Evo nam još jednog kraja još jedne godine, nova Vlada, nova porezna reforma. Čitam usvojene zakone tako bombastično najavljene porezne reforme i u glavi prolaze stihovi Miše Kovača „Svi pjevaju, ja ne čujem“, samo u malo modificiranoj verziji.

Tajana Barančić (Astra poslovni inženjering d.o.o.)

Svi pjevamo, ali ni ova Vlada ne čuje kao ni druge prije nje. Ne razumijem. Stvarno mi nije jasno.

Zar je zaista teško shvatiti i povjerovati da postoje poslodavci koji cijene svoje zaposlenike, koji im žele pružiti maksimalne uvjete rada unutar svojih mogućnosti, koji žele da su im ljudi zadovoljni jer razumiju da samo zadovoljan čovjek može biti produktivan i samo s takvim ljudima možeš igrati utakmice na globalnom tržištu.

Zar je zaista tema oko koje se lome koplja trošarina na luksuzne automobile, a nije tema topli obrok za zaposlenike, dnevnice s kojima se može preživjeti dan u SAD-u, troškovi team buildinga, vrtića za djecu zaposlenika… Ne, u Lijepoj našoj automobili su ipak oduvijek bili glavna tema, oko njih drame i bogati i siromašni, a onih između više gotovo da i nema. Postoje tvrtke, djelatnosti i poslodavci koji žele stvarati i jačati srednji sloj, žele nagraditi radnike i pružiti im bolje uvjete rada, ali trenutno za takvo nešto moraju platiti državi još toliko kroz poreze i doprinose. Zašto? Do kada će ova država biti nezasitna beštija? Dok svi ne iselimo?

Ne razumiju. Malo su pomaknuli porezne razrede, neznatno smanjili porezne stope, većini se mijenja malo ili ništa. CISEx je po ne znam koji puta poslao prijedloge „soft mjera“ od kojih niti jednu ne vidimo u izglasanim zakonima. Bili smo na sastanku, objašnjavali, složili se ljudi s nama  -i opet ništa. Nismo tražili niže stope niti jednog poreza, tražili smo par sitnica koje sve poslodavce muče u svakodnevnom poslovanju. Predlagali smo da omoguće da se zaposlenicima plaća obrok bez da se na isti obračunava plaća u naravi. Navodno je problem, kažu, što se ne bi znalo da li su „gazde išli na janjetinu“ ili su stvarno zaposlenici jeli. Na to smo predložili neka bude isti porezni tretman obroka za zaposlenike kao i za „gazde“ i njihovu janjetinu (reprezentacija). Tako zakonodavac ne bi morao angažirati jake snage reda da ispituju tko je jeo i što je jeo, država bi svoje dobila, ugostiteljima bi porasli prihodi, a naši zaposlenici imali bi razlog manje da gledaju „preko bare“. No, nije prošlo ni ovaj put.

Team building – nebuloza nad nebulozama. Znate li da ukoliko vodite zaposlenike na team building, zakonodavac kaže da ste im dali dodatni dohodak jer ste im platili smještaj i hranu i na to im morate obračunati plaću u naravi. Jer, što? To nije poslovni trošak? Poslodavci organiziraju i plaćaju višednevna druženja zaposlenika jer nemaju što drugo raditi ili na što drugo potrošiti novac? Ili možda zato što je u cijelom svijetu poznato da takva događanja poboljšavaju poslovnu klimu u tvrtki, potiču lojalnost i pridonose učinkovitom poslovanju? No, ne, naš porezni sustav živi u prošlom stoljeću, i ne smatra da je takav trošak u funkciji ostarivanja prihoda, stoga je porezno priznat tek nakon što na njega zaposlenicima obračunate poreze i doprinose.

No, nije to jedini slučaj. Evo, baš sam neki dan objašnjavala jednom vrlo uspješnom poslodavcu izvozniku kako bi bilo ispravno knjižiti trošak voća kojeg naručuje u ured i kojeg pojedu zaposlenici. Čovjek je legalist i nije htio biti u prekršaju pa je pitao kako treba raditi da je sve u redu. „Nema problema“ kažem ja mrtva ozbiljna „napravite jedan excel s popisom zaposlenika. Svaki dan pojedinačno unestite broj komada pojedine voćke i jediničnu cijenu (podijelite cijenu kilograma s brojem komada). Potom svaki zaposlenik neka se upiše što je pojeo koji dan (pola jabuke, bananu)…i na kraju mjeseca ćemo izračunati koliko je to i obračunati zaposlenicima plaću u naravi na to“. Što mislite, je li ostao legalist?

Terenski dodatak za inozemstvo – predizborno obećanje vladajućih stranaka je bilo da će odmah izjednačiti terenski dodatak za inozemstvo s dnevnicama jer radnik ne može preživjeti u New Yorku s 250 kn dnevno, ni na strogoj dijeti. Na žalost, više to ne spominju niti jednom riječju, ostaje nam nada da će u nekom od Pravilnika koji slijede bar ta nepravda biti riješena.

Istraživanje i razvoj  je, složit će se naši političari u glas, iznimno važna stvar za Lijepu našu. Apsolutno treba poticati poduzetnike da ulažu u R&D, da inoviraju, zaostajemo za EU, to je jedna od ključnih teza svake Vlade do sada pa i ove najnovije. No, ono što u praksi (ne) rade je naprosto zapanjujuće – ta odlučnost, ta dosljednost, vizija, vjerodostojnost….kao što već i ptice na grani znaju, već tri godine nemamo Državnu potporu za istraživačko-razvojne projekte. To je fiskalna potpora, nitko nikom ništa ne daje, samo država uzima manje poreza poduzetniku koji je odlučio o svom riziku zaposliti hrpu nekih pametnih ljudi, dobro ih platiti i dati im priliku da pokušaju napraviti neki novi proizvod. Kaže ministar Marić na RTL Direkt da „prepoznaje tu mjeru“, naravno, bez roka kad će je zaista i osposobiti. Prepoznavale su je tri Vlade do sada, koliko ih se izmijenilo u te tri godine, no niti jedna nije ništa napravila. Kad ćemo dobiti zakonski okvir da tvrtke počnu ponovno koristiti mjeru koju svi „prepoznaju“? No, tu ne prestaje dosljednost naših zakonodavaca u njihovoj namjeri da potaknu gospodarstvo na ulaganje u istraživanje i razvoj. Dok je kod spomenute potpore problem u „ne činjenju“, imamo i primjer da svjesno i proaktivno pridonose svojim ciljevima. Stoga mijenjaju Zakon o računovodstvu krajem 2015. godine (Narodna koalicija) i u njega misteriozno ubacuju najnovije obavezne zakonske rezerve – upravo za one koji imaju neamortizirane izdatke za razvoj u bilanci. Fascinantno, dolijat će ti prevarantski poduzetnici koji kapitaliziraju svoje znanje i interno razvijene proizvode, umjesto da kupe prešu ili bar skupi automobil i lijepo ga amortiziraju. Potom dolazi sljedeća Vlada, objašnjavamo, komuniciramo, napravi se prijedlog izmjena Zakona o računovodstvu koji je predlagao ukidanje te obveze. Potom pada Vlada, dolazi praktički ista (ili ipak možda ne?) no sada više ne izbacuju tu diskriminirajuću odredbu iz netom usvojenih izmjena Zakona. Stoga dragi inovativni poduzetnici, ukoliko ste se ponašali odgovorno i kapitalizirali trošak razvoja novih proizvoda i usluga, ove godine nećete moći isplatiti dobit, prvo morate iz dobiti napraviti rezervacije za neamortizirani iznos izdataka za razvoj (sram vas bilo što ste uopće išta ulagali u neke tamo nove proizvode i usluge, mogli ste si kupiti neki besramno skupi auto pa se uključiti u raspravu o trošarinama).

Navodno se žele stvoriti bolji uvjeti poslovanja i poduzetnička klima, potaknuti ljudi da idu u poduzetništvo. Kako bi im olakšali taj proces, zakonodavac mijenja Zakon o doprinosima i uvodi minimalnu osnovicu na koju zaposlenik koji je ujedno i direktor mora plaćati doprinose. Tako će oni koji osnivaju tvrtke s 10 kn temeljnog kapitala, odmah u 1. mjesecu poslovanja morati izdvajati par tisuća kuna za doprinose državi, neovisno o tome jesu li i sebi stavili plaću koja je veća od minimalca. Tako da očekujem masu blokiranih novoosnovanih malih poslodavaca s jednim zaposlenikom koji je ujedno i vlasnik i direktor. Produktivno, usmjereno i dosljedno. Ali zato će se vladajući moći pohvaliti većim brojem osnovanih tvrtki – statistika je čudo.

No, Vlada se ipak može nadati većem broju tvrtki od siječnja koje neće propadati, a osnivat će se s ciljem plaćanja 12% poreza na dobit umjesto novih 18%. Pozdravljam smanjenje poreznih stopa, ali sa zadrškom jer valja vidjeti kakve će represivne mjere zakonodavac poduzeti protiv onih koji krenu osnovati nove tvrtke upravo iz tog razloga ( i dijeliti prihod na dvije tvrtke). Hoće li se takvi poslodavci smatrati kriminalcima i utajivačima poreza? Ostaje nam vidjeti.

Da se razumijemo, svako smanjenje poreza je dobrodošlo i nije sve toliko crno. No, ono što mi jako smeta i zbog čega trebamo svi biti zabrinuti jesu poruke koje se šalju i ovom poreznom reformom. Nikako da u fokus stavimo ljude. Nikako da napustimo mentalitet industrijske revolucije kad je sve bilo u strojevima i tehnologiji, a ljudi su radili na strojevima za toliko malo da prežive. Danas je novi svijet vani, nove industrije i novi poslovi koji ovise o ljudima – kvalitetnim, zadovoljnim i produktivnim ljudima. Zato pričam uporno o tim sitnicama, benefitima za zaposlenike koji neće biti plaća u naravi. Kad će zakonodavac razumjeti da se sve što date zaposleniku vraća kroz prihod, dobit i samim time i porez na dobit. Dozvolite poslodavcima da porezno priznato hrane i odijevaju radnike, da im plaćaju vrtiće za djecu i teretane, time potičete potrošnju, punite proračun, a poslodavci snose trošak. Rado ćemo ga snositi jer ćemo tako zadržati ljude u zemlji i osigurati budućnost novim generacijama. Želite raditi na demografskoj politici – ovo je jedino dugoročno i održivo rješenje, mijenjajte mindset!

Poslodavci, kad biste digli glas za ove teme kao što se angažirate na društvenim mrežama oko nekih drugih tema, možda bi se nešto i promjenilo. Ja ostajem bez glasa.