Kada bi postojao recept za neuspjeh, bilo bi ga lako izbjeći i biti uspješan. Možemo, ipak, ukazati na neke od razloga zašto startup projekti ne uspijevaju, kako u Europi, tako i na lokalnom terenu

Piše: Ivo Špigel

Zašto, dakle, propadaju hrvatski startup projekti? Kad mi je Oleg nedavno postavio to pitanje, dijelom kao pitanje a dijelom kao izazov za tekst, imao sam o čemu razmišljati. Zašto, zašto, majku mu staru…?

Uzroci neuspjeha po fazama projekta

Kada bi postojao jednostavan i jednoznačan odgovor bilo bi to super, jednako kao što bi bilo super kada bismo imali odgovor na suprotno pitanje – zašto uspijevaju (hrvatski) startup projekti? No – onda bi sve bilo dozlaboga dosadno, angažirali bismo vojsku MBA-ovaca da primijene i multipliciraju tvrtke i projekte na bazi te neke, eto, jednostavne formule pa da hrvatski startupi konačno osvoje svijet.

Jednostavnih odgovora, naravno, nema.

To ne znači, međutim, da nemamo nikakve podatke, nikakva iskustva ili uvide u to koji su ključni problemi koji tehnološke projekte s globalnim ambicijama vode prema neuspjehu umjesto prema svjetskoj slavi, bogatstvu i haremu od 72 djevice, ne u nekom budućem životu, već ovdje, realno, na vlastitom privatnom otoku.

Za početak, treba reći da hrvatske startupe muče točno isti problemi koji muče i njihove kolege i konkurente na svim svjetskim morima i obalama. Ideje koje nisu toliko originalne i jake koliko se osnivačima čini. Realizacija (čuveni engleski “execution”) koja nije besprijekorna, koja nije dovoljno brza, agresivna, savršeno organizirana koliko je to slučaj kod uvijek brojne konkurencije. Nedostatak naj-naj-naj kvalitetnijih suradnika u timu. Mogli bismo nabrajati unedogled.

Hrvatske prepreke

No – ima li hrvatsko poslovno i tehnološko okruženje nekih specifičnosti koje dodatno otežavaju razvoj lokalnim projektima? Znamo da svi uvijek jamraju i njurgaju na Fejsu. Većina onoga na što se žale naši omiljeni Fejs komentatori (“Ounli in Kroejša”) zapravo je odraz njihova vlastitog provincijalizma. Da nisu toliko zaokupljeni kavicama i Fejsom, i da su malo više vremena proveli “u bijelom svijetu”, većina naših dežurnih mrzovoljaca razumjela bi da mnogi problemi nisu “specifično hrvatski”. Ipak – vratimo se onima koji jesu.

Krenimo od obrazovanja. Imaju li hrvatski pokretači pristup najtalentiranijim ljudima iz čitavog svijeta tu, kod kuće, u Splitu, Vinkovcima, Osijeku, Rijeci? Možda ćete se nasmijati ili pomisliti “Ovaj Špigel je konačno puk’o, otkud svjetski talenti u Hrvatskoj?!” Doista – otkud? Što to talentirane ljude iz ove ili one države ili grada privlači i motivira da dignu sidro, izljube se s najmilijima, napuste svoju zonu udobnosti i sjednu na avion za neko daleko mjesto? U većini slučajeva, rano u životu, to je, naravno – studij. Sveučilište. Magična imena kao što su Oxford, Cambridge, EFPL, ETH, Bocconi u Milanu, IE u Madridu… da sad ne nabrajam dalje. Ako grad u kojemu živite i njegovo sveučilište ne pokazuju niti trunke interesa, volje i kapaciteta da privuku globalne talente – vi i vaš startup projekt u startu ste zakinuti i limitirani u rasponu i raskoši talenata iz kojih ćete graditi najvažniji element kompanije – tim.

Svaka država ima svoje probleme s administracijom i birokracijom. Hrvatski zakonodavni okvir i “aktivnosti” javnog sektora ipak su u brojnim detaljima “jači” od većine nama sličnih država, kao i od onih kojima bismo voljeli težiti, primjerice – inspektori koji se spremaju istražiti imaju li digitalne “naručionice” hrane, poput Pauza.hr i drugih, minimalne tehničke i sanitarne uvjete za pohranu i pripremu hrane; bezbrojni parafiskalni nameti, hipertrofirani javni sektor koji valja nahraniti porezima… Od goleme količine nepotrebno zaposlenih gora je, dakako, samo njihova legendarna neučinkovitost u rješavanju pitanja i problema građana i poduzeća. O pravosuđu da i ne govorimo.

Europske lekcije o neuspjehu

No – dosta litanija o Hrvatskoj. Pogledajmo malo što se događa u Europi i zašto propadaju startup projekti naših prijatelja i konkurenata iz Europske unije. U potrazi za odgovorima na ta pitanja, Zagrebački inkubator poduzetništva (ZIP (napomena i full disclosure, jedan sam od pokretača ZIP-a)) udružio se s još 13 organizacija i institucija u projekt LIFE – Learning Incrementally from Failed Enterpreneurship. Projekt je financirao EU iz sredstava Obzora 2020. Proveden je tijekom 2015. i 2016. godine, a članice konzorcija bile su iz najrazličitijih država članica, od Belgije i UK do Španjolske, Portugala, Estonije i, eto, Hrvatske.

U sklopu projekta članovi konzorcija intervjuirali su pokretače 160 neuspješnih projekata kako bi dobili uvid u uzroke neuspjeha viđene očima samih pokretača. To je, dakako, specifična metodologija jer nisu angažirani vanjski “analitičari”, “evaluatori” ili netko treći tko bi, moguće, imao drugačije objašnjenje uzroka od samih pokretača.

Uzroci neuspjeha u najranijoj fazi projekta

Jedan od zanimljivih zaključaka istraživanja jest da uzroci neuspjeha ovise, između ostaloga, o fazi razvoja projekta. Istraživanje je te faze podijelilo na četiri, kako su ih autori nazvali, “Discovery”, “Validation”, “Efficiency” i “Growth”. Ključni uzročnici neuspjeha provlače se kroz sve faze, ali u različitim fazama imaju različitu težinu i utjecaj. Dva faktora koji se najviše ističu u svim fazama su Tim i Financiranje. Pod tim širokim pojmovima obuhvaćeni su različiti, nazovimo ih, “podelementi”. Tako, primjerice, problemi vezani uz Tim mogu značiti teškoće s okupljanjem pravog tima u početku, razmirice među članovima tima, drugačije razine posvećenosti projektu (“commitment”), razlike u viđenju strategije i daljnjeg razvoja i slično. Financiranje, s druge strane, obuhvaća kako probleme u prikupljanju investicijskog kapitala, tako i teškoće u osiguravanju dovoljnih količina pogonskog goriva svakog poduzeća, bilo ono tehnološko ili ne – prihodima od prodaje.

Zanimljivo je, primjerice, da su problemi financiranja na drugom mjestu u najranijoj fazi, na prvom u drugoj, a tek na trećem mjestu u trećoj i četvrtoj fazi razvoja projekata. Tech.eu je, kao član konzorcija, u nekoliko svojih tekstova prenio i analizirao rezultate istraživanja pa preporučujem onima koji su zainteresirani za više detalja da ih tamo potraže.

Šampanjac za neuspjeh

Cilj projekta nije bio samo potraga za uzrocima neuspjeha, već i uklanjanje društvene i poslovne stigmatizacije koja prati neuspjeh, a prema čemu je Europa, na štetu poduzetnika, uvelike drugačija i veće “zlopamtilo” od Sjedinjenih Država. Članovi konzorcija organizirali su niz različitih događanja kako bi razbili mitove oko neuspjeha, a vrhunac je bila konferencija Failing Forward, čija je središnja tema bila – vidi se iz naslova – upravo poslovni neuspjeh, kako ga izbjeći, a ako ga se već ne izbjegne, kako iz njega što je moguće više naučiti.

Detaljna razrada razloga za neuspjeh u najranijoj fazi projekta

Sve me to podsjeća na jedan od daleko najuspješnijih europskih startupa, kompaniju Supercell, koja radi megauspješne igre za mobilne uređaje, od kojih je najpoznatija “Clash of Clans”. Svaki put kada kompanija odluči “ubiti” neku novu igru koju je predložio i razvio jedan od njihovih timova, organizira se “Fail Party”, doslovce tulum sa šampanjcem kako bi se ohrabrilo autore ubijenog projekta i simbolički naglasilo da je svaki neuspjeh prilika za učenje.

Iskustva u ZIP-u

Vratimo se na kraju u Hrvatsku. Što mogu, iz osobne perspektive, reći o timovima koje smo vidjeli u ZIP-u, a čiji projekti nisu više među živima? Ne gledajući suhu analitiku i statistiku, već govoreći iz osobne perspektive, mogu reći da je glavni uzročnik neuspjeha nedostatak “commitmenta”, energije, resursa, sredstava ili sirove volje da pokretači i cijeli osnivački tim zagrizu u svoj projekt onoliko čvrsto i beskompromisno da bi ga istjerali do uspjeha, bez obzira na sve prepreke, negativne kritike i teškoće s kojima se suočava svaki poduzetnik. Tu se vidi još jedna specifičnost Hrvatske u odnosu na druge europske države. Zbog niskog životnog standarda, pokretačima projekata kod nas je mnogo teže odvojiti šest mjeseci ili godinu dana i živjeti od ušteđevine, roditeljskog džeparca ili bilo kojeg drugog izvora prihoda dok predano rade na svom projektu 10, 12 ili više sati na dan.

Ipak, kako se scena razvija, kako ima sve više uspješnih projekata, investicija, startup programa i svih mogućih resursa u ekosustavu, imamo razloga za optimizam i za uvjerenje da ćemo malo pomalo imati i sve više priča o uspjehu.

 


LIFE

S Tihanom Mareljom, koordinatoricom ZIP-a, razgovarali smo o iskustvu sudjelovanja u projektu LIFE:

“Provođenjem projekta LIFE istražili smo zbog čega startupi doživljavaju neuspjeh i što smatraju kao najveći problem s kojim se suočavaju. Kao najveći problemi pokazali su se težina okupljanja i formiranja kvalitetnog tima, kao i financiranje. Projekt LIFE potvrdio nam je važnost povezivanja i suradnje europskih startupskih zajednica. Potrebno je mnogo više takvih inicijativa jer se mnogo više nauči kad se izađe iz standardnih okvira te je dosta lakše prenijeti stečeno znanje, u ovom slučaju činjenicu da svi startupi, bez obzira na to gdje se nalaze, dijele iste probleme.”