Inflacija se u Hrvatskoj izračunava prema anketi o potrošnji iz 2019. godine, što znači da podaci o kretanju inflacije sa stvarnošću imaju veze od beznačajne do nikakve. Stvarne cijene svakog zahvaćaju različito, nikog onako kako tvrdi službena statistika. Ona služi nečemu sasvim drugome. Uz sve poznate uzroke inflacije, na kretanje cijena utječu i strukturne, odnosno tehnološke promjene

Piše: Željko Ivanković

Janet Yellen, američka ministrica trezora i donedavna guvernerka američke centralne banke FED: Ne znamo jednoznačno uzroke inflaciji

Inflacija je puno više igra moći nego izračun kretanja troškova.

-- tekst se nastavlja nakon oglasa --

 

Prije ulaska u eurozonu Hrvatska je podatke o inflaciji za prethodni mjesec objavljivala oko polovice sljedećeg mjeseca. Od početka 2023. takozvane preliminarne podatke objavljuje na samom početku, 1. ili 2. u mjesecu. Tako je i 2. ožujka Državni zavod za statistiku objavio da su cijene u veljači u odnosu na mjesec prije porasle 0,2 posto, a u odnosu na godinu prije 11,9 posto te kako su to preliminarni podaci (na osnovi 80 posto obrađenih podataka). No ti se preliminarni podaci uobičajeno uopće ili gotovo uopće ne mijenjaju kad iziđu takozvani konačni podaci. A ako se i korigiraju, to je potpuno nebitno.

To je kao da metrom na kojem imate označene samo decimetre, centimetre određujete odoka; ujutro izmjerite da ste visoki 186,5 centimetara, a navečer 185,3 centimetra, iako ste možda visoki 187 ili 183 centimetra. No procijenili ste se u rasponu 85-86, i na kraju će vas tako i zabilježiti. To je ta razlika između preciznosti instrumenta i točnosti mjerenja. To da se kretanje cijena u značajnoj mjeri određuje odoka znaju svi, i ekonomisti i građani koji podacima ne vjeruju, jedino što ekonomisti znaju da se ti podaci, takvi kakvi jesu, za nešto ipak koriste, ali izbjegavaju o tome javno raspravljati, već u javnosti komentiraju inflaciju kao podatak o promjenama troškova života, iako je u njoj to izraženo više nego neprecizno. Građani podacima o inflaciji ne vjeruju upravo zato što su gori nego otprilike. U ime daljnje argumentacije, u nastavku je nužno prvo objasniti kako se inflacija mjeri, a na kraju za što se takvi podaci zapravo koriste. Također, objasnit ću kakvu ulogu u promjenama cijena imaju (mogu imati) tehnološke promjene.

Ponderi proizvoda

Potpuno je jasno da se inflacija ne računa tako što anketari uđu u dućane, pogledaju izabrane ili sve proizvode, zbroje im cijene, a kad za mjesec dana ponove sve isto, izračunaju razliku u ukupnoj cijeni. Pjena za brijanje može poskupjeti dva eura, a kruh deset centi. Ako se kruh kupuje svaki dan, a pjenu za brijanje jednom mjesečno, onda je u ukupnim mjesečnim izdacima poskupljenje kruha značajnije nego poskupljenje pjene za brijanje. Radi se, dakle, o ponderima pojedinih proizvoda u košarici ukupne mjesečne potrošnje, koji se određuju na temelju Ankete o potrošnji kućanstava. Posljednja Anketa o potrošnji kućanstava u Hrvatskoj, na temelju koje se određuje današnja inflacija cijena na malo, provedena je 2019. godine. Da, dobro ste pročitali, 2019. godine. Nitko ne sumnja kako se struktura košarice otad promijenila, da su ljudi zbog niza razloga promijenili ono na što troše svoj novac, i kako bi se struktura košarice promijenila i da nije bilo pandemije i početka rata sa snažnom relativnom promjenom tek nekih cijena (nafta), ali inflacija se i dalje računa na temelju pondera iz 2019. godine. Još gore, na temelju pondera iz 2019. godine računala se inflacija tek od 2022. godine, a ona za 2021. i prije računala se na temelju pondera ustanovljenih Anketom o potrošnji iz 2017. I onda se te dvije inflacije uspoređuju.

Pravo je pitanje zašto inflacija, kao i sve druge kuge, najviše pogađa zemlje Istočne Europe, ili – bivšeg socijalizma, ako vam je tako draže

Naravno, pandemija i rat ne izbijaju svake godine. Ni u “redovno doba”, zbog ekonomske i socijalne dinamike cijene između razdoblja nisu usporedive. To ekonomisti dobro znaju. Audio i videokazeta više uopće nema (kao ni mnogih vrsta kruha, nego su nove), ako mobitela još i ima, dominira pametni telefon, cloud je alternativa vanjskom hard disku, Kindle papirnoj knjizi, Apple TV, Amazon Prime, Netflix, HBO – televiziji. Inflacija uspoređuje koliko smo trošili na zabavu godinu prije, a koliko sada, iako je zabava lani bila potpuno drukčija nego ove godine. Zaobići ću na ovom mjestu promjene u automobilskoj industriji, u trajnim potrošnim dobrima (vešmašine, štednjaci, itd). Pretpostavimo da svih tih promjena nema. Ljudi rade, troše, ali nikad cijelu plaću, štede i onda jedne godine odu na put u inozemstvo. Vremenom mijenjaju preferencije, dakle, košara iz kasnije godine ponovno je različita od one iz prethodne. S preferencijama je nevolja u tome što postoji i povratni efekt: kada benzin jako poskupi, mijenja se košarica jer ljudi više idu pješice. Tijekom i nakon pandemije sigurno se promijenila i potrošnja na zdravstvo.

Bez obzira na to jesu li u eurozoni (Latvija, Slovačka) ili nisu (Poljska, Češka), kretanje inflacije u zemljama Istočne Europe približno je jednako, iako Plenković i Vujčić tvrde drukčije

Aktualna košarica

Aktualna hrvatska košarica je iz 2019. godine. Unutar nje su kategorije proizvoda, recimo, različiti pametni telefoni, bilježi se promjena cijene te kategorije proizvoda, iako su se preferencije unutar nje promijenile, pa se u nekom razdoblju više kupuje jeftiniji proizvod, a u drugom skuplji, jer se vraća optimizam. I ni to nije sve. Kad se inflacija zahuktala, vlade mnogih zemalja ograničile su cijene automobilskog goriva, ili plina, ili struje. A kad je Hrvatska uvodila euro, veliki je javni pritisak bio na trgovinu i proizvođače da ne mijenjaju cijene proizvoda. Čim je taj pritisak popustio, najavljivala su se poskupljenja. Da nije bilo javnog pritiska, već bi mijenjali cijene, pa bi pokazatelji bili drukčiji. Doduše, možda bi tada izazvali paniku pa bi se stvar teško zaustavljivo zakotrljala. Ali to je možda, ne možemo znati. No, plan da se poskupi nije nestao, samo se pomaknuo, i jednako je moguće da će sada cijene, da se nadoknadi izgubljeno razdoblje, porasti više nego što bi koji mjesec prije da nisu bile zamrznute. I to je – možda, ne možemo baš znati.

Problem s promjenom proizvoda i njihove kvalitete u izračunu inflacije smatra se nesavladivim. Razvijene su dvije zakrpe, tzv. Paasche indeks, koji kasnije razdoblje, s njegovim novim proizvodima i novim ponderima, jednostavno svodi na bazno razdoblje, kao da promjena nije bilo. Drugi je Laspeyres indeks, koji čini obratno, pokušava zamisliti da se nova košara proizvoda prodavala u prethodnom razdoblju. Prednost tih metoda je to što priznaju grešku. Mana je kad netko iz dvije greške pokušava izvesti neku srednju vrijednost, i još više onemogućuje kakvo-takvo razumijevanje kretanja. U Paasche i Laspeyres indeksima još se zna što se prilagođava, odnosno falsificira, neka vrijednost između njih skriva kako se stvari kreću, ali ništa ne otkriva, ništa ne govori.

Svako kućanstvo ima svoju inflaciju

Ovo dosad nabacano većim dijelom odnosilo se na ponudu. Iako promjene na strani ponude očigledno onemogućuju ikakav precizan izračun neke ukupne promjene cijena, gledajući sa strane potrošnje, konfuzija se samo multiplicira. Inače točna tvrdnja da svako kućanstvo ima svoju inflaciju, jer ima svoju košaricu, ipak zamućuje stanje. Ne radi se o pojedinačnim preferencijama, nego o imovinskim razlikama. Siromašnija kućanstva imaju međusobno sličniju košaricu, bez obzira na preferencije. Troše više na hranu. Umirovljeničkim kućanstvima inflacija je manje rasla nego onima čiji su članovi u radnoj dobi, ali zašto – jer se manje koriste automobilom. Niža inflacija je, dakle, slaba utjeha. Možda im je čak ostavila relativno manju mogućnost uštede nego viša inflacija bogatijim kućanstvima. Ako nekome tko ima 350 eura mjesečno cijene nakon godinu dana umjesto 300 eura pojedu 330 (inflacija mu je 10 posto), ostane mu, umjesto prijašnjih 50 eura, čak 60 posto manje – 20 eura. Ako nekome tko ima 1000 eura mjesečno cijene nakon godinu dana umjesto 500 eura pojedu 560 eura (inflacija mu je viša – 12 posto), umjesto 500 ostane mu 440 eura, tek 12 posto manje. S višom je inflacijom, a pogođen relativno slabije.

Treba biti jasno, ovo uopće ne govori o nečemu što se naziva “opća razina cijena” u nekoj zemlji, ono kad se kaže da je u Hrvatskoj “sve skuplje” nego u Austriji, kad neka žena kaže da je otišla u IKEA-u u Mađarsku i uštedjela više od 1300 eura. Ovo uopće ne govori ni o onome u čemu se svi slažu, da je hrana u Hrvatskoj skuplja nego drugdje, kao i mnoge druge kategorije proizvoda. Što je jeftinije? Stanovanje (mjerenje čijih cijena zahtijeva posebnu sposobnost gledanja kroz prste), ali zašto je stanovanje jeftinije – zato što smo u prošlosti, da se osiguramo od neizdrživih cijena stanovanja, svaku paru ulagali u stanovanje, odričući se, ili je, pak, država pomogla.

Marina Tkalec, Ekonomski institut Zagreb

Kome govore podaci?

Kada, dakle, Državni zavod za statistiku objavi da su cijene u Hrvatskoj u veljači rasle u prosjeku 0,2 posto u odnosu na siječanj, a u odnosu na veljaču iz 2022. godine 11,9 posto, dok su u siječnju u odnosu na siječanj prije godinu dana rasle 12,7 posto, i iz čega se izvodi zaključak da se rast cijena smanjuje (11,9 manje je nego 12,7), odnosno da inflacija usporava, iako su cijene one zastarjele košarice u veljači više nego u siječnju – kome ti podaci išta govore? Stanovništvu skoro ništa, ali ostavimo odgovor na to pitanje za kasnije. (Da me ne bi netko vukao za jezik, za rast cijena u Hrvatskoj u veljači ove godine u odnosu na lanjsku veljaču naći ćete dva podatka, 11,9 posto i 11,7 posto. Ovaj drugi je tzv. harmonizirani indeks cijena, to jest košarica je prilagođena takozvanom europskom potrošaču, radi bliže usporedbe među zemljama.)

Zasad smo ustanovili da rast cijena osjećamo, ali nismo ga u stanju izračunati tako da bude izražen jednim brojem. No ipak ga izražavamo jednim brojem, za koji znamo, ne samo da je pogrešan, nego i da više skriva nego što otkriva. Što je s uzrocima inflacije? Što su uzroci neobično visoke inflacije s kojom se dio zapadnog svijeta suočava posljednjih nekoliko godina? Svi imaju svoje objašnjenje, i ponovno nijedno nije točno, ali u svakom je dio istine. Inzistira li se na djelomičnoj istini, opet se zavodi na krivi trag, namjerno.

Najčešće se spominju pandemija i rat. Sigurno nisu bez značaja, ali to objašnjenje, iako ga se, ponovimo, nikako ne može isključiti, ne objašnjava dovoljno. Kako su pandemija i rat utjecali na rast cijena? Rat jednostavno: poskupjela je nafta, poskupjelo je gorivo, ne samo za automobile, nego i za industriju. Dijelom jer ga treba više za rat, dijelom zbog blokade Rusije, da je se oslabi. To se objašnjenje suočava s nekolicinom problema: u Švicarskoj je inflacija nešto viša od 3 posto, kao i u Japanu ili Kini, u Slovačkoj je nešto viša od 15 posto, iako je u Njemačkoj 9,3 posto, u Italiji 9,9 posto, a u Grčkoj, Španjolskoj i Francuskoj je između 6 i 7 posto. Dakle, rast cijena nafti ne može objasniti dovoljno.

Razlika inflacije bogatih i siromašnih u razdoblju pandemije (Istraživanje Tkalec, Žilić, Rubil)

Pandemija

Kako stoji stvar s pandemijom? Nekoliko je tu povezanih utjecaja. U vrijeme pandemije država je tvrtkama i ljudima odobravala novac koji se zbog neizvjesnosti i ograničenja aktivnosti manje trošio. Za laike – tiskan je novac (obično se kaže bez pokrića, odnosno bez adekvatnog povećanja količine proizvoda). Zateklo ga se puno u rukama potrošača spremnih, nakon apstinencije, da ga potroše, a trgovci i proizvođači osjetili su priliku i digli cijene. Laici koji se žele predstaviti upućenima to objašnjenje često ponavljaju, iako uglavnom ne znaju odgovoriti kako se to novac tiska. No to je objašnjenje u pozadini uvjerenja da je inflacija prolazna, kako će se ispuhati za koji mjesec, a u što su nas uvjeravali tek kad je počela. Potrošači će potrošiti ono što imaju, više se neće “tiskati” i problem je riješen.

Kako se stvar produžila, pandemija a i rat poslužili su za još jedno objašnjenje – pokidani su opskrbni lanci, pa dok se ne uspostave, cijene će biti više: proizvodi teže stižu do potrošača, ima ih manje, cijene transporta i proizvodnje su više, i konačne cijene su više. Kao i prethodna objašnjenja, i u ovome ima dio istine, ali ono upućuje i dalje. Naime, geopolitičke promjene, uz ostalo novi “hladni rat” koji se razvija između Sjedinjenih Država i Kine, mijenja smjerove opskrbnih lanaca, ne samo do potrošača, nego i do proizvođača. Izbor se sužava, cijene rastu. Uzroci više nisu pandemija i rat u Europi, nego geopolitika.

Napokon, zahvaljujući ovom objašnjenju, konačno možemo izolirati i jednu permanentnu tendenciju rasta cijena koja se pojavi i bez geopolitike, tiskanja novca, rata, pandemije. Promjena smjera opskrbnih lanaca i stvaranje novih partnerstava spadaju u tzv. strukturne promjene. U istu vrstu uzroka inflaciji pripadaju i tehnološke promjene, promjene u strukturi proizvodnje, rast gospodarstva, koji mogu i sami za sebe izazvati rast cijena: tehnološke promjene izazivaju promjene opskrbnih lanaca, veću potražnju za nekim komponentama i sirovinama (što ne znači da smanjuju potražnju za drugima, inače bi trošenje resursa bilo bezbolnije), a kada se to transformira u rast gospodarstva, ljudi više imaju i više troše – pri čemu uzroci i posljedice mijenjaju mjesta.

Otprilike za 25 posto kućanstava kumulativna inflacija bila je veća od 17 posto, za 50 posto kućanstava veća od 15,5 posto… (Istraživanje Tkalec, Žilić, Rubil)

Identificiranje uzroka

Za kraj ovog kratkog opisa mogućih i isprepletenih uzroka inflacije spomenimo da Janet Yellen, koja je trenutačno ministrica financija u Bidenovoj vladi, a prije toga bila je guvernerka američke centralne banke Federalnih rezervi, vrlo otvoreno piše da ekonomisti nisu u stanju identificirati neprijeporne uzroke inflaciji. Ne znamo, kaže Yellen. Ne kaže da se inflaciju ne može ubiti (o čemu malo poslije), nego da ne znaju s pouzdanjem kako je izbila i kad je ubiju, ne znači da se neće opet pojaviti.

Ne smije se zaboraviti: inflacija hara već najmanje dvije godine. Čak da se sada i smiri – a prema svim očekivanjima to će potrajati, i dok traje, smjer se u svakom trenutku može okrenuti – u te su dvije godine oni slabiji i izloženiji više stradali, i potisnuti su na pozicije s kojih će se teže iskopati nego prije. Inflacija, dakle, mijenja relativne (startne) pozicije u društvu, i to upravo u vrijeme kada svi očekuju recesiju.

Zašto o svim tim nijansama hrvatski ekonomisti detaljno ne raspravljaju u javnosti? Zašto se stvar svodi na jednodnevnu vijest kad Eurostat objavi cijene i povremeno zapomaganje u medijima, koje se tretira nerelevantnim jer izostaje potpora stručnih autoriteta? Više je tome razloga. Prvo, hrvatskoj ekonomici nedostaje svih vrsta resursa za sve te složene analize. No, neki ipak otvaraju neka pitanja: Marina Tkalec, Ivan Žilić i Ivica Rubil zagrizli su u raščlanjivanje koliko je inflacija pogodila koju skupinu, i došli do zaključaka da je nekim skupinama bila i trideset posto. Dakle, percepcija te skupine i odmahivanje rukom na službene podatke o inflaciji nije uopće bez osnove. Ima i onih kojima je bila 25, 20, 15 posto, što više ni izbliza nije zanemariv broj onih koji imaju razloga da ne vjeruju, a koje je inflacija itekako unazadila. Kad je država zamrznula cijene goriva u prvom naletu njihova rasta, najviše je pomogla – bogatijima. Oni su tim rastom cijena bili najpogođeniji. Drugim riječima, mjere imaju efekte koji su daleko od onih propagandnih, drukčiji su od onih kakvima se predstavljaju i kakve država želi da ih se vidi. Tkalec, Žilić i Rubil pokušali su također računati i inflaciju prema tekućoj košarici, a ne prema onoj iz 2019. godine, i ustanovili da je i ta generalna inflacija značajno viša od službene.

Mistifikacija je drugi razlog zbog kojeg ekonomisti ne ulaze u raščlanjivanje i detaljniju analizu kretanja cijena. Bolje je da inflacija ostane ono što obični ljudi ne mogu razumjeti, iako je baš oni osjećaju, ali ako im se kaže kako ih “osjećaj vara”, da “ne poskupljuje toliko sve” kako oni misle, nego, eto, tek nešto, da se oni u to ne razumiju, onda stručnjak izgleda veći, važniji. Taj prezir prema ljudima, koji često ide uz cinični podsmijeh, čisti je užas.

Kako je inflacija rasla, tako se krivulja splošnjavala. Mnogim kućanstvima inflacija je na kraju 2022. godine premašila 30 posto, velikom dijelu 25 posto (Istraživanje Tkalec, Žilić, Rubil)

Treći razlog

Treći je razlog to što ova generalna, i ovako izračunata, inflacija ima svoju ograničenu ekonomsku svrhu. Ona signalizira odnose na financijskim tržištima i među financijskim institucijama. Manje je važno koliko izražava neka stvarna kretanja, a važnije je da signalizira što bi sada netko mogao poduzeti: centralna banka, banke, država itd. Kao mornari na onim nosačima aviona, te se institucije igraju zastavicama koje ne označavaju nešto iz stvarnosti, vatru ili oluju, nego što bi one, te institucije, centralna banka, mogle ili planiraju raditi, a onda se u tu igru upuste druge institucije. Prvi znak je da statistika, zatim centralna banka, signalizira svoju kamatnu stopu prema kojoj bi, kao, posuđivala novac bankama, a banke, čak i ako im uopće ne treba novac od centralne banke, ipak prema toj “referentnoj” kamatnoj stopi određuju kamate za svoje dužnike i vjerovnike, koji se onda znoje ili odahnu, već kako kome padne grah. Iza toga u tvrtkama dolaze odluke hoće li investirati, zapošljavati ili otpuštati. Kako bi još jednom bilo jasno – prva zastavica, ona koju podigne statistika, kao znak za start igre, kad je riječ o kretanju cijena s kojim se suočavamo, ne odražava stvarno stanje stvari, nego je tek znak za početak igre moći.

Posljednja inflacija u eurozoni izračunata je na 8,5 posto, a mjesec prije bila je navodno 8,6 posto. Jedni će reći – smanjuje se, ne treba povećavati kamatne stope da banke ne bi povećale kamatne stope tvrtkama, kako one ne bi usporavale investicije i otpuštale. To bi, primjerice, mogla reći Italija, koja je jako dužna, i ako se poveća referentna kamatna stopa, onda će joj vjerovnici dići kamatu i ona će teže vraćati dug. To bi mogle reći i zemlje u kojima je inflacija 5-6, pa čak do 7 posto. Ali zemlje u kojima je inflacija 12 posto, pa do 20 posto, kao što su baltičke, mogu reći da kamatne stope trebaju rasti da se tako pokuša smanjiti ekonomska aktivnost, jer se skupoća više ne može izdržati. Igra moći. Na ovom bi mjestu ovaj prikaz mogao stati.


Euro i istok

Hrvatski premijer Andrej Plenković i guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić, u osvrtima na kretanje cijena vrlo često uljepšavaju podatke. Jedan od uobičajenih načina je usporedba inflacije u Hrvatskoj, koja je upravo ušla u eurozonu, s inflacijom u zemljama Istočne Europe koje nisu uvele euro (Poljska, Mađarska, Češka, Bugarska, Rumunjska) a koje – naglašavaju njih dvojica – imaju višu inflaciju i upravo zato i višu kamatnu stopu na zaduživanje države, a posljedično i građana. Time legitimiraju ulazak u eurozonu. Hrvatska je među 15 najuspješnijih zemalja, kaže predsjednik Vlade Plenković.

Dakako, pritom prešućuju više stvari. Zemlje koje su uvele euro, a iz Istočne su Europe, konkretno Baltičke zemlje Litva, Latvija i Estonija, zatim Slovačka, imaju inflaciju istog reda veličine kao istočnoeuropske zemlje koje nisu uvele euro. Drugo, kao što je prije pokazano, sama stopa inflacije, čak kada bi koliko-toliko realno odražavala kretanje cijena za potrošače, još ne govori o tome koliko njima ostaje nakon mjesečnih troškova, koliko ih rast cijena kamata na dug zaista opterećuje. Koliko su im, uz cijene, rasle i plaće. Isticati tako parcijalan podatak prilično je besramna podvala. U razdoblju inflacije državi rastu i prihodi od poreza na promet. Ako su joj kamate i više, ne znači da joj teret nije manji. Kod građana puno ovisi o početnim pozicijama, kao što je naprijed pokazano, (a građani u svim tim zemljama imaju bolje početne pozicije nego građani u Hrvatskoj), o kretanju plaća, a i o drugim faktorima. Pravo je pitanje zašto inflacija, kao i sve druge kuge, najviše pogađa zemlje Istočne Europe, bile one u eurozoni ili ne bile…

Podijeli:

 

 

Vezane objave