Mjesec bi mogao postati prvo mjesto gdje će bežični prijenos energije biti korišten u praktičnom okruženju. Koncept se usredotočuje na južni pol Mjeseca, područje gdje uzdignuti rubovi kratera primaju gotovo kontinuiranu sunčevu svjetlost, dok obližnji trajno zasjenjeni krateri ostaju u mraku i vjeruje se kako sadrže značajne naslage vodenog leda.

Umjesto oslanjanja na duge kabele za napajanje ili nošenje teških baterijskih sustava, lunarni roveri koji rade unutar ovih tamnih kratera primali bi energiju putem laserskih zraka prenošenih sa solarnih stanica instaliranih na osunčanim vrhovima iznad.
Prema znanstvenicima s Tehnološkog instituta Harbin (Kina), ovaj pristup mogao bi pružiti učinkovitiji način napajanja istraživačkih misija u nekim od najizazovnijih i znanstveno najvrijednijih okruženja Mjeseca.

Optimizirana laserska mreža

U studiji objavljenoj u časopisu Journal of Deep Space Exploration, istraživači su predstavili optimiziranu strategiju implementacije laserske mreže za prijenos energije dizajnirane za površinu Mjeseca. Studiju su vodili znanstvenici s Tehnološkog instituta Harbin, koji su također povezani s Nacionalnim ključnim laboratorijem za laserske prostorne informacije i Nacionalnim ključnim laboratorijem za zrakoplovne mehanizme.

Rezultati istraživanja mogli bi pomoći u postavljanju temelja za buduće lunarne istraživačke stanice i njihovu prateću energetsku infrastrukturu. Prema studiji, premještanje laserskih odašiljačkih stanica za oko 100 metara povećalo je efektivnu pokrivenost mreže za više od 35 posto, a područja s napajanjem učinilo gotovo potpuno povezanima.

Napajanje opreme u trajno zasjenjenim područjima Mjeseca ostaje glavni izazov za buduće misije, jer se roveri koji rade u tim kraterima ne mogu osloniti na solarne panele zbog toga što baterije možda neće pružiti dovoljnu izdržljivost za dulje istraživanje.

Predloženi sustav koristio bi solarne nizove na osunčanim grebenima za generiranje laserskih zraka, prenoseći energiju na prijemnike postavljene na roveru koji pretvaraju svjetlost natrag u električnu energiju. Oslanjao bi se na više međusobno povezanih stanica, stvarajući mrežu koja omogućuje roverima kretanje između područja s napajanjem bez potrebe za velikim ugrađenim baterijama.

Umjesto odabira lokacija samo na temelju dostupnosti sunčeve svjetlosti, istraživači iz Harbina koristili su statističko modeliranje kako bi identificirali najbolje točke raspoređivanja za maksimiziranje pokrivenosti energijom i održavanje jake mrežne povezanosti.
Kako bi testirali koncept, tim je koristio podatke NASA-inog laserskog altimetra Lunar Orbitera iz područja oko kratera Shackleton, jedne od najvažnijih lokacija za buduće lunarne misije. Model je povećao efektivnu pokrivenost energijom s gotovo 18 na više od 24 posto, a istovremeno je poboljšao regionalnu povezanost s ispod 40 na gotovo 100 posto. 

Simulacije su pokazale kako na udaljenosti od blizu pet kilometara sustav još može osigurati dovoljno energije za podršku radu rovera u trajno zasjenjenim područjima Mjeseca.