Austrijska pritužba sada otvara neugodno pitanje za platformu — prodaje li korisnicima podatak koji bi možda morala dati besplatno.

Organizacija Noyb tvrdi da LinkedIn pravo na pristup osobnim podacima praktično skriva iza paywalla. Drugim riječima, spor nije o tome postoji li premium, nego o tome naplaćuje li platforma nešto što bi po europskim pravilima moglo biti osnovno korisničko pravo.

Slučaj je krenuo kada je jedan austrijski korisnik od LinkedIna, pozivajući se na članak 15. GDPR-a, zatražio kopiju svih svojih osobnih podataka. Prema navodima iz pritužbe, dobio je gotovo sve — osim popisa ljudi koji su mu posjećivali profil. Upravo se taj uvid, međutim, prodaje kroz Premium paket, uz detaljniji i pretraživ pregled posjeta tijekom 365 dana, dok besplatni korisnici vide tek mrvice.

Tko tu zapravo prima podatke?

Noyb se poziva na odredbu GDPR-a prema kojoj korisnik ima pravo znati kome su njegovi podaci otkriveni. Njihova je logika jednostavna: ako netko posjeti vaš LinkedIn profil i vidi podatke s njega, onda je i primatelj tih podataka.

Tu im ide u prilog i presuda Suda EU iz 2023. godine u predmetu C-154/21. Sud je tada poručio da kompanije, kada znaju konkretne primatelje podataka, ne mogu ostati na mutnim formulacijama i općim kategorijama, nego ih u pravilu moraju konkretno navesti.

LinkedIn zasad nije ponudio potpuno razrađeno javno objašnjenje, ali tvrdi da nije točno kako samo Premium korisnici mogu vidjeti tko im je gledao profil te da obveze iz GDPR-a ispunjava kroz postojeće politike privatnosti. No to i dalje ne rješava glavno pitanje: jesu li identiteti posjetitelja podatak koji korisnik ima pravo dobiti ili roba koju platforma može uredno naplatiti.

Priča ima i drugi sloj: koliko je uopće transparentno to što LinkedIn bilježi posjete profilima. Noyb tvrdi da nije jasno na kojoj pravnoj osnovi platforma to radi, posebno ako se korisnici iz takve obrade moraju sami isključivati. Čak i ako se pokaže da je ta osnova klimava, to po njima ne mijenja činjenicu da LinkedIn te podatke već ima.

Problem nije samo za LinkedIn

Ovdje se ne lomi samo jedna premium funkcija. Ako platforma prati ponašanje korisnika, na tome gradi poslovni model, a zatim im dodatno naplaćuje dublji uvid u iste tragove, logično je pitanje gdje završava komercijalna usluga, a gdje počinje zakonsko pravo na vlastite podatke.

LinkedIn u obrani naglašava da i korisnici bez pretplate vide dio informacija o pregledima profila. Ali upravo je tu problem: ako je dio podatka već dostupan, po kojem se kriteriju ostatak pretvara u proizvod koji se naplaćuje? To je pitanje na koje će regulator morati dati puno konkretniji odgovor od marketinških poruka o pogodnostima premiuma.

Ako austrijski regulator stane na stranu podnositelja pritužbe, posljedice bi mogle biti veće od same LinkedInove funkcije „tko vam je gledao profil”. Odluka bi mogla postati važan signal i drugim platformama koje pokušavaju monetizirati podatke nastale upravo ponašanjem njihovih korisnika. Za sada je riječ o postupku u ranoj fazi, ali priča je već dovoljno velika da pokaže kako se GDPR sve češće sudara s modelom interneta u kojem se i osnovni uvid pokušava pretvoriti u pretplatu.