Više od 14 tisuća satelita već kruži oko Zemlje. Njihov broj brzo raste jer privatne tvrtke i vlade grade ogromne konstelacije za internet, komunikacije, snimanje, navigaciju i predložene svemirske podatkovne centre.

Niska Zemljina orbita, područje do oko 2000 kilometara iznad planeta, postala je preferirana zona jer nudi nižu latenciju, lakši pristup i jeftinije postavljanje od viših orbita. Ali, to je stvorilo i problem - svi žele u taj prostor. 

Mogući sudari satelita nisu više jedini problem. Nove studije ukazuju i na više više krhotina, manje čišćenja atmosfere i rastuće svjetlosno onečišćenje koje prijeti astronomiji.

Nedavno istraživanje Europskog južnog opservatorija (ESO) ispitivalo je kako velike i sjajne satelitske konstelacije mogu utjecati na zemaljsku astronomiju. Prijedlozi o kojima se trenutno raspravlja moglo bi dodati više od 1,7 milijuna satelita u orbitu, uključujući izuzetno sjajne objekte koji bi promijenili izgled noćnog neba.

ESO-v predloženi sigurnosni prag je značajno ispod te brojke. Kako bi moderna astronomija ostala funkcionalna, oko Zemlje ne bi smjelo kružiti više od sto tisuća satelita koji slabo svijetle.

Taj broj je plafon. Ako su sateliti dovoljno svijetli kako bi bili vidljivi golim okom, siguran broj trebao bi biti znatno niži.

SpaceX je navodno predložio milijun satelita za svemirske podatkovne centre, dok je Reflect Orbital iznio planove za do 50 tisuća satelita nalik zrcalima dizajniranih za reflektiranje sunčeve svjetlosti na Zemlju noću.

ESO-va analiza sugerira kako bi takvi sustavi mogli ostaviti stotine, ili čak tisuće, satelita vidljivima tijekom većeg dijela noći, pri čemu neka opažanja gube značajne dijelove upotrebljivog vidnog polja. Opservatoriji su u problemima zbog toga što sateliti reflektiraju sunčevu svjetlost. Kada se presijeku, teleskopske slike stvaraju svijetle pruge koje brišu sve što se nalazi iza njih.

Studija MIT-a iz 2025. otkrila je kako emisije stakleničkih plinova mijenjaju gornju atmosferu na način koji bi mogao smanjiti broj satelita koje niska Zemljina orbita može sigurno podržati.

Ključni sloj je termosfera, gdje mnogi sateliti rade. Kako se staklenički plinovi hlade i skupljaju ovo gornje atmosfersko područje, atmosferski otpor se smanjuje.

Taj otpor obično pomaže povlačiti mrtve satelite i krhotine prema ponovnom ulasku, gdje izgaraju. S manjim otporom, svemirsko smeće može dulje ostati u orbiti, povećavajući rizik od sudara.

MIT-ove simulacije sugeriraju kako bi do 2100. godine nosivost popularnih područja niske Zemljine orbite mogla pasti za 50 do 66 posto u usporedbi sa scenarijem u kojem emisije ostaju na razinama iz 2000.

Bankarstvo, GPS, vremenska prognoza, odgovor na katastrofe, pristup internetu, obrana i praćenje klime ovise o satelitima. Uspros tome, ne postoji jedinstveno tijelo koje na globalnoj razini kontrolira koliko satelita može zauzeti nisku Zemljinu orbitu, koliko sjajni mogu biti ili kako bi tvrtke trebale uzeti u obzir kumulativni rizik.

Regulatori poput američke Federalne komisije za komunikacije mogu odobriti ili odbiti podneske, ali učinci su globalni. Konstelacija satelita koju lansira jedna tvrtka u jednoj zemlji može utjecati na astronome, ekosustave, konkurentske operatere i noćno nebo diljem planeta.

Niska Zemljina orbita postala je zajednički, ograničen okoliš. Bez strože koordinacije, ograničenja svjetline, kontrole otpada, pravila odlaganja i međunarodnog planiranja kapaciteta, sljedeća svemirska utrka mogla bi oštetiti orbitalne trake o kojima sada ovisi moderni život.