462468_10200623395821559_1202565763_o
Saša Cvetojević

Ovaj mjesec sam, u sklopu Visitors programa koji organizira njemačko Ministarstvo vanjskih poslova posjetio Berlin i Brandenburg. Proramom je omogućeno stranim opinion leaderima uvid u stanje onih dijelova njemačkog društva za koje su isti stručnjaci u zemljama iz kojih dolaze. Nijemci, praktični kakvi jesu, vjeruju da su za stvaranje ispravnih stavova ali i razbijanje mogućih predrasuda oko svega što se u Njemačkoj dešava, najbolji osobni kontakti i osobni uvid u stanje stvari. Stoga, ovim programom, svake godine, Njemačku posjeti oko 1000 visokopozicioniranih osoba i mladih budućih leadera.

Tura na koju sam bio pozvan zvala se Startups in Germany i imala je za cilj upoznati nas dvadesetak, od Meksika preko EU zemalja pa sve do Vietnama, sa stanjem razvoja Startup scene u Berlinu i okolici.

Nakon posjete Njemačkoj i uvida u njihovu poduzetničku scenu, zaključio sam (ili potvrdio) nekoliko stvari:

  1. Prosječnog njemačkog poduzetnika manje brine prereguliranost, jer smatra da ista donosi sigurnost i dozu predvidivosti u poslovanju. Svjesni su da su preregulirani, znaju da moraju raditi na promjenama regulative, ali s obzirom da znaju da žive u zemlji uređenoj brojnim pravilima i da im je to do sada donosilo i brojne koristi, ne vide u tome toliki problem, poput poduzetnika u Hrvatskoj ili drugim post tranzicijskim zemljama. Da i Hrvatski poduzetnik vidi ikakvu korist od naše pretjerane i besmislene regulacije, primjerice da živi u uređenoj zemlji u kojoj pravila vrijede za sve, gdje je jevni službenik na usluzi poduzetniku i građaninu, a nije onaj koji ga gleda s visoka i gazi na svakom koraku, možda bi i nama bilo lakše podnositi isto.
  2. Njemački poduzetnik je generalno manje sklon riziku i manje često će ići “all in” (primjerice založiti i nekretninu u kojoj živi) od američkog. To su nam u razgovorima naglašavali čak i mlađi poduzetnici, a kod onih u srednjim godimama, to je bilo pravilo. Neki su čak neskloni i kreditiranju, ako banka traži bilo koji vid osobnog jamstva. No, čini se da su mlađi poduzetnici, pogotovo oni imigrantskog porijekla, ipak nešto više skloni riziku.
  3. Pitanja vezana za prihode, dobit, neke druge ključne indikatore poslovanja (CAC, CLV i slično) se tretiraju gotovo kao osobna pitanja. Puno su zatvoreniji nego konkurenti s druge strane bare (a i s druge strane kanala). Na pitanja o proteklim neuspjesima, jedna trenutno uspješna poduzetnica, bila je prilično zatečena, te je izjavila – „To me nitko do sada nije pitao“. Neuspjeh se, pogotovo kod starijih generacija nerado spominje i još ga se ne percipira kao sastavni dio uspjeha.
  4. Niti jedan sastanak nije prošao a da njemačka strana nije spomenula BREXIT. To je nešto što ih očito zabrinjava, ali i nešto u čemu vide veliku priliku za sebe. Sposobni su okrenuti prijetnju u priliku, i to se vidi na svakom koraku. Berlin u BREXITU vidi svoju šansu, a jedan od mogućih ishoda je preuzeti od Londona mjesto prvog izbora za osnivanje inovativnih tvrtki baziranih na naprednim tehnološkim rješenjima (možda bi mogli reći i startupa).
  5. Nismo čuli kukanje. Bilo je ponekad nekih manjih nezadovoljstava stanjem u državi, stvarnim pristupom sredstvima za financiranje, sporošću nekih procesa, ali sve to je neusporedivo s iskustvom zemalja poput Hrvatske, Španjolske, Bugarske, Srbije, pa čak i baltičkih zemalja (pričali smo međusobno o tim kulturološim razlikama). No, i dalje, prisutna je ona tipična njemačka radišnost i mentalitet u kojem se na probleme gleda rješivima.
  6. Popis raznih stimulacija (grantova, poticajnih kredita i slično) je ogroman i teško ih je sve pobrojati. Nešto daje središnja država, nešto lokalne vlasti, nešto razvojne banke, nešto agencije, nešto gradovi. No, broj novoosnovanih tvrtki i dalje je u padu, pa njemačka vlada (i lokalne) čini prilične napore da se taj trend okrene. Za sad, ne vide se rezultati, ali kako je riječ o klatnu koje je prilično inertno, ukoliko nastave raditi prave stvari, možda se trend i preokrene u neko dogledno vrijeme.
  7. Većina službenika (ministarstva, agencije, komore, razvojne banke) ne pravi razliku između startupa (po definiciji – skalabilno, disruptivno i napravljeno za brz rast) već startupima podrazumjeva svaku novoosnovanu tvrtku. Javni službenici s kojima smo se imali prilike susresti, djeluju prilično bolje upućeni u temu nego naši. Kod nekih sam stvarno imao dojam da žele pomoći poduzetništvu i da rade na tome. Taj dojam sam stekao, jer smo ih često pitanjim skretali s pripremljenih prezentacija a dobijali smo prilično suvisle odgovore. Gotovo da i nije bilo onog ispraznog političkog trkeljanja, koje često dobijemo od naših političara, ili besmislenih birokratskih odgovora koje ne bi protumačio ni onaj koji je pisao zakon na koji se naši službenici u takovim besmislenim odgovorima, često pozivaju.
  8. Berlin ima prednosti u relativno nižim troškovima u odnosu na London ili skandinavske zemlje (Švedska se isto bori za titulu Startup prijestolnice Europe), jaku bazu tehničkih fakulteta koja izbacuje kvalitetan kadar te općenito “dobru scenu” (od puno mjesta za kreativan rad, dobrih inkubatora i akceleratora, ponešto VC fondova, dosta poticaja, preko razvijene startup zajednice (community) do dobrog noćnog života). Gotovo svi govore odličan engleski i nemaju problema s tim da na engleskom komuniciraju sa strancima, za razliku od primjerice Francuske, gdje je to čest slučaj.

No, jasno smo primjetili i neke nedostatke Berlina i Njemačke, na kojima moraju poraditi, ako stvarno žele potaknuti inovativne ljude sa svih strana svijeta da baš Berlin izaberu za sjedište svoje nove i brzorastuće tvtrke.

Prva je definitivno prereguliranost (od relativno kompliciranijeg otvaranja tvrtke u odnosu na London do mnoštva dozvola potrebnih i za jednostavne poslove). Pojednostaviti i ubrzati otvaranje tvrtki jedan je od prvih koraka i tu se trebaju ugledati na Englesku ili neke druge EU zemlje u kojima je to brzo rješivo online.

Druga me je potpuno iznenadila. Očekivao sam puno bolju infrastrukturu u smislu dostupnosti 4G mreže. U gotovo svim zgradama u kojima smo bili, uglavnom je bio samo EDGE signal, a kolege iz Estonije i Latvije su se čudile i GPRSu kojeg već godinama u svojim zemljama nisu vidjeli. No, gotovo nigdje nam nije bio ponuđen pristup WIFI mreži. Tek ponegdje, nakon direktnog traženja, dobili bi lozinku. I to, rijetko generalnu, uglavnom svaki svoju, s ograničenim trajanjem i slično.

Pronaći javno dostuipan WIFI i spojiti se na njega u Njemačkoj je često usporedivo brzo a i traži usporediv broj podataka kao i otvaranje tvrtke u Companies House u Londonu 😉 Znam da postoji regulativa i jasno mi je zašto insistiraju na tome, ali to im definitivno ne ide u plus, kad su nove tehnologije i startupi u pitanju.

Kao poborniku slobodnog tržišta i zaljubljeniku u nove poslovne modele, ograničavanje Ubera (koji i dalje ipak vozi Berlinom) i AirBnBa su neke stvari koje mi se nisu svidjele.

No, primjerice, kad se radi o klasičnom businessu – tu Nijemci dolaze na svoje. Posjetili smo i Thermondo – tvrtku koja strelovito raste a bazirana je na rješavanju stvarnog problema – obnove zastarjelih sustava za centralno grijanje. Tu su Nijemci jednostavno superiorni – proizvod je potpuno definiran, korisničko iskustvo je neusporedivo bolje nego kod svih prethodnih opcija, sve se mjeri i sve se zna, a korisnik napokon dobija i mogućnost drugačijih načina plaćanja. Od klasičnog modela – plati, kupi, instaliraj i održavaj – sve se više korisnika odlučuje na razne kombinacije koje podrazumjevaju mjesečna plaćanja, bazirana na korištenju ili vezana za uštede koje im novi model i oprema donose.Thermondo je dobar primjer da startup (na rubu sam da li je ovo startup, ali s obzirom da ima elemente disruptivnosti, da može relativno brzo rasti i da rješava svjetski problem – mogao bi biti. Brine me malo skalabilnost, ali… ) ne mora biti samo aplikacija. I da ga često pokreću i oni s ponekom sijedom u kosi 😀

Podijelite: