Većina prosvjeda na Fejsu mrtva je prije nego se uopće treba dogoditi – nitko živ ne dođe, svi koji to žele ispušu bijes na Fejsu i nemaju potrebe izlaziti van, tramakavati se, kisnuti, znojiti se na suncu.... Društvene mreže zbog ovog su efekta ispuhivanja dušu dale za sustave svih fela. Onda s druge strane spektra imamo one prosvjede koji zapravo uspiju postići masovnost u real lifeu, kao ovaj nedavni u vezi nasilja prema ženama, primjerice, ali oni ispadnu toliko općeniti, da gube svrhu. Taj cijeli prosvjed zasjenio je premijer pojavivši se na prosvjedu. Mudar PR potez s njegove strane, ali kakav je više tu uopće smisao? Pa on i njegova vlada trebali su biti meta prosvjeda, razlog zašto se protestira, a on hladno dođe kao da i on protestira protiv nečeg, a eto, jadan, ništa ne može učiniti? Možda je cijela svrha prosvjeda takvog tipa da neke ljude koji su izvan sustava, ubace u sustav, što je savršeno legitimno, samo ne znam koliko je to onda uopće “prosvjed”, a koliko “ubacivanje u shemu”.

Kad je protest toliko općenit da se s porukama može složiti svatko, onda se tako nešto i dogodi. Takvi protesti osuđeni su na rasplinjavanje ideja i želja... Osim ovog nedavnog, tu je primjer protesta za školsku reformu lani, ali bilo je i desničarskih protesta ovog, preopćenitog tipa. Sve što pišem nije vezano za ideologiju i nečije želje, već mentalitet masa u 21. stoljeću. Zato i povezujem ovu naizgled netehnološku temu s društvenim mrežama, čiji je utjecaj na ovo golem.
Francuzi guraju dosege malo dalje, ali i dalje bez rezultata. Oni su valjda jedina nacija sposobna održavati dugotrajna okupljanja koja traju iz tjedna u tjedan. Nijedna druga nacija to ne bi imala volje... Španjolci možda? No rezultat je i dalje nikakav, sve zajedno degenerira u besmisleno nasilje, razbijaju se dućani, malo tko normalan više ima podršku za tu ekipu, ili ih uopće ozbiljno shvaća. Postali su obična banda vandala koju kroz sve ideologije ujedinjuje jedino nezadovoljstvo životom, ako su uopće ikad i bili išta više od toga. Medijske kuće za svaki vikend dobiju zgodan ulomak nekog pijanca koji se boksa s policijom, nekoliko zapaljenih auta, zatim konjice u akciji kao u doba Napoleona i tako... to zgodno izgleda da razbije monotoniju Dnevnika, ali u principu posve bez veze.
Ne znam kako u zapadnim društvima više uopće organizirati ikakav tip uličnog događanja a da ima smisla. Kao da se cijeli politički i protestni život preselio online... Da sam neki nezavisni konzultant za prosvjede, i da me netko pita za savjet, ne znam što bih mu rekao: sjedi doma i kuhaj masu preko Fejsa, Instagrama i ostalih alata. I čekaj.

Vezano s tim, društvene mreže nisu izmijenile samo pojam prosvjedovanja, već su praktično uništile i tradiciju zvanu prvi travnja, Aprilili, ili Fool’s Day. Ove godine već su nakon ponoći počele loše fore i slijedio je cijeli dan filtriranja pokušaja prevare od legit vijesti, a granica je, realno, sve tanja. Ali čekaj! Pa to filtriranje ionako radimo svaki dan!

Ne postoji više nikakva lažna vijest koja nekog može pomaknuti s mjesta, ne postoji nikakva *prava* vijest koja za nekog može imati posljedice ako osoba ima dovoljno vlasti i utjecaja, ne postoji ništa što mase može navući na više od nekoliko klikova ili crtanje penisa na izbornom listiću.

Ima li 1. travnja uopće nekog smisla u vrijeme clickbaita i fake newsa? Svaki dan vas netko pokušava na nešto navući; podvale, fore i navlakuše koje su letjele eterom i mrežom 1. travnja, zapravo su bile, ako išta, naivnije i benignije od onih koje lete svih ostalih 364 dana u godini... a i prave vijesti koje čitamo svaki dan šokantnije su od ičeg što će mudrijaši smisliti za “dan budala”, pa opet nikom ništa.

Prvi aprila metastazirao je na cijelu godinu, prvi aprila je permanentan, prvi aprila je neizbježan kao death and taxes... prvi aprila cjelogodišnji je low intensity warfare... Novinarstvo je mrtvo, ostaje nam samo influensing....

***

Ovih dana osuđen je Litavac koji je prevario Google i Facebook za preko sto milijuna dolara. Pazite – sto! Milijuna! Dolara!! Zanimljivo, ali nije mi posve jasno kako mu je to prolazilo. Shvaćam da je složio neke lažne accounte i imena izmišljenih tvrtki na nekim bankama u sebi susjednoj Latviji i na nešto udaljenijem Cipru, ali i dalje ne shvaćam zašto bi mu Google i Facebook, i ostali, slali novac na te račune? Za što, za koje usluge?

Pa nisu valjda Google i Fejs naivci ili budale kao onaj pročelnik za financije u Đakovu, ili gdje već, koji bez pitanja plate fakturu čim im se pojavi u mailu, bez pitanja tko, kome i zašto? Izgleda da jesu! Lik im je jednostavno slao fakture i tražio uplate na ove izmišljene račune spomenute u prethodnom pasusu, i to mu je prolazilo. To je zaključak iz nekoliko desetaka vijesti o ovom sudskom procesu koje sam iščitao ovih dana. Nijedna ne donosi više detalja, a nigdje nema niti pojašnjenja ili demantija oštećenika u priči, tako da zaključujem da opisano zaista i jest suština priče. Nevjerojatno ali istinito.

Čini se da se lik precijenio, to ako je i prošlo, bio je one trick pony, jednokratni trik, dakle, napravi jednom i nestani, a on je gurao i dalje dok nije provaljen. Iznosi su zaista impresivni, tko zna koliko njih složi ovakvu shemu, ali zaustavi se na vrijeme, i nikad ne doznamo za njih....

Sad bi mu najbolje bilo vratiti lovu, i o svemu napisati knjigu, prodati prava za film, što god... baciti se u influensanje i traženje love od nekog litavskog HAVC-a. Litavci nisu izmislili HAVC? Too bad, može onda pokušati kod našeg HAVC-a, autentično hrvatske organizacije, što je jamac uspjeha i djelotvornosti.

NAPOMENA: Ovaj tekst je izvorno objavljen u časopisu Mreža.