Ako zavirite u prve brojeve Buga, jedan od produktivnijih autora bio je i Marko Rakar, kojem danas u biografiji možemo pronaći…. TED, IAPC, EAPC, Svjetska akademija, Vjetrenjača, Open Government Partnership… Politički konzultant, komunikacijski savjetnik, IT stručnjak i ekspert za borbu protiv korupcije…

Piše: Oleg Maštruko

Ovako nabrojano, čini se da je to mnogo raznih članstava, funkcija, raznolikih interesa – je li moguće sjediti na toliko stolaca odjednom i koliko tu uopće ima IT-a?

Nije to puno stolaca, većina toga su dobrovoljne funkcije koje su se dogodile tijekom godina kao logični nastavak mojeg posla, a moj interes u tim organizacijama trajni je nastavak moje edukacije i pristup ljudima i znanju koje drugačije ne bih imao. Svijet se prebrzo mijenja da se i ja ne bih mijenjao. Još u doba fakulteta odlučio sam da ću trećinu svojeg vremena trošiti na edukaciju, i držim se toga doslovce svaki dan, neovisno o tome čitam li članke, knjige ili sudjelujem na konferencijama i kongresima. Kako su se mijenjale okolnosti oko mene, tako su se mijenjali i moji interesi, a dijelom i zato što sam osjetio da u određenim segmentima imam više prostora i prilike.

Informatika se provlači kroz sve moje aktivnosti, i bez kompetencija u IT-u sigurno ne bih mogao obavljati svoj posao na ovoj razini, a osim svega, mislim da sam nepopravljivi geek.

OK, ali što je na kraju opis radnog mjesta: politički savjetnik, PR-ovac, IT stručnjak ili internetski aktivist?

Ljudi me najčešće pamte po internetskim kampanjama za kandidate na izborima i aktivnostima od biračkih popisa, preko javne nabave do objave imovine političara, no to je samo javnosti najvidljiviji dio mojih aktivnosti. Nikada nisam priznao da se bavim odnosima s javnošću pa neću ni sada, a političko i komunikacijsko savjetovanje veliki je dio mojeg svakodnevnog posla. Sudjelovao sam u nizu izbornih kampanja kod nas, ali sve više to radim po inozemstvu, i pritom se trudim ići prema zapadu, u suprotnom smjeru od većine. Često me nazovu IT stručnjakom, vjerojatno zato što ljudi imaju potrebe strpati te u neku kućicu koja im je poznata i za koju misle da ju razumiju, ta kućica čini se nekako očigledna, jednostavna i uglavnom bezazlena. No, u posljednjih nekoliko godina, velika većina mojeg posla odnosi se na istraživačku analitiku. Nemam usku specijalizaciju jer “specijalizacija je za insekte”, kao što bi rekao Robert Heinlein, i umjesto toga trudim se biti relevantan u nekoliko područja.

Rad s političarima

I kako je raditi s političarima?

Ako postoji jedna riječ koju ima smisla upotrijebiti, onda je to “zanimljivo”. Zanimljivo je da kada odlučiš, primjerice, sagraditi kuću, tada angažiraš arhitekte, dizajnere interijera, statičare i još mnogo raznih stručnjaka i majstora – njima kažeš kakvu kuću želiš, i onda oni prionu poslu, naprave nekoliko prijedloga, odabereš jedan i započneš gradnju prema priloženom planu. U politici, kandidati misle da mogu napraviti sve sami te kako o svemu znaju najviše, a neformalni savjetnici i rodbina nepobitni su autoriteti. Rezultat u radu s političarima najviše ovisi o tome koliko su u stanju prihvatiti tuđi pogled, a osobito pogled izvana. Moja iskustva su različita, ali uvijek sam se trudio raditi s ljudima koji su otvoreni za razgovor i nove ideje. Nekad sam bio uspješniji, nekada ne, a osim toga, ponekad nije ni poanta pobijediti nego nametnuti temu i tempo. Mene zanima da napravimo posao, da pomaknemo granicu i da u konačnici, koliko god to idealistički i neodređeno zvučalo, društvo u konačnici učinimo boljim, uspješnijim, konkurentnijim.

Znaju li političari s računalima, koliko su otvoreni Internetu i informatici općenito?

Mnogima su računala samo pametnija verzija pisaćih strojeva, no ima ih koji znaju raditi pametne stvari i koje slobodno možemo okarakterizirati kao “super usere”. S jedne strane, političke kampanje uvijek su neka vrsta avangarde, i prema definiciji moraju biti nove i originalne, no ako promatramo kako se novac u kampanjama troši, sasvim je jasno da Internet i novi mediji kaskaju u odnosu na ostale medije. Političari vole sebe vidjeti na velikom ekranu pa je to valjda razlog, a da budemo iskreni, postoji cijela jedna kategorija političara koja računala vidi kao zgodnu dekoraciju na stolu, ili modni dodatak.

Nekako nam se čini da su u vrijeme izbora društvene mreže ipak prepune politike i političara?

Da, tijekom kampanje političari izviru iz paštete i Facebooka podjednako. Internet je jeftin medij, i nakon uspjeha Obame danas svi znaju kako bez Interneta nema političke pobjede. Internet vam možda neće osigurati pobjedu, ali zato znamo da bez snažne internetske prisutnosti nemate baš nikakve izglede. Ipak, treba znati napraviti dobru poruku, odrediti ciljanu publiku, mjeriti rezultate. Naše tržište je prepuno “community managera”, raznih kreativnih i digitalnih agencija, ljudi koji zazivaju Big Data i mikrotargetiranja, a opet padaju na osnovama poznavanja marketinga i komunikacije. Objektivno, mi smo premaleno tržište za razvoj doista konkurentnih usluga jer je publika koju gađamo relativno malena i siromašna. Vrhunski alati i prava rješenja koštaju mnogo novca, i malo si tko može priuštiti doista inovativnu i sveobuhvatnu internetsku kampanju. Postoje ljudi koji kod nas znaju raditi dobre kampanje, ali ima daleko manje klijenata koji su ih voljni platiti pa smo nekako zaostali u prosječnosti i tek povremenom kreativnom iskoraku.

Digitalna obećanja

A kada političari zasjednu u fotelju, čini se da su odjednom dobili amneziju i zaboravili na sva digitalna obećanja…

Deklarativno, svi su za napredak i nove tehnologije jer je to politički korektno reći, no u praksi stvari zastanu zbog neznanja i nerazumijevanja. Nažalost, mi do sada nismo imali doista progresivnog političara koji bi aktivno promovirao IT agendu ili koji bi u cijelosti razumio koliko mu IT sektor može pomoći da bude uspješan. Jednako tako, nismo imali ni političara koji se okružio takvim ljudima (što je second-best rješenje) i zasad nam ne preostaje ništa drugo nego da čekamo.

Tu je i dobar dio problema, jer kada političar dođe na neku funkciju, teško mu je zatražiti nešto za što ne zna da postoji, a još teže mu je shvatiti da je informatika apsolutno nezaobilazni dio njegova vlastitog uspjeha. Prisiljen je vjerovati da je ono što mu nude i pokazuju zamjenici, pomoćnici i načelnici uprava, najbolje moguće u danim okolnostima. U takvom okruženju onda kolo vode nižerangirane strukture i zato nazadujemo.

Što to točno znači; kako izgleda državni informatičar, koliko je državni IT u tijeku s vremenom?

Kako bih to objasnio, moram dati nekoliko konkretnijih primjera. Državni ili javno plaćeni informatičari jednostavno su potplaćeni. Moja je temeljna teza da se gotovo svatko zaposlen u tom sustavu, a koji nešto nauči ili ima sposobnost naučiti, vrlo brzo orijentira na privatni sektor, u kojem je dohodak daleko veći. To znači da oni koji su ostali, a oni najčešće znaju osjetno manje, imaju manji kapacitet ili imaju neku svoju agendu, isplivaju na površinu. Kao rezultat imamo ionako fragmentirani državni/javni IT sustav kojim najčešće upravljaju ljudi kompromitirani od dobavljača, ili ljudi koji jednostavno nemaju kapaciteta upravljati takvim sustavima a na poziciju su došli samo zato što su svi prije njih otišli na neko bolje plaćeno mjesto. Ja taj fenomen zovem destiliranom glupošću.

Rezultat toga je to da institucije međusobno jedva i surađuju, jer kad se dva informatičara sastanu, ako počnu razgovarati, uvijek postoji opasnost da se vidi koliko je onaj drugi nekompetentan pa se takvi sastanci svode na to da se izmijene specifikacije razmjene podataka, definiraju čvrste linije razgraničenja, i to je to. Rezultat toga je da država velikim dijelom ovisi o sustavima koji su građeni prije 30-40 godina, koji u svojim raznim inkarnacijama rade dan-danas, i u njih se investiraju kroz održavanja deseci milijuna kuna. Rezultat je i to da nemamo unificirane IT standarde kakva se oprema i softver kupuje. Po ministarstvima i institucijama možete pronaći nevjerojatne količine IT opreme, tj. “željeza” koja je apsolutno neproporcionalna potrebama institucije. Dok sam surađivao s Vladom, pronašli smo stotine i tisuće licenci softvera koji se uopće ne koristi, rješenja koja nikome ne trebaju, milijune kuna utrošenih u serverske sobe i opremu koja je apsolutno neprimjerena potrebama, i čije održavanje košta više nego rješenja koja se na njima pokreću. Pronašli smo dobavljače koji, i to doslovno, fakturiraju “zatezanje vijaka”, dugogodišnje voditelje IT uprava koji ne znaju što je SMTP server, ili ne znaju spojiti drugi monitor na računalo, naišli smo na 100-mbitne routere (množina, dakle više nego jednom) koji prema ugovoru imaju redundantnu 300 mbit vezu na Internet, call centre koji se vrte na ilegalnom softveru skinutom s torrenta, storage sustava koji su kupljeni nakon njihova end of life ciklusa, 4 milijuna vrijedan upgrade softvera koji je u nabavi koštao 20.000 kn, i još mnogo takvih situacija…

Poseban problem su tehničke pomoći EU, gdje je veliki pritisak da se potroši što više novca EU, jer je to poželjno i politički korektno, a onda se često nakupuje oprema i podrška koja će u eksploataciji i održavanju koštati milijune, pa sve ono što smo možda uštedjeli kroz fondove EU duboko preplatimo tijekom životnog vijeka tih rješenja.

Nije sav problem na strani države, postoji jedan cijeli klaster dobavljača IT usluga koji su sagradili male informatičke monstrume, koji poput pijavice isisavaju novac iz državnog proračuna. Jednako tako, nisu niti svi državni informatičari potkupljeni ili nesposobni, ima sjajnih primjera i sjajnih ljudi, ali su, nažalost, u žestokoj manjini i vrlo često podcijenjeni, a njihovo znanje i talent neiskorišteni.

Informatički izazovi

Postoji li onda rješenje, kako druge države rješavaju svoje informatičke izazove, tko su ljudi koji ih rješavaju?

Vjerujem da postoji. Ova vlada je upravu za e-Hrvatsku izvukla iz Ministarstva uprave i postavila je kao ured Vlade. To je bitni pomak u pravom smjeru, jer mnogi ne znaju da je naša vlada organizirana kao mala federacija. Svako ministarstvo ima svoj OIB i svoju odgovornu osobu, što efektivno znači da je ministar kralj u svojem dvorištu. Možete si zamisliti koliko utjecaja ima pomoćnik za neku tamo e-Hrvatsku iz jednog ministarstva u drugom? Pristojno rečeno – vrlo malene. Ta promjena je korak u ispravnom smjeru, jedino još moramo vidjeti tko će upravljati tim sustavom i kakav će ton svemu tome dati. Hoće li to i dalje biti ekspozitura raznih dobavljača koji će raspisivati besmisleno kompleksne specifikacije, ili će netko odlučiti raditi pravi posao, primjeren dobu u kojem živimo.

Usporedbe radi, ako promatrate države s ogromnim IT sustavima, a tu osobito mislim na Veliku Britaniju, koja nam je donekle slična, barem s ove zajedničke pozicije članice EU, ili Sjedinjene Američke Države – oni su tamo u cijelosti napustili koncept velikih strategija i sveobuhvatnih sustava kojima mi obilujemo. Mi gradimo sustave u petoljetkama, tako da kada sustav bude gotov, on je već zastario. Oni, pak, grade male, agilne sustave i konkretna rješenja, koja svoje podatke dijele kroz standardizirana sučelja, rade brze povrate i treba im malo vremena za implementaciju. Promotrite samo aktivnosti američkog odjela 18F (https://18f.gsa.gov/) kao sjajnog primjera takve politike. Svi oni odavno su prešli na open source web rješenja i RESTful API gdje god je to moguće, dok mi ovdje kupujemo mainframeove na veliko, podatke razmjenjujemo kroz SOAP, a specifikacije računala preciziramo u milimetrima veličine kućišta, a kroz nevjerojatno preplaćene ugovore razne paradržavne institucije poput FINA-e, CARNET-e ili APIS-e subvencioniramo njihovo tržišno potpuno neopravdano postojanje i sustavno gušimo svaki pokušaj napretka.

Očajno nam trebaju stručni ljudi s vizijom da budu državni CIO i CTO, što je funkcija koja također ne postoji a ključna je u modernoj državi.

Ili, da to svedemo na svima razumljiv primjer – nepojmljivo mi je da je država nesposobna organizirati javni natječaj za mobilnu telefoniju, koji bi rezultirao za državu povoljnim cijenama mobilnih usluga, dok istovremeno isti ti ljudi koji pišu te natječaje nemaju problema da za sebe i svoje obitelji odaberu najbolji tarifni model.

No, možda je najvažnije to da na IT prestanemo gledati kao na kutije računala i neke programe koji dolaze na CD/DVD/USB mediju, nego da promatramo servis i uslugu koju ti sustavi pružaju. To nije samo serverska soba, hrpa žica, nego suma ljudi, znanja i problema koje pojedini informatički procesi rješavaju.

OK, no u proteklih nekoliko godina bilo je i dobrih primjera IT projekata koji su značajno pojačali razinu e-usluga, poput projekta e-Građanin?

Nezahvalno je biti kritičar projekta koji se u javnosti percipira kao uspjeh, jer je u glavama mnogih alternativa e-Građanina da on uopće ne postoji, i naravno da je u takvoj usporedbi e-Građanin uspješnica. No, ako promotrite budućnost koja se, nažalost, nije dogodila, i što se sve moglo napraviti u istom razdoblju, uz jednako ili manje novca, onda je jasno da je e-Građanin samo birokratska interpretacija onoga što bi moderni sustav morao raditi i kako bi trebao izgledati. Odbijam biti zadovoljan sustavom e-Građanin, koji se, osim rijetko lošeg korisničkog iskustva, bazira na projektima koji su bili napušteni prije desetak godina, ali su, eto, reciklirani, malo uljepšani i prodani državi još jednom pod egidom visoke tehnologije, i to onima koji je nisu u stanju sami raspoznati, nego im je morate prstom pokazati. Premalo i prekasno.

S druge strane, mnogi se žale na neke druge IT projekte poput JOPPD obrasca koji su kompleksni, korisnicima nejasni, a razlozi zašto se neki podaci prikupljaju krajnje nelogični.

Osobno sam sudjelovao u osmišljavanju JOPPD sustava, i tu je bilo mnogo otpora iz jednostavnog razloga što je to primjer projekta u kojem je nekoliko institucija trebalo surađivati, i svatko od njih je trebao “predati” dio svog institucionalnog suvereniteta kako bi projekt zaživio. Cijeli sustav je dizajniran tako da bude krajnje fleksibilan, ali i da bude isključivo namijenjen za elektronsku razmjenu podataka, dakle za komunikaciju između računalnog sustava poduzetnika i države. Mislim da smo u tome i uspjeli jer je JOPPD uspio izdržati bez modifikacija ovih proteklih nekoliko godina, a koristi se za najrazličitije moguće svrhe, poput isplate dohotka, neoporezivog dohotka ili prijave poreza na kapital. Isti obrazac koristi i mali obrtnik, najveća banka i zavod za mirovinsko. Činjenica je da je napušten niz drugih obrazaca, i činjenica je da je to i dalje obrazac čije podatke sada uspješno dijeli nekoliko institucija.

Problem i nepopularnost JOPPD-a proizlazi iz kasnijih nadopuna setova podataka koji se prijavljuju JOPPD-om, a koji nemaju previše veze sa stvarnim potrebama države za tim podacima. Za neke od odluka vezane uz JOPPD i mene zanima slijed misli koji je doveo do odluke da se takvi podaci prikupljaju, no shvatio sam da vjerojatno nikada neću shvatiti kako funkcionira um birokrata. Svejedno, mislim da je JOPPD sjajan proizvod i kako bi ga se lagano i brzo moglo svesti u originalne gabarite te učiniti doista dobrim alatom i za državu i za poduzetništvo.

Žao mi je samo što nije iskorišten puni potencijal JOPPD obrasca, jer on može biti nevjerojatno snažan alat, ne samo da razumijemo što se dogodilo u prošlosti, nego i da počnemo graditi modele koji će predvidjeti što će se događati u budućnosti.

Alati i metodologija

Koji se alati i metodologija upotrebljavaju kod zadataka gdje se koristi istraživačka analitika te kakvi su rezultati?

Koristim različite alate koje često natjeram da funkcioniraju izvan svojih specifikacija; riječ je o nekoliko standardnih Business Intelligence alata, koristim i neke alate za Prediktivnu analitiku, a za pojedine analize koristim i softver koji se inače koristi u medicinskim istraživanjima lijekova.

Rezultate najčešće nije moguće jednoznačno definirati na početku projekta. Najbolji je primjer jedan trgovački lanac u kojem sam bio angažiran prilikom njihova restrukturiranja, i bila je potrebna brza pomoć pri analizi prodaje i prometa artikala. Tijekom izvođenja otkrilo se kako je softver na maloprodajnim blagajnama pogrešno obračunavao PDV u korist Porezne uprave a na štetu trgovačkog društva; radilo se o minornim iznosima prilikom zaokruživanja, zbog toga što inženjeri nisu shvatili i uočili sitne razlike u primjeni zakona i konsekvence toga na ukupni sustav, ali nakon 30 milijuna maloprodajnih računa skupio se u konačnici iznos koji je desetak puta nadmašio vrijednost mojeg ugovora.

Bio sam angažiran i kod akvizicija prilikom dubinskog snimanja poslovanja. Ta snimanja rade revizori, no oni rade na principu uzoraka, i u pravilu analiziraju zakonitost određenih postupaka, a ja uvijek radim na cjelovitom setu podataka i redovito propitujem opravdanost određenih postupaka i odluka. Rezultat jednostavno ne može biti isti.

Dodatna prednost je mogućnost rapidnog povezivanja setova podataka iz najrazličitijih izvora, ono što bismo moderno nazvali “big data pristup”; takve stvari u poslovnim su sustavima predmeti dugotrajnih projekata, dok se prilikom ovakvog “partizanskog” upada u sustav sve može posložiti u nekoliko dana, a prvi rezultati prezentirati u svega tjedan ili dva, tako da je doista moguće brzo reagirati na neki događaj ili uočenu anomaliju te tako ili spriječiti štetu ili povećati profit. Moj posao je pronaći problem ili priliku i predložiti moguća rješenja; ja nisam angažiran da problem riješim jer je rješenje problema obično dugotrajan proces.

Onda bismo prema tome tebe mogli nazvati i data scientistom?

Istina, imao sam na LinkedIn profilu neko vrijeme pod zanimanje napisano i “data scientist”. Otkrio sam da je ovo ljeto bio organiziran tečaj u Zagrebu koji je trajao četiri dana, i nakon kojeg bi polaznici dobili diplomu da su “data scientist” pa sam odlučio obrisati to sa svojeg profila. Na Twitteru možda imam najbolji opis koji kaže da sam računovođa s izraženim interesom za stvari koje nije moguće zbrojiti. Razlika između mene i vašeg tipičnog računovođe je u tome što se ujutro veselo probudim i krenem na posao, pun iščekivanja i radoznalosti, jer ne znam što ću danas naučiti. U razgovoru s drugim računovođama saznao sam da se njima to ne događa pa sam zaključio kako sam ja valjda nešto drugačiji.

Što radiš kad ne radiš?

Čitam, trudim se čitati što više, čitam puno ekonomije i informatike, u posljednjih nekoliko godina matematiku i statistiku, a za razonodu uglavnom čitam science fiction i fiction. Kindle je uvijek uz mene, a avioni i aerodromske čekaonice moje su čitaonice. Postoji i tjedni newsletter koji pišem već 140 tjedana zaredom i na koji se svi mogu pretplatiti, razmišljam o tome da malo reaktiviram blog koji sam počeo pisati tamo negdje 2003.-2004. godine, a tu je, naravno, i masovno gubljenje vremena na Facebooku i Twitteru (što je ponekad i posao). Kad sam kod kuće, navukao sam se na Netflix pa mi je on omiljena zabava kad mi je koncentracija niska, a naravno, tu je i pivsko društvo i donekle redoviti “tropivak” koji organiziramo svakih nekoliko tjedana.

 


Učinkovita analitika

Dakle, cilj je da država počne povezivati baze podataka i raditi učinkovitu analitiku; zašto se to ne radi već danas?

Proteklih pet-šest godina često sam se bavio analitikom i osobito aspektom istraživačke analitike, čiji je cilj bio pronaći nepravilnosti i neracionalnosti. S obzirom na to da su državni sustavi proceduralno stari nekoliko desetljeća, tehnološki ne stoje puno bolje, a pritom koriste aplikacije koje su vrlo limitirane u svojoj funkcionalnosti – brza implementacija odgovarajućeg Business Intelligence sustava i analitičkih alata donosi ekspresne uštede, identificiranje i moguće rješenja problema.

Nažalost, ne mogu govoriti o konkretnim primjerima, ali u nekoliko takvih zadataka koje sam dobio, a o kojima ste mnogo čitali u medijima u proteklim godinama, pronađene su tisuće korisnika raznih naknada koje im ne pripadaju, pronađeni su ozbiljni proceduralni propusti i dani deseci preporuka kako unaprijediti sustav i spriječiti ponavljanje propusta. Riječ je o desecima milijuna kuna izbjegnute štete koji ide iz džepova poreznih obveznika.

Opet, kao i na drugim mjestima, svaka ovakva aktivnost bila je popraćena vrlo aktivnom opozicijom i otporom na svim razinama. Svaki rezultat koji napravim u pravilu istakne neki postojeći problem; često kažem kako sam u businessu loših vijesti pa stoga nigdje nisam osobito dobro došao. Rezultati su s druge strane vrlo jasni i mjerljivi.

Općenito, reporting sustavi unutar države iskrivljeni su i vrlo često primitivni. Postoji institucija u kojoj jednom mjesečno ispišu sve transakcije na beskonačni papir, potom te papire na posebnim, čelikom ojačanim kolicima, otkoturaju u sobu gdje su statističari, potom dvije ljubazne gospođe dva dana flomasterom podebljavaju međusume koje se zbrajaju u Excelu, potom prepišu u Word dokument (jer neki ne znaju koristiti Excel) koji se ili ispiše za potrebe ravnateljstva ili distribuira e-mailom drugim korisnicima. Mogu razumjeti da to zvuči kao scenarij Terryja Gilliama i izgleda kao scena iz “Brazil – Brazila”, no riječ je o samozvanoj perjanici državnog IT-a.

Oni, dakle, ne znaju ni kako izgleda obični izvještaj, business intelligence je jednostavno previše apstraktna kategorija, a kad im spomenete analitiku, uvjeravam vas da vi mislite na jedno, a oni na nešto sasvim drugo. O modernim RESTful API-jima da i ne govorimo, meni nije poznat niti jedan javni API, a trebali bismo ih imati stotine. Godina je 2017., a mi još nismo izašli iz osamdesetih u pogledu dostupnosti javnih servisa i podataka pa čak niti povezanosti između institucija.