SpaceX uništava jedan ili dva Starlinkova satelita svaki dan

Bližimo li se scenariju u kojem toliko krhotina zatrpava Zemljinu orbitu da jedan sudar može pokrenuti lančanu reakciju velikih razmjera s potencijalno katastrofalnim posljedicama?

Miroslav Wranka četvrtak, 9. listopada 2025. u 08:12
📷 SpaceX (Pexels)
SpaceX (Pexels)

SpaceX dnevno deorbitira otprilike jedan ili dva satelita iz konstelacije Starlink, a taj će broj samo rasti. Kad će ta i druge planirane konstelacije u niskoj Zemljinoj orbiti zajedno imati oko 30 tisuća satelita, otprilike pet bi ih se moglo ponovno vratiti u atmosferu svaki dan, s obzirom na prosječni ciklus zamjene od oko pet godina.

Bližimo li se Kesslerovom sindromu, scenariju u kojem toliko krhotina zatrpava Zemljinu orbitu da jedan sudar može pokrenuti lančanu reakciju, potencijalno čineći dijelove Zemljine orbite neupotrebljivima za satelite? Starlink u tom smislu jest razlog za zabrinutost, ali ne i najveći. 

Trenutna strategija za deorbitaciju Starlinkovih satelita, koji rade u orbiti ispod 600 kilometara, korištenje je potisnika satelita kako bi ih se premjestilo u tako nisku orbitu gdje će osjetiti otpor atmosfere i izgoriti u nekontroliranom, ali potpomognutom ponovnom ulasku. Namjerni izlazak iz orbite, uz uspješno izbjegavanje, može pomoći u izbjegavanju Kesslerovog sindroma.

Postoji mogućnost i nesreće - recimo, solarne oluje ili nekog drugog ogromnog radijacijskog događaja - koji bi uništio hrpu orbitera, stvarajući hrpu smeća koja bi mogla dovesti do lančane reakcije velikih razmjera. Najvjerojatnije područje u kojem bi do toga moglo doći je između 600 i 1000 kilometara, gdje je puno starih sovjetskih raketnih stupnjeva i drugih objekata. 

U tu gužvu bi trebale uletjeti i kineske satelitske konstelacije, od kojih bi nekoliko trebalo letjeti na visini većoj od tisuću kilometara. Pođe li tamo nešto po zlu, mogli bismo se naći u problemima. Nije još jasno kako ih Kina planira umiroviti. 

Uz to, učinci korištenja gornje atmosfere kao spalionice na naš planet uglavnom su nepoznati. Oko 10 posto aerosolnih čestica u stratosferi (drugi sloj Zemljine atmosfere, gdje se nalazi ozonski omotač) sadrži aluminij i egzotične metale za koje se vjeruje kako potječu od raketa i satelita koji su izgorjeli pri ponovnom ulasku. Taj broj bi mogao narasti i do 50 posto kako se povećavaju svemirska lansiranja i ponovni ulasci.