Kada je podmorski vulkan Hunga Tonga–Hunga Ha’apa eruptirao 2022. godine, izbacio je otprilike 2,9 milijardi tona pepela i plina u zrak iznad Južnog Pacifika. Prema novoj studiji, erupcija je također očistila dio vlastitog nereda.

Istraživači procjenjuju kako je erupcija oslobodila oko 330 gigagrama metana, što je otprilike ekvivalentno godišnjim emisijama koje proizvodi više od dva milijuna krava. No njihovi nalazi, objavljeni u časopisu Nature Communications, pokazuju kako su kemijske reakcije unutar eruptivnog oblaka uništile oko 900 megagrama metana dnevno. Otkrili su i kako je oblak nastavio uklanjati vlastito onečišćenje metanom 10 dana dok se kretao prema Južnoj Americi.

Metan je snažan staklenički plin, koji zadržava oko 80 puta više topline od CO₂ tijekom razdoblja od 20 godina. Znanstvenici vjeruju kako trenutno potiče oko 30 posto globalnog zagrijavanja. Srećom, metan se relativno brzo razgrađuje u atmosferi, obično unutar 10 godina.

Smanjenje emisija metana iz industrijskih procesa i poljoprivrede bit će ključno za ublažavanje klimatskih promjena. No, nemoguće je smanjiti sve emisije metana. Neke proizlaze iz prirodnih procesa poput mikrobne razgradnje ili vulkanskih erupcija. 

Kako ubrzati prirodnu razgradnju metana?

Kako bi se pozabavili onečišćenjem metanom iz tih izvora i usporili globalno zagrijavanje u bliskoj budućnosti, istraživači proučavaju načine za ubrzanje prirodne razgradnje atmosferskog metana.

Nova studija otkrila je mehanizam koji bi im mogao pomoći upravo u tome. Koristeći slikovni spektrometar TROPOMI na satelitu Sentinel-5P Europske svemirske agencije, istraživači su utvrdili kako eruptivni oblak sadrži neobično visoke koncentracije formaldehida, kratkotrajnog međuprodukta koji nastaje pri razgradnji metana. 

Formaldehid postoji samo nekoliko sati prije nego što se razgradi na CO₂ i vodu, ali je ostao prisutan u oblaku u visokim koncentracijama više od tjedan dana, što sugerira kontinuiranu razgradnju metana.

Prethodna istraživanja pokazala su kako se, kad vjetar nosi prašinu iz Sahare iznad Atlantskog oceana, ona miješa s morskom prskanjem i stvara aerosole željezne soli. Kada sunčeva svjetlost reagira s tim česticama, proizvodi atome klora koji ubrzavaju razgradnju metana. 

Sličan reakcijski mehanizam odvijao se, vjeruju istraživači, unutar vulkanskog oblaka. Morska voda izbačena u atmosferu erupcijom pomiješala se s pepelom, a smjesa je reagirala sa sunčevom svjetlošću i stvorila visoko reaktivne atome klora.

Ovaj mehanizam mogao bi pomoći u smanjenju koncentracije atmosferskog metana - ako inženjeri mogu pronaći siguran, učinkovit i ekonomski isplativ način kako ga replicirati. Već su predložene pojedine strategije, poput izgradnje reaktora koji izvlače metan iz zraka i propuštaju ga kroz zasićenu slanu otopinu klora ili prskanje atoma klora izravno u atmosferu putem sustava kontroliranog oslobađanja, iako bi potonje moglo imati neželjene posljedice za okoliš.

Ključna prepreka razvoju ovih intervencija je točno mjerenje količine metana koju uklanjaju.