Jedna je aplikacija razočaravajuća iznimka od toga. WhatsApp se pokazao kao totalna koma, izgubio mi je SVE poruke kod selidbe na novi mob. Nije tu bilo ničeg bitnog, jer ni dosad nisam shvaćao zašto bi ga koristio pored Fejs Messengera.... ali eto sad to shvaćam još manje. Izbrisao sam ga, od „naprednih“ messaging appova dat ću šansu Telegramu....

Kad sam se požalio na ovo na Fejsu, bilo mi je fenomenalno koliko geekova mi je krenulo objašnjavati da svi problemi kod selidbe dolaze od toga što je WhatsApp sigurna aplikacija koja ne čuva podatke u oblaku, već na mobitelu krajnjeg korisnika, koristeći end to end enkripciju. Kao, pa šta se čudiš Whatsapp sejva lokalno, pih, gle ga, nije to znao....

Mislim, ja sam neki kao techno geek, zbilja volim điđe, aplikacije, sve živo digitalno i to, radim u tech mediju 25+ godina, organiziram tech evente, sto hi-tech zveckalica mi prođe kroz ruke, ali da budem iskren apsolutno me baš briga gdje aplikacija sprema poruke i ubio bi se od geekizma da to uopće znam ili za to marim. Osim ako u slobodno vrijeme ne bi slao nuklearne tajne Rusima, ali, eto, time se nažalost (još) ne bavim, pa me model enkripcije uopće ne zanima. A i te WhatsAppove end to end enkripcije budu provaljene s vremena na vrijeme, BTW.

Ako sam to, jelte, ja, a onda si možete misliti koliko tek za to briga običnog korisnika vulgaris. Od instant messaging aplikacije očekujem upotrebu bez razmišljanja i mozga, baš me briga gdje sprema poruke, oću dignuti novi mob i dobit poruke odmah. WhatsApp je tu fejlao, pa makar od mene tražio jedan klik na nekom petom meniju. Ubuduće možda i obratim pažnju koji app sejva u cloudu, ali opet, to sam ja, 98% korisnika baš briga za to, a 90% ih ni ne zna što je točno konceptualno „cloud“. Izgubio sam stotinjak banalnih ali zabavnih poruka jer je nekom prioritet end to end enkripcija umjesto općeprihvaćene praktičnosti clouda. Žao mi je, ali to je loš deal po mojim kriterijima.

Cijela stvar u principu nema veze s tim kako korisnik razmišlja. Kako pređeš na novi messaging app? Da ti netko kaže da moraš jer a) on nema tvoj app, b) želi koristiti samo app X i c) sigurnost (dogovaraš nešto brutalno tajno) ili mix a, b i c. Kod mene je bio mix a i b. I onda kad te drugi ljudi koji koriste WhatsApp vide da si na WhatsAppu, počnu ti slati poruke tamo, jer je njima draža ta aplikacija. Pa im onda odgovoriš tamo i izgubljen si slučaj...

Izlaz iz ovoga je biti tvrdoglav i ne dopustiti da ti nametnu app, ikad! Ne koristiš moj app? E pa neću ni ja tvoj! A Viber je pak posebna priča. Instalirao ga, obavio razgovor s osobom iz kluba „ja pričam samo na Viber“, cijelo popodne dobijao neke besmislice – pokazalo se da je razlog bio taj što Viber SVIM kontaktima na tvom mobitelu objavi „hej, Oleg je na Viberu, bocnite ga nečim“ – i maknuo zauvijek. Kako rekoh, samo biti čvrst u pregovorima i nikad ne pristati na aplikaciju koju nameće druga strana.

***

Inače, novi mobitel na koji sam prešao i kojeg spominjem Huaweijev je P30 Pro. Uistinu sam oduševljen mogućnostima te sprave, ne fejkam. Možda je, za shvaćanje te reakcije, dobro pogledati moju sporu i nevoljku progresiju kroz svijet smartfona, kao takav. Pustimo sve one starije i bezvezne mobitele iz pred-smartfonovskih vremena – nisam ih nešto posebno volio, osim jedne Nokie, mislim da je bila model E52? Tanki, metalni uređaj, relativno velikog ekrana... kad su došli smartfoni mislio sam da mi ne trebaju – za obične, ne-smart mobitele postojala je već hrpa solidnih aplikacija. Pola prve generacije smartfona sam propustio, a onda je došla prilika za čoporativno mijenjanje modela u Bugu. Na ponudi operatera još uvijek su većinu činili ne-smart modeli...

Točno se sjećam da mi je Miro rekao „ako sad ne uzmeš smartfon, ti si za mene idiot“. Da shvatite težinu ovih riječi, morate znati kako je Miro blaga i flegmatična osoba, sasvim nesklona ovakvim terminima i načinu istupa. Pa ako on udara tako teškim argumentima (tj uvredama) valjda postoji razlog!

Uzeo sam najmanji smartfon u povijesti, super minijaturnu Sony Xperia Mini s 3“ ekranom (da, 3 inča!), sličan komično malom uređaju kakvog ima Zoolander u istoimenom filmu. Ah koliko priča i uspomena imam s tom komedijom od mobitela... bilo ga je nemoguće izvaditi iz džepa a da ne postane predmet diskusije i smijeha za stolom. Kad ga stavim uz današnje modele s ekranima od preko 6“ izgleda kao Fićo pored Audija Q7, ma razlika je zapravo čak i veća.

Nakon njega uslijedio je period revivala mog mladenačkog Microsoft fanboyizma i neki Nokijin Windows Phone. Ovo iskustvo mislim da me kvalificira za PTSP... Nakon toga uzeo sam prvi „premium“ model – Samsung S7 i tek s njime otkrio sve mogućnosti pravog smartfona. Mobitel mi se po prvi put zaista integrirao u život i uvelike ga olakšao! Dobro, pomogla je tu i zrelost usluga i pripadnih bitnih životnih aplikacija, kao što je Uber, recimo, ili razna e-banking i fintech rješenja koja su tek te 2016 dobila pravu snagu i korisnost u stvarnom životu u Hrvatskoj i drugdje.

Nakon S7, prelazim na P30 Pro pred par tjedana... prva reakcija mi je prisjećanje na mrežne diskusije i razgovore uživo, pa i na Bugovim eventima, s Damirom Sabolom, gdje je on zastupao tezu kako će mobiteli posve preuzeti svijet fotografije od DSLR-a i sličnih profi fotaparata, a ja sam ih, kao, nevoljko branio. P30 Pro je u fotografskom smislu zaista prvi mobitel koji me tjera da se OZBILJNO zamislim oko toga treba li mi golemi DSLR s kolekcijom objektiva kad planiram putovanje negdje. Još uvijek ne smatram to Sabolovom pobjedom – uostalom, za neke stvari profi aparati i dalje su nezamjenjivi, i vjerojatno će takvi ostati zauvijek, samo što će se taj pojas nezamjenjivosti sve više smanjivati.

NAPOMENA: Ovaj tekst je izvorno objavljen u časopisu Mreža.