Već se duže vrijeme zna da se digitalna ekonomija teško uračunava u bruto domaći proizvod, velikim dijelom zato što nudi obilje besplatnih proizvoda i usluga. Kako će korona kriza povećati udio digitalne ekonomije u ukupnoj ekonomskoj aktivnosti, upravljanje svijetom na temelju beznačajnih pomaka BDP-a postaje bespredmetno

Piše: Željko Ivanković

Cijene dionica Amazona i ostalih velikih tehnoloških kompanija, Alphabeta, Facebooka, Applea, Tesle… nakon prvog udara korona krize u Sjedinjenim Državama, a i u uopće u Zapadnome svijetu, rasle su uglavnom u strmoj krivulji. Sigurno je tome u najvećoj mjeri pomoglo enormno upumpavanje novca u ekonomski sustav raznim putevima, no rast cijene dionica tehnoloških kompanija svakako je posljedica i očekivanja ulagača da će taj biznis relativno bolje proći tijekom i nakon krize.

Djelomično se to može ilustrirati i anegdotalno – nekolicina američkih parlamentaraca, znajući za odluke o zatvaranju ekonomije (lockdown) i poticaje koji će uslijediti, restrukturirali su svoj ulagački portfelj tako da su barem dio novca prebacili u tehnološki sektor (insider trading tu je bio vrlo sumnjiv). Istodobno, vrijednost fondova koji se fokusiraju na prirodne resurse i materijalnu proizvodnju, pala je (vidi rezultate fondova Warena Buffeta). Napokon, od polovice ožujka dosta snažno raste i cijena kriptovaluta, što u neku ruku također izražava povjerenje u digitalnu ekonomiju.

Nezaposlenost prijeti

Sve to događa se kad nezaposlenost prijeti ekonomijama cijelog Zapadnog svijeta. Zbog razlika u sustavima bilježenja kretanja na tržištu rada, radnog zakonodavstva i akcija vlada koje su poduzete u korona krizi, brojevi su različiti i neusporedivi. U Sjedinjenim se Državama mnogima više isplatilo otići na burzu i skupiti višestruke poticaje za nezaposlene, pa je tako broj Amerikanaca koji se registrirao u uredu za zapošljavanje dostigao u samo mjesec dana krize povijesni maksimum od 30 milijuna, dok je u nekim drugim zemljama obilniji poticaj išao kroz tvrtke, uglavnom male i srednje (tako i u Hrvatskoj) pa se razmjerno mali broj registrirao kao nezaposleni, s obzirom na to koliko ih je izgubilo prihode. Od petsto tisuća zaposlenih u Hrvatskoj koji su dobili dio plaće od države, veliki bi dio završio na burzi. U Sjedinjenim se Državama procjenjuje da je još do 14 milijuna ljudi ostalo zaposleno, a bez posla.

Rast cijena kriptovaluta tijekom pandemije izražava povjerenje u digitalnu ekonomiju

Statistika, međutim, pokazuje da su najviše pogođeni nedigitalni dijelovi industrije zabave i sporta, sve ono što uključuje industrija putovanja, organizacija poslovnih, stručnih i znanstvenih skupova, kongresi, konferencije, seminari, veliki dio obrazovanja… gdje se inače nužno okuplja veći broj ljudi, ali stradale su i neprofitne organizacije, malo zato što su inače prve na udaru, a drugim dijelom zato što su se i one dosta oslanjale na izravni kontakt (koji se ubrzano mijenja za mrežni). Posredno, smanjenje aktivnosti u sektoru usluga izazvalo je pad i u industriji nafte itd.

Pred našim se očima ubrzava transformacija ekonomije prema većem udjelu digitalne ekonomije i uopće tehnološkog sektora. Udar na netom prevladavajući oblik industrije zabave i organizacije raznih skupova izaziva restrukturiranje – industrija kompjuterskih igara bilježi rast potražnje, ne samo zbog zatvaranja u stanove, svi Netflixovi brojevi izrazito rastu, do razine kad će kompanija još manje brinuti za kvalitetu ponude. Promjena koja je očigledna ima, međutim, mnoštvo dimenzija koje se ne mogu na prvi pogled sve sasvim jasno obuhvatiti. Ovdje će biti prikazan jedan njezin aspekt, a to je notorni problem s bilježenjem digitalne ekonomske aktivnosti u domaćem bruto proizvodu.

Konkurentski udar

O čemu je riječ, možda je za početak najbolje ponovno ilustrirati anegdotalno: u istom tjednu u kojem je Google meet postao besplatan, izazvan konkurentskim udarom koji je pretrpio od Zooma, sam Google objavio je 13-postotni rast prihoda. Naravno, Google meet nije predstavljao značajan udio u ukupnim prihodima, no besplatna je i osnovna usluga, tražilica, koja je najizdašniji izvor zarade. To izaziva ozbiljne probleme pri kompiliranju ukupne ekonomske aktivnosti u domaći bruto proizvod. Već desetak se godina pokušava u ozbiljnim istraživanjima ustvrditi metodologija koja bi definirala općeprihvaćeno računanje udjela digitalnog sektora u ukupnoj ekonomskoj aktivnosti, no procjene se toliko razlikuju da neka unificirajuća metodologija još nije na vidiku.

Amazon bi mogao biti najveći relativni dobitnik korona krize

Prije nego što prijeđem na prikaz domaćeg bruto proizvoda (GDP/BDP) i teškoća koje ima s digitalnom ekonomijom, potrebno je upozoriti zašto je to pitanje uopće važno. Diane Coyle u često diskutiranoj knjizi “GDP: A Brief but Affectionate History” (2014), koja će biti osnova i ovog prikaza, ističe da su objave podataka o kretanju GDP-a posljednjih nekoliko desetljeća upravljale svijetom. Razlika između 0,1 rasta GDP-a i 0,2 posto pada GDP-a, za koju će se većina statističara složiti da je u domeni statističke pogreške, određivala je sudbine vlada. Sjedinjene su Države u trenutku dok ovo pišem objavile godišnji pad BDP-a od 4,8 posto u prvom tromjesečju, kad još virusom nisu bile zahvaćene onoliko koliko u razdoblju čiji obračun dolazi kasnije, i upravo zbog toga Donald Trump svim silama nastoji promijeniti pristup suočavanju s epidemijom. Preliminarni rezultati u Europskoj uniji i eurozoni nešto su bolji, u EU se pad BDP-a u prvom tromjesečju procjenjuje na -3,5 posto, a u eurozoni na -3,8 posto, no u pojedinačnim europskim zemljama, osobito najrazvijenijima, situacija je teža: u Francuskoj je pad u prvom tromjesečju procijenjen na -5,8, u Španjolskoj na -5,2, a u Italiji na -4,7 posto. U Njemačkoj se očekuje ukupni pad u 2020. godini veći od šest posto.

Upravo ti podaci izazivaju političke tenzije možda i više nego broj nezaposlenih, premda su apstraktni i malo tko razumije što ustvari znače. Potkraj devedesetih Hrvatska je ušla u vrlo kratkotrajnu i, brojevima govoreći, slabu recesiju, minus je bio manji od jedan posto, a ipak je nakon toga zabilježila najveću nezaposlenost u svojoj povijesti, od 420.000 ljudi na burzi. U posljednjoj krizi, u prvom udaru BDP je u Hrvatskoj pao devet posto, kao potres, a poslije se još nastavio klizati kao u procesu smirivanja tla, dok nije dostignuto dno, no razina nezaposlenosti kao početkom 21. stoljeća ipak nije dosegnuta. Pad početkom devedesetih bio je čak trideset posto.

Kvalitetno upravljanje

Afirmirani češki ekonomist Tomaš Sedlaček iznio je tezu koja se ovih dana također mnogima mota po glavi, kako je društvo na Zapadu toliko razvijeno da si može dopustiti duboki pad ekonomske aktivnosti. Dvocifreni pad, 10 ili čak i više posto, koliko se spominje da bi u konačnici mogao biti efekt korona krize u najgorem scenariju, ako se njime dobro upravlja, ne mora dramatično smanjiti kvalitetu života. Ponavljam, ako se njime kvalitetno upravlja, a to prije svega znači da nema gladi te da se ne stvore napetosti među socijalnim skupinama zbog toga što je jedna privilegirana, a druga deprivirana. Ne čudi da su koronakriza i ogromne količine novca koje su na ovaj ili onaj način transferirane u ekonomije, ponajprije na račune pojedinaca, izazvale pozitivne reminiscencije na univerzalni temeljni dohodak čak i među američkim parlamentarnim zastupnicima: Nancy Pelosi, predsjednica Kongresa, pozvala je da se o toj ideji razmisli. Dakako, britanski The Economist smatra da se padom od 10 posto, što bi u Zapadnom svijetu bio najveći od Drugog svjetskog rata, ne može izbjeći kaos. No, iz Sedlačekove je teze važnije uočiti činjenicu koja je ekonomistima već odavno znana – domaći bruto proizvod, iako je u javnosti i vođenju ekonomske politike stekao ogromno značenje, ne odražava kvalitetu života.

Tomas Sedlaček, češki ekonomist koji tvrdi da je Zapad već toliko bogat da može izdržati duboki pad bruto proizvoda, bez bitnog ugrožavanja kvalitete života

Što je, dakle, domaći bruto proizvod i s kakvim ga izazovima suočava transformacija dosadašnje ekonomije u digitalnu ekonomiju? Diane Coyle u spomenutoj knjizi ističe poznati (iako ne uvijek dovoljno prepoznati) zaključak, da je GDP konstrukcija smišljena prije 70-80 godina da sintetizira (i analizira) ekonomsku aktivnost kasnog industrijskog doba tzv. fordističke, masovne proizvodnje mahom predmeta/stvari za široku potrošnju (od čipsa do automobila). UN ga je proglasio jednom od najvećih invencija Dvadesetog stoljeća. Vremenom je GDP prolazio revizije: jedna od najkomentiranijih izvedena je otprilike prije pola stoljeća, kad je uveden izračun prema kojem je financijski sektor zauzeo puno veći udio u BDP-u. U nekolicini najrazvijenijih zemalja financijski je sektor skočio s oko dva posto udjela u BDP-u do oko osam posto udjela, dobrim dijelom zahvaljujući drukčijem izračunu, koji je povratno potaknuo i povećanu aktivnost. Kad je izbila financijska kriza, počeli su otpori: prema jednom izračunu koji Coyle navodi doprinos financijskog sektora u SAD-u ukupnoj ekonomskoj aktivnosti precijenjen je za nevjerojatnih 20 posto, a u nekim europskim zemljama do čak 40 posto. Ni doprinos javnog sektora, konkretno – vojske i pravosuđa, nije bio uračunavan uvijek ni svugdje. Neki nisu računali aktivnosti koje se odvijaju u tzv. slobodnom vremenu, dakle, zabavu. Kad je Italija u ukupnu ekonomsku aktivnost uračunala tzv. neformalnu ekonomiju, postala je prema veličini peta ekonomija svijeta. Veliki je pritisak da se od BDP-a počne odbijati šteta koju proizvođačka industrija čini resursima.

Neformalna ekonomija

Dakle, upitno je koliko u BDP treba uračunati države, zatim koliko i kako treba uračunavati financije, treba li od BDP-a odbijati svojevrsnu “amortizaciju” neobnovljivih resursa, treba li pribrojiti u BDP pojedine oblike neformalne ekonomije. Za ovo posljednje često se navode zabavni primjeri – kad se udovac oženi svojom sluškinjom, on smanjuje BDP jer joj više ne plaća; ili, kad jedan susjed jedan tjedan čuva svu djecu u susjedstvu, a drugi susjed sljedeći tjedan, ako si međusobno plaćaju – to povećava BDP, iako samo daju i uzimaju isti novac natrag; ako to čine “prijateljski”, toga nema u BDP-u.

Diane Coyle, čija je knjiga o BDP-u kao izračunu koji je neadekvatan za digitalnu transformaciju izazvala široku raspravu

U tom se primjeru krije prvi putokaz za razumijevanje kakve posljedice digitalizacija ima na izračun BDP-a. Naime, svi se sjećaju pada prihoda glazbene industrije prelaskom na digitalnu tehnologiju. Posljedica na bruto domaći proizvod bilo je smanjenje, iako se glazba proizvodi i sluša više nego prije. Uračunava se samo ono za što su “plaćene ulaznice”, a toga je sad nestalo, i tko zna kad će se vratiti. S druge strane, kad su se istraživanja digitalne tehnologije počela računati kao investicija a ne kao trošak, to je povećalo domaći bruto proizvod.

U studiji koju je National Buro of Economic Research (NBER) objavio sredinom prošle godine, istraživači Byrne i Corrado zaključili su da izračun rasta američkog GDP-a od 2007. do 2017. godine nije za svaku pojedinačnu godinu uzeo u obzir rast vrijednosti (digitalne) “proizvodnje” od još otprilike 0,6 posto. Razvoj tehnologije, ponajprije brzine prijenosa informacija, a zahvaljujući čemu su bile ponuđene druge usluge, omogućio je rad od kuće i potrošnju zabavnih sadržaja u mjeri u kojoj nisu obuhvaćeni GDP-om i značajno su ga umanjili u odnosu na prethodne godine (uzme li se u obzir da je u tom razdoblju rast prosječno bio oko dva-tri posto). Bez mogućnosti da se ovdje ulazi u detalje izračuna, koji je vrlo kompleksan, vrijedno je tek navesti da se u spomenutoj studiji kalkulira s padom cijena izazvanim razvitkom tehnologije, pa ispada da je proizvedeno manje nego što zaista jest.

Samo jedna ideja

Ukratko, BDP je jedna ideja, poentira Coyle, a ne objektivni prikaz nekog stvarnog zbivanja. Iako ga je UN proglasio jednom od najvećih invencija prošlog stoljeća, to ostaje invencija, a ne otkriće, njime se ne otkriva nešto što se zaista događa, nego se GDP konstruira prema svjetonazorskim i vrijednosnim opredjeljenjima. Izaberite sami koja ideologija bira da je država neproduktivna, a koja da je financijski sektor više teret nego korist. I koji svjetonazori (ima ih nekolicina) smatraju da je zabava neproduktivna, bilo da je riječ o sportu ili estradi, a da vrijednost stvaraju samo muka i trud. Iz već rečenog (čuvanje djece, glazba itd.), trebalo bi biti jasno kako dosjetka da se u produktivne aktivnosti uračunava samo ono što se plaća novcem – slabo pomaže.

Upravo se digitalna ekonomija, čak i više nego spomenuti tradicionalni oblici neformalne ekonomije, opire svođenju mjere gospodarske aktivnosti na novčani iskaz. Oni koji su iznajmljivali prostore za sastanke, za konferencije, okrugle stolove, skupove, coworking – gube prihode. No to ne znači da je ta aktivnost prestala – samo se prebacila u jeftinije, ili čak besplatne digitalne “prostorije”, kao što su Zoom, Skype, Google meet. Pošta je propala kad se pojavio e-mail, ne zarađuje se na prodaji poštanskih maraka, ali to ne znači da je ekonomska aktivnost razmjene poruka ugašena.

Inovacije koje su smanjivale cijenu transmisije sadržaja iz studije Byrne i Corrado

To su bili primjeri teškoće statističkog, numeričkog obuhvata ekonomske aktivnosti. No osim toga, BDP se računa na nacionalnoj razini, na razini država. Digitalna aktivnost prema svojoj je prirodi transnacionalna. To je dodatni razlog zašto će sve teže biti precizno ustanoviti intenzitet ekonomske aktivnosti na pojedinom državnom području, i nužno preusmjeravati vlade da se bave onime čime mogu upravljati, a ne onime čime ne mogu. Vladama će prema tome preostati da se bave materijalnim dijelom života, osiguranjem hrane, zdravlja, fizičke sigurnosti… a manje kretanjem bruto proizvoda.

GDP, dakle, stoji pred novom značajnom revizijom, što je drugo ime za gubitak značenja. Suočen s koronavirusom i neizbježnim većim udjelom digitalnih aktivnosti u ekonomiji (i onim što se ekonomijom nekad smatra, a nekad ne smatra), dakle još niža, iako već ionako upitna pouzdanost obračuna BDP-a, nužno će mu smanjiti utjecaj na politiku i organizaciju zajednice. Alternative se također odavno razvijaju – različiti indeksi kvalitete života, no nijedna ne smjera biti toliko obuhvatna koliko je uspio biti BDP.

Novca se toliko dijeli da je čak i Nancy Pelosi zaključila kako univerzalni temeljni dohodak možda i nije sasvim bezvezna ideja

Spekulacije o promjenama

U spekulacije o promjenama koje će izazvati korona kriza već su se upustili najznačajniji mediji, think tankovi, konzultantske kuće, akademski istraživači. Der Spiegel zaključuje da svijet ni prije korona krize nije izgledao bogznakako. Uz notorni problem rastuće nejednakosti, spominju rastući populizam (kojemu je mrežna komunikacija plodan medij), da je neizvjesnost sve veća, što također ima veze s tehnološkim napretkom, kako se radi sve više i do iznemoglosti, čemu digitalna transformacija također pogoduje svojom mogućnošću rada od kuće… da je ugrožena demokracija.

Zanimljivo, da je ekonomiju ionako trebalo restrukturirati zaključuje i Borislav Škegro, kolumnist na direktno.hr, i slijedom svoje uobičajene panglosijanske logike (dobro je dobro, a i loše je dobro), predviđa da će svijet nakon korone biti bolji (a da je lockdown značio spremanje auta u garažu radi remonta). The Economist, međutim, stvari vidi sasvim drukčije – možda svijet jest trebalo pospremiti, ali hoće li biti bolji, ovisi o vrijednostima koje će dominirati u organizaciji stvari nakon prevladavanja akutne krize. Sustav vrijednosti, što se smatra potrebnim, poželjnim i produktivnim doprinosom, utječe i na sastavljanje GDP-a. Neki novi GDP sastavljen na temelju digitalne transformacije odražavat će i to kako se želi živjeti.

Podijeli:

 

Vezane objave