Sve više vlada i tvrtki širom svijeta prihvaćaju elektroničko izdavanje računa (electronic invoices EI) kako bi podržali tradicionalnu i digitalnu trgovinu i poboljšali porez, poslovanje i trgovinske usluge. Elektroničke fakture (EI) računalno su čitljive fakture koje se izdaju, primaju i obrađuju elektroničkim putem između financijskih i poreznih sustava kupaca i dobavljača.

Nužna interoperabilnost

EI postaju sve važniji za globalnu digitalnu ekonomiju, posebno za mala i srednja poduzeća.

Međutim, kako sve više zemalja stvara vlastite okvire EI različiti, odnosno neujednačeni standardi za pojedine zemlje djeluju kao prepreka digitalnoj trgovini. Zbog toga su Australija, Čile, Novi Zeland i Singapur utvrdili zajednička načela kako bi njihovi nacionalni sustavi za EI bili  interoperabilan. Pregovori o e-trgovini Svjetske trgovinske organizacije (World Trade Organisation WTO) trebaju uključiti zajedničke EI odredbi kako se ne bi onemogućavala globalna digitalna ekonomija.

Savjetnička tvrtka specijalizirana za tržište e-računa Billentis  procjenjuje da globalna ekonomija godišnje proizvede oko 550 milijardi faktura, što raste oko 10 do 20 posto godišnje. Još uvijek postoji ogroman prostor za rast, jer se više od 90 posto svih faktura u svijetu još uvijek obrađuje klasičnim načinom.

Dosadašnja iskustva

Elektroničke fakture odličan su primjer digitalne tehnologije, poput internetskih platformi i platnih usluga, koje pomažu u prevladavanju troškova, složenosti i drugih prepreka međunarodnoj trgovini.

Istraživanje EY za 2018. godinu pokazalo je da od 82 zemlje 57 ima zakonsku regulativu za EI. Devet zemalja Latinske Amerike već koristi EI (Argentina, Brazil, Čile, Kostarika, Ekvador, Gvatemala, Meksiko, Peru i Urugvaj) – dok su u nekoliko drugih zemalja u tijeku njegovo uvođenje (Kolumbija, Gvatemala, Panama i Paragvaj). U Aziji je Singapur EI uveo još 2003. godine. Kineski Tajpej učinio ga je obveznim od 2011. godine za sve tvrtke koje podnesu račune ministarstvu financija. EI se koristi u privatnom sektoru u nekoliko gospodarstava Europske unije (Austrije, Njemačke, Švedske) te u Velikoj Britaniji. U Danskoj je od 2005. godine obavezna koristiti EI za sve transakcije s javnim sektorom. Italija je to učinila 2019. godine.

U Africi, Angoli, Keniji i Južnoj Africi svi imaju ili uvode EI sustave.

U Sjedinjenim Američkim Državama privatni je sektor uvelike potaknuo korištenje EI – postoji preko 200 mrežnih operatora. Iako ne postoji nacionalni sustav EI, Sjedinjene Države obvezuju javni sektor da svi ugovori o državnoj nabavi koriste EI. U 2015. godini Ured za upravljanje i proračun Bijele kuće objavio je memorandum kojim se svim saveznim agencijama naredio prijelaz na elektroničke fakture do kraja 2018. godine,

EI sustavi mogu biti dobrovoljni ili obvezni za tvrtke. Dobrovoljni sustavi obično se koriste kao alat za poboljšanje poslovanja (primjerice u Australiji i Novom Zelandu), dok se obvezni sustavi koriste kao dio poreznog sustava izvješćivanja (poput Čilea i drugih zemalja u Latinskoj Americi). U ovoj posljednjoj kategoriji zemalja usmjerenih na porez, EI je ključni alat za borbu protiv „razlike u porezu na dodanu vrijednost“, gdje plaćanja u gotovini bez primanja, lažno fakturiranje i druge aktivnosti dovode do smanjene naplate poreza. Stoga EI nudi velike potencijalne koristi za poreznu kontrolu. Digitalizacija omogućava poreznim vlastima i tvrtkama da koriste analitičke podatke za otkrivanje složenih poslovnih odnosa koje mogu koristiti za pokretanje revizija ako je potrebno.

Uloga WTO-a

Iako je privatni sektor bio pokretački faktor za e-račune, vlade se sve više uključuju u osiguravanje interoperabilnosti domaćih propisa kako bi tvrtke mogle koristiti zajednički softver i tehnološke usluge radi lakšeg bavljenja trgovinom. Budući da su EI digitalni, ne postoje razlike između originala i kopija elektroničkih računa, ali moraju postojati zajednička pravila i tehnički standardi i postupci koji će omogućiti interoperabilno tumačenje te digitalne dokumentacije.

Tehničke barijere za pojedine zemlje nastaju jer model zakona o e-potpisima UN-ove Komisije za međunarodno trgovinsko pravo nije propisan i pravno obvezujući, što znači da su države u mogućnosti donositi zakone koji su tehnička prepreke međunarodnoj trgovini. , E-potpisi još su jedno pitanje koje se pregovara na pregovorima WTO-a, i to je preduvjet za donošenje međunarodnih standarda za EI i definiranja otvorenog i interoperabilnog globalnog digitalnog trgovinskog sustava. Prema OECD-u i WTO-u, e-potpisi su četvrti među prvih 10 izazova s ​​kojima se kompanije i potrošači suočavaju prilikom pristupa i korištenja internetskih usluga.

Glavne prednosti EI su:

  • Skraćivanje procesa obrade, uključujući plaćanje potraživanja i povrat poreza, dijelom jer umanjuju rizik od ljudskih pogrešaka;
  • Smanjuje troškove transakcija (poput ispisa i skladištenja). EI su 60 do 80 posto učinkovitije od tradicionalnih obrada na papiru. Na primjer, u Australiji istraživanje pokazuje da košta 20 američkih dolara za obradu papirnate fakture u usporedbi s 6 dolara po e-računu;
  • Pomaže vladama u borbi protiv poreznih prijevara , jer agencije mogu koristiti softver i umjetnu inteligenciju (artificial intelligence AI) za brzu provjeru ogromnog broja transakcija i za njihovu unakrsnu provjeru s drugim podacima;
  • Olakšava tvrtkama, posebno malim i srednjim, preživjeti i uključiti se u trgovinu, uključujući poboljšano povjerenje, pravovremeno plaćanje i faktoringa; i
  • Pomaže modernizaciji gospodarstva i osnažuje tehnološki sektor kroz široku upotrebu komunikacijskih tehnologija, digitalnog potpisa i razvoja usluga.

Podijeli:

 

Vezane objave