Dovedite apsurde startup scene do logičnog vrhunca – baš nas briga za njihove promašene, dosadne, ofucane ideje – oćemo gađanje bocama, metalnim kuglama ili barem paintball!

Oleg Maštruko

U svibanjskom broju Mreže imamo standardno odličan Željkov tekst o tome zašto propadaju startupi. Neću previše opisivati i najavljivati taj tekst – uostalom u tiskanom izdanju nalazi se ispred ove kolumne – a još manje polemizirati s njim. Očito je da se cijeli taj val startupske kulture pomalo ispuhuje. Davno sam o startupima pisao s cinizmom neočekivanim od čovjeka iz IT medija, koji bi te iste startupe valjda trebao veličati. Davno sam rekao da će sa startupima biti kao sa zlatnim groznicama na američkom zapadu i Aljasci. Prvi milijunaš neće biti neki kopač zlata, već praktičan trgovac koji zaluđenima prodaje lopate i pijuke.

Dobro, s IT startupima nije bilo baš tako, bilo je tu dobrih ideja, zaradile su se solidne pare, a investitori s dobrim njuhom višestruko su oplodili svoj novac. I to je sasvim OK. Ipak, neporecivo je da je oko startupske manije nastala čitava prateća meta-industrija, koja je prodajući usluge startupima zarađivala bolje od većine startupa na tržištu.

Kako je cijela ta startupska scena sve zasićenija, stručnim terminom – saturirana – dolazi do prave borbe za nekim dobrim startupom, timovi iz raznih akceleratora i inkubatora, smještenih u jeftinim i startup friendly zemljama kao što su Estonija, Češka ili Poljska (nažalost, ne i Hrvatska) kao lavovi u potrazi za gazelama obilaze zemlje i traže neotkrivene startupske briljante. Međutim, sve ih je manje. Prije nekoliko mjeseci bio sam s predstavnicima jednog estonskog inkubatora, i bilo je prilično jasno da svi zajedno stružemo po dnu kace, kako su ideje koje se nude, blago rečeno, slabašne, realizacije tih ideja udaljene kao Jupiter, i da je sve zajedno, kako bi rekli Ameri, underwhelming. Nema veze, dobro smo se najeli i napričali, njima je guzica vidjela malo puta, i sve OK.

Posljednji događaj na hrvatskoj startupskoj sceni, taman uoči završavanja ove kolumne, uistinu je bizaran. To jedva da ima ikakve veze s biznisom, investitorima i zaradom, to je postao neki perverzni show koji je sam sebi svrha. Dakle, stvar se zove Get In the Ring, skraćeno GITR, i to je točno to što ekipa radi – uđu u nekakav mali ring, nalik boksačkom, ili za neki drugi borilački sport, ali mnogo manji, i tamo se svađaju, prepucavaju, isfuravaju svoje ideje, rječnikom startupa – “pičaju” (pitch). Sviđa mi se što engleska riječ pitch, kad se lokalizira na hrvatski, zvuči slično kao pičenje ili slavonska riječ za tučnjavu – pičvajz. Vidiš, to bi bila dobra ideja, netko bi u globalni svijet startupa trebao infiltrirati slavonske termine… kirbaj, pičvajz, lega, dumina…

Uglavnom, taj čudački show smišljen je jer obične prezentacije, Powerpointom i laserskim pokazivačem, nemaju više smisla. Ni brzinske spike kao Pecha kucha nemaju više smisla. Ni dvominutni speed dating startupa i investitora nema smisla. Ništa više nema smisla. Kako bi se ubacio smisao u sve isprazniji svijet startupa stalno moramo pomicati granicu showa koji tvore najobičnije prezentacije. Ne šalim se kada kažem da je samo pitanje trenutka kada će startupske prezentacije, same za sebe sve manje bitne i zanimljive, početi sadržavati elemente prave tučnjave ili nekog krvavog sporta. Sedamdesetih su bili popularni filmovi o tim distopijskim showovima, od “I konje ubijaju, zar ne?” (“They Shoot Horses, Don’t They?”), do legendarnog “Rollerballa”.

“Rollerball” je snimljen sredinom sedamdesetih, a smješten je u 2018., dakle, praktično – sutra. James Caan glumi Jonathana, ostarjelog igrača rollerballa, superbrutalnog sporta “budućnosti”, čija je glavna ideja da pokaže kako pojedinac ne predstavlja ništa u odnosu na tim. Jonathana tjeraju na povlačenje, ali on se ne da, postao je veći od tima i od cijelog sporta, zgodna priča o individualizmu, protkana distopijskom idejom brutalne i dehumanizirane budućnosti itd. A završna scena… jednostavno, potražite je na YouTubeu… Jo-na-than, Jo-na-than! Gledao sam to kao klinac, kakav vrh!

No idem u digresiju, htio sam samo reći da me natjecanja startupa sve više podsjećaju na rollerball. Zašto netko ne uvede i prave tučnjave, obračune bocama, ili barem paintball mečeve u dvoranama, pa da postane baš posve nebitno kakav poslovni model ili aplikaciju koji startup razvija – koga je uopće više briga za to? Samo želimo vidjeti obračun, ako već ne birtijaški i balkanski, razbijenim bocama i šakama, onda barem puškama s kuglicama punim boje. Sve vuče prema tome, učinimo i taj zadnji korak, završnu meta-šalu u kojoj će forma pobijediti sadržaj, koji ionako odavno nikome nije bitan. Pošaljimo na neki finale u Singapur ili Berlin ekipu koja je najvještija u gađanju kuglicama, baš nas briga kakvu ideju za aplikaciju za mobitel imaju, ili misle da imaju. Ajde se pomlatite pa ko je bolji, dobiva 5000 kuna i kartu za iduću rundu mlaćenja. Koga briga za Powerpoint i business plan. Pretvorimo cijelu startupsku scenu u rollerball ligu i povećajmo gledanost.

Podijeli: