“Dobar dan, kako ste? Jeste li za kavu možda... ili čaj?” Nekoliko ljudi sjeda oko stola, neki među njima prvi put se upoznaju. Ne kreću odmah u povod za sastanak, već prije toga slijedi nekoliko minuta neobaveznog razgovora o vremenu, sportu, aktualnim političkim aferama ili nečem četvrtom – tek toliko da se probije led. Uto stižu kave i čajevi, svi osjećaju kako je vrijeme za čavrljanje polako pri kraju te da treba otvoriti temu zbog koje smo se i našli.

No – prije toga... “A da razmijenimo vizitke?” Prstići kreću prema dobro poznatim pretincima u ženskim torbicama, ruksacima ili aktovkama (Sjećate se njih? Prava prilika da nabacite toliko poželjni “retro” image). Iz pretinaca i džepova iskaču vizitke, neke se uručuju direktno u ruke, neke šeretski klize preko uglancanog stola za sastanke, poput vrčeva pive koji u vesternima besprijekornom tehnikom putuju s kraja na kraj golemog šanka, od debelog barmena prema našim junacima, ožednjelima nakon iscrpljujuće tučnjave u prašini ispred saluna.

Jedan od sugovornika prepričava kako se u nekom od kineskih čudesnih novih mega tehno gradova na razmjenu vizitki gleda kao na veliki prijestup u ponašanju. U tom dijelu našeg svemira sve je mobilno i digitalno, i imaju sto načina da zapišu nečije podatke. Ponudiš li vizitku, znači da dolaziš s barbarskog Zapada. Možda i hranu jedeš prstima, tko zna jesu li ti dekadentni zapadnjaci uopće već otkrili nož i vilicu...

U Japanu, nadovezuje se drugi sugovornik – posve suprotno. Primopredaja vizitki bila je za delegaciju u kojoj je on bio dio “kulturnog treninga” prije polaska o tome što i kako se smije ili ne smije raditi. Vizitke se predaju u pomnoj mini ceremoniji, držeći svoju vizitku čvrsto s obje strane i predajući je poslovnom partneru uz duboki naklon i izražavanje maksimalnog poštovanja.

Tehnološka dolina suza, polje smrti gdje startupi odlaze umrijeti, posijana je kostima nebrojenih startupova koji su počeli disruptirati vizitku. Potpisi u mailovima s .vcf prilozima, kojekakvi pluginovi koji bdiju nad vašim emailovima i ažuriraju kontaktne podatke automatski ili poluautomatski, raznorazne sheme da se “kucnemo” mobitelima i tako razmijenimo podatke... Nema toga što se nije probalo. LinkedIn je izrastao u giganta svoje startup generacije i postao neka vrst općeprihvaćenog kvazi standarda za povezivanje, ali “pošalji mi svoj LinkedIn link” i dalje nije zamijenio vizitku. Imati nečiji kontakt na LinkedInu i dalje ne znači da imate sve koordinate te osobe – email adresu (ili više njih), broj mobitela, adresu ureda...

Jedan od servisa za “nadzor” nad mailovima i ažuriranje podataka na temelju mail komunikacije koji i sam koristim, i često preporučujem, je Evercontact. Stvar doista funkcionira, svakih nekoliko dana dobijem njegov mail u kojemu piše otprilike “pronašli smo nove informacije za ovih 5 kontakata” i onda ponudi “update” podataka. Kontakte koji se ne odnose na Perpetuum držim u Google Contactsu – nakon nekoliko drugih varijanti tipa Zoho CRM, ovo mi se pokazuje kao definitivno najpraktičnije. Evercontact mi, dakle, pošalje link, otvori mi se web-stranica s postojećim podacima o pronađenim kontaktima, i ponudi dodatni unos novopronađenih podataka jednim klikom za svaku osobu. Tako, primjerice, mogu biti ponuđeni brojevi telefona, adresa ureda i slično. Bacite pogled, naravno da je jednostavnije kad se vidi nego kad se prepričava u kolumni.

No, sve te điđe, aplikacije, inovacije i poduzetnički napori nikako da iz igre izbace staru, dobru vizitku. Kaže sveznajući Internet da i Kinezi (XV. stoljeće) i Francuzi (XVI. stoljeće) tvrde kako je upravo kod njih počela povijest ovog malog i žilavog komadića papira.

Gdje god i kad god da je nastala, vizitka tvrdoglavo opstaje iz nekoliko jednostavnih razloga, koliko god mnogima, osobito u vrijeme digitalnog, išla na živce.

Za početak, vizitka je krajnje jednostavna za korištenje. Ne postoji nikakva potreba bilo kome objašnjavati što treba pritisnuti, gdje treba kliknuti, kako ju i gdje “primijeniti”. Korisnički doživljaj u tom je smislu – besprijekoran.

Nadalje – globalno je standardizirana. Kamo god došli u poslovnom svijetu, vaš će sugovornik znati što da očekuje ako mu date vizitku. Nećete se trebati dogovarati oko “platforme”, kao, primjerice, kada dogovarate “conf call” – hoćemo li Skype ili Hangouts, ili Zoom ili nešto treće, o čemu sam nedavno pisao.

Vizitka ujedno na najekonomičniji način daje priliku da, osim šturih informacija, prenesete i poruku o sebi i svojoj kompaniji. Minimalistička? Pretrpana podacima? Malo drugačijeg formata? Standardna i stroga, s bijelom podlogom, logotipom i osnovnim podacima? Poput barokne skladbe ili Twitter poruke, vizitka svojim strogo definiranim i vrlo ograničenim formatom potiče kreativce i dizajnere da upravo u takvim “uskim” uvjetima pokažu koliko su kreativni i koliko osobnosti i izražajnosti stane u mali prostor.

Startupi koji bi željeli zamijeniti i iskorijeniti vizitke nailaze na dodatni problem – cijenu. Želite li unijeti ovakvu ili onakvu veću promjenu u nekoj industriji, pa zvali to disrupcijom, novom paradigmom ili kako god hoćete, u pravilu ćete ciljati na ekonomsku neučinkovitost postojećeg modela i nastojati svojom inovacijom ugrabiti veliki dio “oslobođenog viška vrijednosti”. Vizitka je, dakako, kao proizvod iznimno jeftina. Možda biste mogli ciljati na cijenu koštanja vremena da se podaci iz vizitke pretipkaju ili uskeniraju u vaš omiljeni CRM ili contact manager. Problem je u tome što vaši ciljani kupci ne prepoznaju vrijeme koje oni ili njihovi suradnici troše na unos tih podataka kao neki ozbiljan trošak ili problem.

I tako ... startupi koji se vrte oko kontaktnih podataka dolaze i prolaze. Neki ostaju i rastu, čak do neslućenih razmjera (LinkedIn), a mnogi, mnogi stradaju nastojeći promijeniti jedan od najduže ukorijenjenih i najšire prihvaćenih poslovnih rituala – razmjenu vizitki.

NAPOMENA: Ovaj tekst je izvorno objavljen u časopisu Mreža.