Ovaj mjesec zaista sam mislio pisati hvalospjeve Infobipu u povodu izbora njihova trojca za EY poduzetnike godine, majke mi! Ali avaj, dobar plan pao je u vodu pod naletom neočekivanih prioriteta! Ipak, evo, za početak, malo prilagođeni Facebookov status u povodom dodjele:

Bio sam na proglašenju EY poduzetnika godine, i izuzetno mi je drago što su nagradu dobili braća Kutić i Izabel Jelenić iz Infobipa. Nagrada zaista nije mogla otići u bolje ruke! Već dugi niz godina pratim što i kao rade, a prvi put sam to komentirao u kolumni za Mrežu prije sedam godina, kad je situacija izgledala bitno drugačije nego danas: “Prema mojem mišljenju, najbolji hrvatski primjer je Infobip iz Pule, tvrtka koja sjajno posluje, a za koju gotovo nitko u Hrvatskoj nije ni čuo. Na njihovim se web-stranicama teško može i vidjeti da su izvorno hrvatska tvrtka…”. (OK, iz Vodnjana su...) Zaista sjajni momci i sjajna, globalno uspješna tvrtka! I organizacija proglašenja zaslužuje sve pohvale. Ono što je također fascinantno jest to koliko je bitna i snažna hrvatska softverska industrija, prije svega kroz članice udruge nezavisnih izvoznika softvera CISEx. Od pet dosadašnjih dobitnika nagrade, tri su tvrtke članice CISEx-a: Nanobit, Rimac Automobili i sada Infobip. Ove su godine od 35 nominiranih poduzetnika pet bile članice CISEx-a: Infobip, Infinum, Five, Gauss i Agrivi, a mjesto među šest ovogodišnjih finalista, osim Infobipa, osigurao je i Infinum. Čestitke još jednom svim nagrađenima i nominiranima, a posebno hvala svima u našoj izvoznoj IT industriji i ekipi koja se svaki dan bori s hrvatskim poslovnim okruženjem i zakonodavstvom, koje često izgleda poput borbe s vjetrenjačama. Respect, i samo jako! 

Ono što je zasjenilo fenomenalan globalni uspjeh Infobipa, nešto je što je zvučalo kao prvoaprilska šala, ali nažalost, bilo je potpuno ozbiljno, i izrečeno i napisano pri potpuno zdravoj pameti – jedna politička stranka (koju nećemo imenovati zbog GDPR-a) u državi radnika i seljaka na brdovitom Balkanu, zagovara uvođenje novog privremenog poreza na robote, zato što, eto, roboti ne plaćaju poreze i prireze, a jadnim radnicima oduzimaju radna mjesta.

Hrvatska u odnosu na ono što zovemo razvijenim svijetom ima tragično malen broj robota u proizvodnji; recimo, susjedna Slovenija ima 25 puta više robota na broj zaposlenih radnika. I to je naše susjede doslovno uništilo – izvoz Slovenije po glavi stanovnika samo je četiri puta veći nego izvoz Hrvatske!

Za početak, trebao bih podijeliti nekoliko činjenica. Mladen Pejković iz Atlantic Grupe u više je navrata u posljednje vrijeme u javnosti rekao da su roboti za prehrambenu industriju spas a ne problem, jer se ne oglase za rad u tvornicama u proizvodnji doslovno više nitko ne prijavljuje, ne samo u Hrvatskoj, nego u cijeloj regiji. Vjerujem da je Mladen osoba koja ima kredibilitet za takve izjave.

Također, jesmo li svi svjesni da su svaki aparat za kavu, automat ili aplikacija za naplatu parkiranja, web-stranica hrvatskih željeznica ili autobusnog kolodvora, također u svojoj biti jednostavan, ali vrlo zločesti robot, koji hrvatskom radniku oduzima radno mjesto i koji ne plaća poreze? Kod kojeg ćemo robota povući granicu?

Nadalje, svi roboti plaćaju poreze i prireze na dohodak koji ostvare u punom iznosu. Roboti ne dobivaju plaću za svoj rad, pa ako se na cjelokupan iznos od nula kuna obračuna i porez prema maksimalnoj stopi od 36%, ukupan iznos poreza i dalje će biti nula kuna, možete provjeriti kalkulatorom. Nema ni razloga da roboti plaćaju zdravstveno i mirovinsko osiguranje – doktoru ionako ne idu, a umjesto vinograda i ribičije u mirovini, čeka ih odlagalište glomaznog otpada ili eventualno reciklaža. Koliko je država uložila u školovanje robota i njegovu fakultetsku diplomu? Ništa! Hoće li robot otići u Irsku ili Njemačku kad diplomira? Neće!

Da se nadovežem na ovaj teatar apsurda, predložio bih još nekoliko revolucionarnih ideja za digitalizaciju i robotizaciju hrvatske industrije i društva.

Kao prvo, problem Uljanika i brodogradnje trebalo bi riješiti robotizacijom brodogradnje. Roboti troše minimalnu količinu struje, ne trebaju plaću i ne stvaraju troškove, tako da sanacija, restrukturiranje, predstečajna nagodba i ostalo, mogu proći apsolutno bezbolno.

Umjesto oporezivanja robota, predložio bih poticaje za zapošljavanje robota, a također i stručno osposobljavanje bez obveze zapošljavanja, gdje će poslodavac uštedjeti 2.500 kuna mjesečne naknade.

Također bih preporučio i obavezne kvote za zapošljavanje robota te prednost robota pri zapošljavanju. Naravno, zločesti poduzetnici koji ne ostvare kvotu zapošljavanja robota, morat će plaćati državi penale.

Na kraju, ipak moram biti barem malo ozbiljan… Problem robotizacije i umjetne inteligencije, nestajanja nekih vrsta radnih mjesta i nastajanje novih mjesta na kojima će ljudi i strojevi zajedno stvarati budućnost ljudskog roda, odavno je poznat i znanstveno je utemeljen i obrađivan. Taj problem nije zaslužio da se hrvatski tzv. političari prvoloptaški igraju sa stvarima koje nimalo ne razumiju u svrhu prikupljanja nekoliko glasova na tamo nekim izborima – zbog toga je naša odgovornost sprdati se njihovim neznanjem i ignorancijom, na isti način kako se mainstream mediji sprdaju s gradonačelnikovim Qe? ili ministrovim Jubito.

Budući da nemamo vlastite prirodne inteligencije, siguran sam da je najbolje uložiti u umjetnu, u protivnom nema nam pomoći.

NAPOMENA: Ovaj tekst je izvorno objavljen u časopisu Mreža.