U svijetu korporativne tehnologije desetljećima je vrijedila jedna nepisana dogma, aksiom koji je jamčio miran san menadžerima informatike od San Franciska do Zagreba: „Nitko nikada nije dobio otkaz jer je kupio IBM.”

Bila je to krilatica koja je definirala glory days, zlatno doba „Velikog Plavog”. Kupiti IBM nije značilo samo kupiti računalo, poslužitelj ili softversku licencu; značilo je kupiti apsolutni profesionalni imunitet. Ako bi sustav pao, a iza njega je stajao IBM, smatralo se da je u pitanju viša sila, a ne ljudska pogreška. IBM je bio sinonim za institucionalnu sigurnost, armirano-betonski monolit koji je držao tempo globalnog biznisa.

Dan hladnog otrežnjenja

Otkriće dubokih problema je stiglo u utorak, 14. srpnja ove godine, kada su spekulacije i prikriveni problemi uzrokovali IBM-ov burzovni povijesni slom. Umjesto da čekaju službeno izvješće zakazano za 22. srpnja, predsjednik uprave Arvind Krishna i potpredsjednik Gary Cohn odlučili su se za radikalnu transparentnost i objavili prijevremeno profitno upozorenje.

Rezultat je bio tehnološki potres bez presedana: prihodi od 17,2 milijarde dolara podbacili su u odnosu na očekivanja, a dionice „Velikog Plavog” strmoglavile su se za nečuvenih 25 posto u samo jednom danu. Gubitkom više od 67 milijardi dolara tržišne vrijednosti, nekadašnji simbol apsolutne korporativne sigurnosti upisao je svoj najgori jednodnevni pad u 115 godina dugoj povijesti.

Tektonski poremećaji na tržištu i najnoviji val tehnološke transformacije ogolili su problem koji već dugo tinja u utrobi ovog diva, a koji danas, poput zaraze, pogađa i ostatak tradicionalne softverske industrije, Salesforce, na primjer. Pitanje više nije samo kako preživjeti tromjesečje, nego što donosi budućnost.

Licence protiv infrastrukture

U zlatno doba softvera, IBM i njegovi sljedbenici gradili su poslovne modele na skupim, dugoročnim licencama i masivnim ugovorima koji su klijente vezali lancima iz kojih se bilo teško, gotovo nemoguće iskobeljati. Danas, u jeku groznice za umjetnom inteligencijom, taj se model urušava pod pritiskom surove realnosti: kapital se panično seli u hardver i infrastrukturu, dok klasični softver ostaje po strani, trom i preskup za novu eru.

Kada kupnja provjerenih softverskih rješenja više ne jamči tehnološku nadmoć, mnogi se pitaju: gledamo li samo privremenu krizu ili IBM i tradicionalne softverske tvrtke polako, ali nezaustavljivo, koračaju putem kojim su nekada davno prošli kraljevi analognog filma i strojeva za kopiranje?