne samo da od naših poreza plaćaju turističkim tvrtkama sezonske radnike, nego moramo plaćati i njihov marketing. Vlada je obećala i stavila u Akcijski plan ukidanje te obveze za IT i smanjenje za neke druge djelatnosti. No, mi to i dalje plaćamo jer teško je izmijeniti jedan stavak u uredbi koja to propisuje, ali se zato „Lex Agrokor“ donese u 2 tjedna. Ne vjerujem dok ne vidim. No, u biti želim staviti iznose plaćene za turističku promociju u kontekst toga što se s tim novcima može napraviti za IT.

Dakle, IT tvrtke su platile oko 8,4 milijuna kuna Hrvatskoj turističkoj zajednici za 2016. godinu (0,1% prihoda) od čega nemaju ništa. Istovremeno, nedostaje nam 1000+ zaposlenika (primarno programera) godišnje. Neki dan je završio pilot projekt BootcampIT u organizaciji STEP RI, koji je u biti educirao 20 ljudi (mahom nezaposlenih) koji nisu imali nikakvog programerskog iskustva i kroz 3 mjeseca intenzivnog tečaja ih obučili radu u C++ i Java. Danas su ti ljudi odlični  junior programeri koji funkcioniraju u timu i mogu se (vjerujem i budu) zaposliti isti tren i biti odličan kadar IT tvrtkama. Znate li koliko je to koštalo po polazniku? Pazi sad – 6.000 HRK! Dakle, ako uzmemo taj program i primjenimo ga na sve gradove, s 8,4 milijuna kuna možemo si stvoriti 1.400 junior programera godišnje? A kako bi se to onda odrazilo na rast IT sektora? A na punjenje državnog proračuna? Malo pojednostavljeno, ali to je to.

Umjesto zaključka

Osobno nemam nikakve sumnje da će Hrvatska jednog dana shvatiti da želi imati industriju 4.0., pa će shvatiti da joj za to trebaju informacijski pismeni građani, ali i solidna baza inženjera raznih vrsta, ponajviše IT stručnjaka (sada samo pričaju o tome, to je novi „buzzword“ naših političara). I uopće ne dvojim da će neka Vlada jednom biti primorana uvesti nešto poput rumunjskog modela, kao što su uveli „stalnog sezonca“ nakon 10-15 godina uvjeravanja turističkog sektora da je to potrebno, ili kao što sada mijenjaju Strategiju pametne specijalizacije jer su napokon shvatili i priznali da je IT trebao biti prioritetno područje. Jednom će ukinuti i taj „turistički harač“, a kad to naprave CISEx će predložiti članovima povećanje članarina iz kojih će se financirati program osposobljavanja programera poput BootcampIT na nacionalnom nivou. Nadam se da će se više strukovnih udruženja pridružiti inicijativi. Vjerujem da će IT tvrtke rado dobrovoljno dio nameta koji im je sada otiman uložiti u svoju budućnost kroz takve programe ili slične (samo članice CISEx-a platile su preko 3 mil kn turističkog harača za 2016.)

Sve će se to dogoditi, povijest nas tome uči – ali hoće li biti prekasno?

Download Excel tablice – IT u brojkama 2012-2016

Podijelite: